Naslovnica Kolumne

E, moj dobri profesore

15. rujna 2019. u 14:15 0 komentara 465 prikaza
josip muselimović

Ljeto je vrijeme predaha, odmora, često i neočekivanih susreta. Tako, jednoga jutra, odmah na početku radnoga vremena, nakon dugih trideset godina, u moj ured uđe vremešan i bljedolik čovjek, usporena hoda i oprezna koraka, kao da za sobom vuče stara zahrđala vrata. Trgnuo sam se i pred sobom ugledao kolegu sa studija, u mlađim danima dragog prijatelja, a u zrelim godinama sveučilišnog profesora kaznenog i kazneno-procesnog prava. Iznenađenje je bilo obostrano. Radost ponovnog susreta u jednakom omjeru.

Dok smo držali ruke stisnute u pozdravu, kroz glavu mi, brzinom munje, proletješe mostarske, sarajevske, dubrovačke i sve druge razglednice. Ne govorim, a pred sobom vidim isposnika, visoka i umorna čovjeka, s gustim bijelim brkovima i nekoliko vlasi kose rasute po tjemenu bez reda i rasporeda. Gledam prijatelja ostarjela prije vremena i preko svake mjere.

Njegovu izgledu pridonosilo je sivo trošno odijelo, šarena košulja, drečava kravata i potpuni nesklad odjeće i obuće. Ni u mladim danima nije profesor poklanjao pozornost svome vanjskom izgledu. Zimsku odjeću znao je obući usred ljeta, a onu laganu, ljetnu, kada se po sarajevskim obroncima, po podnožju Trebevića, mogao vidjeti prvi snijeg. Uglavnom, odijevao je ono do čega je u svojoj sobi, kasnije u svome stanu, mogao najprije, najlakše i najjednostavnije doći.

Nakon uobičajenih upita kako je zdravlje, kako je ovo, kako je ono, prinoseći ustima drhtavim pokretima šalicu kave, u jednom času upita me:

“Sjećaš li našeg profesora rimskog prava i naših muka dok od prve do posljednje stranice, kao molitvu, nismo znali sve izgovoriti? Vidiš, meni je tek u poznim godinama došlo u glavu zašto je profesor inzistirao na latinskim izrekama koje je svaki student morao znati. U podne i u ponoć. Kao Zdravo Marijo, milosti puna.”

“Sjećam se! Kako se ne bih sjećao! Na koje izreke mislite, profesore”, upitah ga.

“Na one dvije - tri najvažnije za svakoga studenta pravnih znanosti, za svakog suca, posebno za vas, odvjetnike...”, pa kao nekada, u dahu izgovori: “Acerima proximorum odia. / Mržnja među najbližima je najupornija.”

“Dobro kažeš, profesore”, uzvratih mu.

“Moje odvjetničke godine svjedoče da su najteži sporovi nastajali između rođene braće, najbližih srodnika i supružnika, nakon što se rastave od stola i postelje ili, kako drevni Latini kažu, kada se dogodi – Separatio a toro et mensa.

Mnogo je slučajeva kada se najveća ljubav pretvori u mržnju. Mnogo je slučajeva kada krv izblijedi i postane tekućina bez mirisa i okusa. Kada ljubav izblijedi, a krv se pretvori u vodu bez mirisa i okusa, iz sukobljenih osoba progovori divljina nagona, plamen bezumne i duboke mržnje s kojom umiru i odlaze na drugi svijet.”

“Tako je, baš tako”, uzvrati moj nenadani gost.

“Vi ste, profesore, dugo odsutni pa vjerojatno ne znate da u našoj zemlji ima pravnih fakulteta kao nekada radničkih sveučilišta rasutih po svakoj malo većoj općini. Vi, profesore, vjerojatno ne znate da se u našoj zemlji i pravosudni ispiti polažu na nekoliko različitih adresa. A sjećaš li se kako smo se pripremali, strahovali i pitali se – je li moguće obraniti pismene radove iz kaznenog i građanskog prava, proći kroz šumu propisa, zakona, podzakonskih akata i da peteročlano povjerenstvo, sastavljeno od najiskusnijih i najboljih sudaca Vrhovnog suda, na koncu kaže - dobro je?!

