Prije devet i pol godina, u ožujku 2013. godine, kad je europski povjerenik Štefan Füle u Zagreb donosio posljednje pozitivno izvješće o monitoringu priprema za pristupanje Hrvatske Europskoj uniji, u jednom smo komentaru napisali da će Hrvatska još dugo biti posljednja nova članica Unije. I zaista, kako to primjećuje novi Economist, ove jeseni Europska unija ući će u najdulje vremensko razdoblje bez novog širenja.
Nikad između dva kruga proširenja nije prošlo dulje od 9 godina i 3 mjeseca, koliki je bio razmak između ulaska Austrije, Finske i Švedske 1. siječnja 1995. godine i "velikog praska" proširenja 1. svibnja 2004. godine na niz zemalja srednje i istočne Europe, plus Maltu i Cipar. Od prvog proširenja europske zajednice - na Dansku, Irsku i Veliku Britaniju 1973. godine - vrata su se za nove članice otvarala bržim ritmom od toga.
Nakon Hrvatske, ostala su i još uvijek ostaju zatvorena, ma koliko tko uljepšavao takvu stvarnost. I Hrvatska je, zapravo, ušla dok su se vrata zatvarala. Zamislite garažna vrata, koja se spuštaju dok vi hitate da se provučete prije nego što dotaknu tlo. E, tako je otprilike izgledao ulazak Hrvatske.
Zaključak da će Hrvatska još dugo biti posljednja nova članica temeljili smo na činjenici da su se tada, prije 9,5 godina, javljali snažni znakovi dezintegracije, a ne više integracije kao dominantnog smjera Europe. Ti znakovi bili su Brexit i kriza euro zone. Prvo je tada bilo tek u najavi mogućeg referenduma, a do danas je izlazak Velike Britanije već proveden, ali s još otvorenim strateškim posljedicama. Druga kriza je bila tada plamteća, kasnije sanirana, ali danas se ponovo čini kao kriza koja se vraća, s inflacijom i krajem ere jeftinog zaduživanja.
Uzdrmana silama dezintegracije, Europska unija nam se tada činila kao tijelo koje jednostavno nije u stabilnoj ravnoteži, pa kao takvo ne može ići dalje i bezbrižno integrirati nove države članice, sve nestabilnije od prethodnih, i sve slabije razvijene u demokratskom ili ekonomskom smislu. Sve to ni tada, a pogotovo danas, ne znači da za Hrvatsku nije dobro što je ušla u EU. Hrvatsko članstvo u Europskoj uniji, a uskoro i u euro zoni, nadamo se i u Schengenu, veliko je postignuće.
Ali sve ovo evociramo jer na ta zatvorena vrata ponovo netko kuca. Netko tko je - možda prvi put nakon Hrvatske, koja je imala isti takav stav - spreman ući kroz prozor, ma i kroz ventilacijske otvore, ako mu kažete da su vrata, nažalost, zatvorena.
Pisali smo već također da jedino s takvim stavom neka država može danas ući u EU. Stavom koji, primjerice, jedna Srbija nema, pa zato realno ni ne napreduje prema EU, i zato se može čak dogoditi da je jedna Ukrajina prestigne na tom putu. Ukrajina je, dakle, ta koja kuca na vrata, i koja bi do kraja ovoga tjedna trebala dobiti pozitivan stav Europskog vijeća koji praktički znači najbrže i najdramatičnije dodijeljeni status kandidata za članstvo u EU u povijesti.
To, naravno, još neće značiti da Ukrajina i Moldavija mogu zaista postati punopravne članice Europske unije u sljedećih pet ili deset godina. Ali može značiti da se sve što smo mislili da znamo o daljnjoj politici proširenja (i zapravo zatvorenim vratima) mijenja u dramatičnim okolnostima ruske agresije na Ukrajinu. Tri države koje su bile dio SSSR-a po prvi put dobivaju europsku perspektivu, nešto što smo mi i jugoistočno susjedstvo dobili 2003. godine u Solunu, ali što bivše sovjetske republike nikad nisu imale napismeno. Sada imaju, a Ukrajina i Moldavija i više od puke europske perspektive: za njih se predlaže i status kandidata.
Je li to fer prema Bosni i Hercegovini, koja je zahtjev predala 2016. godine i još čeka na status kandidata?
Nije fer. Ali krivnja za to čekanje manje je na Europskoj uniji, a više na bosanskohercegovačkim političarima koji se ne mogu dogovoriti o ispunjenju 14 uvjeta, nužnih za dobivanje statusa. Ne mogu se dogovoriti među ostalim i zato što Bosni i Hercegovina nema funkcionalnu vladu, a nema jer izborni zakon omogućuje prevare poput Željka Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništva i članova Doma naroda koji su sve, samo ne iz naroda. Zbog toga reforma izbornog zakona, i posebna briga o tome da se prevare ne događaju, otvara vrata prema statusu kandidata i za BiH. To trebaju shvatiti i u Bruxellesu, i u Berlinu, i u Sarajevu. Ali, kako se približavaju opći izbori u Bosni i Hercegovini početkom listopada, sve je manje dokaza da to svi shvaćaju. Nažalost, sve je više indicija da se hrvatski pristup rješavanju tog pitanja kroz EU jednostavno raspada.
