Odnos Europe i Amerike je poput dugovječnog braka, nastalog iz ljubavi, održavanog iz koristi. Od puke činjenice da je suvremena američka civilizacija nastala na ognjištima europskih kolonizatora, do današnje geopolitičke krize uzrokovane ruskom invazijom na Ukrajinu, koja se odvija na europskom tlu, ali pod američkom komandom. U samo 250 godina Sjedinjene Države su od statusa europske kolonije izrasle u vojnog i političkog patrona Europe. Logično.
Amerika je savezna država, vojno i financijski najmoćnija na svijetu. Europa je samo savez samostalnih država u kojem su partikularni nacionalni interesi svake od članica često u koliziji s onime što bi vlasti u Bruxellesu željele da bude zajednička politika.
Istina, Amerikanci su se od 1944. i iskrcavanja u Normandiji od najvećeg svjetskog kreditora do danas prometnuli u vodećeg svjetskog dužnika. Ali i dalje drže vojsku na svim strateškim mjestima na planetu, a oružana sila opet je na cijeni. Europska unija nastala je na političkoj ideji pomirenja ratom i dugogodišnjim sukobima iscrpljenih nacija Njemačke i Francuske. Da je ljubav bez gospodarskog prosperiteta utrka na kratke staze dobro su znali očevi EU.
Da bi politička ideja zaživjela, trebala je ekonomsku podlogu pa je početna zajednica za čelik i ugljen do danas prerasla u najslobodnije tržište na svijetu od pola milijarde ljudi. Odnos Sjedinjenih Država i Europe zrcalio se desetljećima kroz politiku prema Sovjetskom Savezu, a danas se zrcali politikom prema Kini i, čini se, ponovno prema Rusiji. Europa je uvijek bila u sjeni. Ako su Amerika i Europa deklarirani strateški partneri, postavlja se pitanje zašto nisu snažnije gospodarski povezane. Dok je vojna suradnja kroz NATO savez sve jača, a NATO zahvaljujući Putinovoj agresiji na Ukrajinu življi nego ikada, SAD i EU, gospodarski gledano, i dalje su transatlantski neprijatelji, a Berlin i Pariz udaljeniji su od Washingtona nego ikada prije.
Nakon Trumpove protekcionističke ere, ni dolazak Joea Bidena na vlast u SAD-u nije puno toga promijenio. Ključni kamen spoticanja jačanju trgovinskih odnosa uvijek je isti – liberalizacija trgovine podrazumijeva fer odnos među partnerima, ali globalno gospodarstvo i nacionalne politike rijetko idu ruku pod ruku. Subvencije i prikriveni poticaji realnost su i američke i europske regulative, a od njih nitko ne želi odustati. Koliko god se činilo da je zapadni svijet ujedinjen u borbi za promociju demokracije, slobodnog društva i vladavine prava, postoji i nepremostiv jaz između europskog fiskalno skupog socijalnog modela i američkog neoliberalnog pristupa tržištu rada i socijalnim institucijama. Postoji razlika i u političkoj doktrini: dok je Europa liberalna, američka je politika imperijalna.
Rat u Ukrajini jest u biti sukob ruske sfere i Zapada, ali je prije svega posljedica sukobljavanja ruskog i američkog imperijalizma. Ukrajina je Rusima trn u oku praktički od dolaska Putina na vlast, a glavnu riječ u priči o nacionalnoj evoluciji Ukrajine, koja se s godinama polako ali sigurno otimala Putinovu zagrljaju, nisu vodili Berlin, Pariz i Bruxelles nego Washington. Europa je stajala po strani.
Danas kada ruske rakete padaju po njezinu tlu, dovedena je pred zid. Scenarij pisan u Washingtonu došao je u fazu realizacije jer, čini se, raskid svih veza s Rusijom za Europu nema alternativu. Međutim, ekonomska budućnost EU, koliko god se Ursula von der Leyen trsila, još uvijek je teško zamisliva bez ruskih energenata. Utoliko ne čudi nedavni vapaj iz Berlina da EU i SAD trebaju nastaviti pregovore o Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu, koje je svojedobno naprasno prekinula Trumpova administracija. Na poruku njemačkog ministra financija, Washington je ostao nijem. Ne čudi, s obzirom na činjenicu da je ukrajinskom krizom postigao cilj koji trgovinskim pregovorima nije uspijevao.
Činjenica je da SAD-u ne smetaju europske integracije sve dok Europa ne ugrožava američku poziciju gospodarske i vojne supersile. Kako stvari stoje, promjena takve konstelacije nije na vidiku. Ako se ubrzo ne nađe rješenje ukrajinske krize, Europa će ovisnost o ruskim energentima samo supstituirati američkom ponudom. Dakako, po znatno većoj cijeni.