Masakriran je naš ponos. Rimsko pravo razbijeno je i na ovo i na ono, a govorilo se – što je anatomija za studenta medicine, to je rimsko pravo za studenta prava. Nema dobrog internista bez dobrog anatomista. Nema dobrog suca ni odvjetnika bez dobrog poznavatelja rimskog prava. Ni na što ovo više ne sliči. Sjećaš li se kako smo, kao papagaji, našem profesoru ponavljali zavjetno pravilo: Nemo plus iuris in alium transfere potest ipse habet. / Nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ih sam ima?

To načelo pravednosti u Jugoslaviji pokopali su komunisti, a boljševici u svakom kutku zemlje na kojem je njihova noga ostavila svoj otisak. Takvu hajdučiju ljudska povijest ne pamti. Kuća koju je moj pradjed sagradio, tvornica čiji je temelj moj djed postavio, hotel koji je moj otac podigao, snagom jednoga nemoralnog zakonskog propisa, preko noći postala je imovina neke druge osobe. Kako ono što je moje, moja djedovina i moja očevina, može biti imovina nekog drugog, pitao sam se i nikada odgovor nisam našao. Živjeli smo u vremenu i sustavu u kojemu je sve bilo moguće.

U jednoj televizijskoj emisiji splitski poduzetnik, boem i glazbenik Josip Radeljak Dikan priča kako se 1945. godine hrvatskom pjesniku i partizanu Vladimiru Nazoru svidjela njihova obiteljska vila na splitskim Bačvicama. “Mene, mlađeg brata, majku i baku, stjerao je u podrum, a on se razbaškario na prvome i drugom katu naše vile. Pjesnik se na kat morao popeti jer bez pogleda na morsku pučinu, na rodnu Postiru i otok Brač, inspiraciju nije mogao imati”, govorili su.

Nitko od nas “miševa” iz podruma ni stariji ni mlađi, ni nakratko, ni nadugo nije se mogao popeti uz stepenice do prvoga i ni jednog kata da se pjesnik ne bi uzbunio, da mu stih ne bi u zrak pobjegao.

Tuga je to, čovječe!

Kada se tako nasilno ponašao pjesnik, možemo pretpostaviti što su radili drugi polupismeni ili potpuno nepismeni borci i prvoborci koji ni u spavaću sobu sa svojom ženom bez strojnice nisu željeli poći.

“Evo, vidiš, profesore, još se nisu primirili jučerašnji nesporazumi, a neki zločesti kolovođe, ljudi zamagljenih pogleda i nepopravljive plitkosti, govore da nismo poravnali 1941. ni 1991. godinu, da granice nismo uredili, da poginule i nestale nismo pronašli i sada se spremaju za sljedeću prvu. Vjerojatno misle na 2021. godinu.”

Pripreme su počele navrijeme; na simboličan i prepoznatljiv način. Pred Marakanom, nogometnim stadionom beogradske Crvene zvezde, postavljen je tenk kao simbol napada na Vukovar. Na tenku je ispisana monstruozna poruka:

“Ubij Hrvata, neka Šiptar nema brata.”

O zlogukom natpisu nitko niti piše niti govori.

Nakon velikoga sportskog uspjeha i plasmana u Ligu prvaka, nogometaši Crvene zvezde prošetali su ulicama oduševljenoga Beograda. S razlogom!

Prošetali su u oklopnom vozilu!

Tenk pred nogometnim stadionom sa stravičnom porukom, sportaši u oklopnom vozilu s ratničkim šljemovima na glavi... – što je to nego tipično, predratno ludilo? Od postavljenoga tenka i oklopnoga vozila opasniji je televizijski nastup Aleksandra Vučića, predsjednika Republike Srbije, u kojemu pravda postavljanje tenka i kaže da takav simbol postoji u Njemačkoj pred stadionom Borussije – što je notorna neistina.

O onom što je na tenku napisano – ni riječi!

Nazdravlje svima nama!

“Vi ste, profesore, prošli cijeli svijet. Jeste li ovako nešto igdje vidjeli i ikada čuli”, morao sam upitati.

S druge strane, pred legendarnim zagrebačkim Maksimirom, postavljen je traktor kao simbol minuloga ratnog obračuna i odlaska. U civiliziranom svijetu pred nogometnim stadionima nema tenkova i traktora.

Tamo se mogu vidjeti samo spomenici svevremenim sportašima. U francuskom gradu Marseilleu, pred nogometnim stadionom Olimpica, nalazi se spomenik slavnom Zadraninu Josipu Jošku Skoblaru, 1941., nogometašu koji je godinama slavio beogradsku nogometnu školu.

Svakom zaljubljeniku u najvažniju sporednu stvar na svijetu, pred velebnom Marakanom, ugodnije je vidjeti statuu legendarnoga Rajka Mitića, nenadmašnoga centarfora Crvene zvezde i reprezentacije bivše države nego ispruženu topovsku cijev.

Na koncu, njegova blistava sportska karijera dovela je do toga da se i legendarna Marakana odjenula njegovim imenom - imenom Rajka Mitića.

Ljudi starije životne dobi znaju da nije dobro kada zaiskri na nogometnoj liniji Beograda i Zagreba. Godina 1951. i 1965. izbili su ozbiljni neredi i sukobi. Neredi su izbili zbog prosvjeda NK Dinamo jer su se finalne utakmice s Crvenom zvezdom i Partizanom igrale u Beogradu, pred domaćom publikom, a susrete su uvijek sudili beogradski suci. U svibnju 1991. godine Zvonimir Boban, mladi nogometaš Dinama, akrobatskim skokom napao je uređujućega policajca, utakmica je prekinuta i nikada nije odigrana.

Sve je bilo na nogama. Gradom je lelujao sukob najširih razmjera.

Mnogo upućeniji ljudi govore kako je svibanjski obračun na zagrebačkom Maksimiru bio početak nesporazuma koji je dozrijevao i čekao trenutak da ga netko otkoči. Ljudi pamte da su rušilačke nerede na tribinama stadiona Dinama izazvale Delije, ekstremni navijači Crvene zvezde, koje je predvodio mladoliki Aleksandar Vučić, danas aktualni predsjednik Republike Srbije.

U ovakvo poremećenoj društvenoj atmosferi jedni kupuju borbene zrakoplove, drugi moćne helikoptere i neuništive tenkove. Uglavnom – jedni i drugi crno iza nokata dadoše za novo suvremeno oružje.

Isprazniše riznice i račune. Unatoč iskustvima Prvoga, Drugoga i posljednjeg rata, ni jedni ni drugi nisu shvatili da je rat samo jedan veliki posao, veliki biznis onih koji neprestano žele osvojiti tuđe zemlje, prisvojiti njihova prirodna bogatstva ili, makar, prodati im svoje naoružanje.

Sve dadoše, a svijet po lihvarskim, tuđim bankama, u kolonama čeka i zadužuje se. Ne zadužuje se za gradnju obiteljske kuće, vikendice na Buni, Blidinju, Kupresu, Novoj Biloj, Vrbasu, na Makarskoj rivijeri, otvaranju mini-tvornice, nego za komad kruha i opremu djeci koja u školu trebaju poći.

Mi i oni – jedni i drugi – kupujemo, a ruke trljaju trgovci – poznato je čiji – i hvale se kako su negdje prodali oružja za ovoliko, drugdje za onoliko, a najbogatijim i po nekoliko milijardi dolara.

Takvo oružje ne ide u tehničke muzeje. Nisu to eksponati! Progovorit će ono svojim rušilačkim jezikom i plamenom. Sutra ili prekosutra.

Hoće!

Sigurno, hoće!

Cijevi su podmazane!

Čeka se na zapovijed!

Uglavnom, nijedna “prva” ne može proći bez obračuna među onima koji su koliko-toliko bliski.

Neki dan slušam jednog pjesnika, pa opet jednu pjesnikinju kako, kao mirotvorci, poručuju:

“Ćeraćemo se...”

Oni bi opet u rovove. Vjerojatno ih je prošao zanos bračnog kreveta pa bi opet u rovove i nekud bi jurišali. Kad god bi čula neku nepodopštinu, moja pokojna baka Iva znala je reći:

“Eto im pameti! Još u školu išli!”

A onda bi se povukla, ruke sklopila, i počela tiho moliti:

“Sačuvaj nas, Bože, kuge, rata i zla gospodara. Kuge u vidu karcinoma i sukoba, a gospodara zamagljenih pogleda i nepopravljive plitkosti imamo na svakom koraku.”

“Razumijem te, prijatelju”, zaustavi me u naricanju moj nenadani gost.

“Ni meni nije lako. To je naša sudbina. Nitko od nas na smrt ne čeka previše dugo. I taj kratak život pun je skretnica i to onih o kojima odlučuju drugi ljudi, često i skretničari opasnih namjera. Jedni na jednu, drugi na drugu stranu kolosijeka. Gdje će tko pristati, što će kome sreća donijeti ili Bog dati, ne zna se...”

Moj nenadani gost govori lagano, isprekidano, muški i dostojanstveno. S vremena na vrijeme, od misli do misli, pogled mu je nesiguran i u pod usmjeren. Kada se od uzbuđenja smirila jagodica u grlu, počeo je žustrije i smislenije govoriti. Svakoj svojoj riječi i posebno uobličenoj misli nastojao je dati neki dublji smisao. U jednom času poče pripovijedati.

“Dragi prijatelju, u zrelim godinama, na vrhuncu sveučilišne i znanstvene karijere, jedno vrijeme, morao sam se do zemlje sagnuti, moliti i prositi. Bio sam prepušten očaju i žalosti. Nagazio sam se blata i tuđih bespuća. Nagledao sam se nevolje i tragedija. Sirotinja pod zemljom, sirotinja po izbjegličkim kampovima i tuđim zemljama, a oni? Oni su na pravim, podmazanim tračnicama... Za njih nema semafora, nema zadržavanja, nema bojazni. Noći sam provodio s boli u grudima. Po australskim bespućima znao sam hodati s mislima samoubojice.

Davno sam ti, dragi prijatelju, govorio da je naša najveća nesreća što smo se ovdje rodili i ovdje nastanili. Davno sam ti govorio da se na ovim prostorima svašta može dogoditi. I, evo, dogodi se. Ostao sam bez kuće i srodnika, bez crkve i groblja, bez posla i katedre. Sve je srušeno, spaljeno i opljačkano. Svijetom lutam od nemila do nedraga. Često se pitam – jesam li uopće normalan?

Kada čovjek sve sagleda, pregleda i konačno spozna da je od ovog prostora i Bog ruke digao, kada pukne i fluidna opna nade, što mu preostaje nego nestati, otići i nikada se ne vratiti?”

“Ili počiniti samoubojstvo”, prekidoh ga.

“Ne, to nikada ne bih mogao učiniti. Moje religijske spoznaje to ne dopuštaju. A, opet, pošteno govoreći, svi smo pomalo krivi. Bili smo naivni, neupućeni i neoprezni.”

“Kako profesore”, upitah ga.

“Evo kako... Poslušaj!

Jednom prigodom zatekao sam se u jednom našem velegradu. Iz dana u dan najavljivano je predavanje znamenitog književnika, k tomu još i akademika. Zanimala me tema predavanja. Navrijeme sam došao i zauzeo mjesto. Želio sam sve čuti, nešto pribilježiti i sutra svojim studentima prenijeti. Dvorana je bila puna. Organizator se pobrinuo da na predavanje dođe ciljana, odabrana publika. Petnaestak minuta prije početka dvorana je bila puna. Puna kao šipak, kako se kod nas u Hercegovini može čuti.

Ulazak predavača u dvoranu popraćen je burnim pljeskom. Književnik je stao za govornicu, podesio visinu mikrofona, visoko podigao čelo i počeo govoriti:

Gospodo, Tita dugo nema. Ni Jugoslavije, praktično, nema. Raspad države je počeo! Mi se trebamo pripremati za ovo i za ono.

Nigdje kraja nabrajanju.

Svoje ciljeve trebamo definirati i, bez obzira na sve, ići prema njihovoj realizaciji.”

Slušam akademika i ne vjerujem!

Terorom i strahom žrtva se može preodgojiti da u jednom času počne voljeti i pljeskati svom dželatu. Može se preodgojiti da te kao pas služi i prati. Treba samo malo vremena i puno strpljenja. Vjerujte mi da je tako.

U tom času dvoranom se prolomio pljesak.

Da bi stvar bila još veselija, književnik priča, jednom prigodom Tito je došao u Zagreb. Na svečanoj večeri, u njegovu omiljenom hotelu Esplanade, dogodio se propust službe osiguranja. Svaki kutak je pod nadzorom. Vi znate kako je to. Vjerujem da je netko od vas sudjelovao u osiguranju i čuvanju te zvijeri od čovjeka. Te zagrebačke večeri ostao je nepokriven prostor toaleta.

Kao i svaki drugi živ čovjek, Tito je, u jednom času, imao potrebu otići do toaleta. Kako službe osiguranja nisu “pokrile” taj prostor, jedan gost je istom potrebom sišao i zatekao Tita kako p... Zatečen onim što vidi, po navici, počeo je pljeskati. Tito se okrenuo i šarmerski dobacio: “Ne plješćite, Boga mu! Nemamo se čemu diviti. Jedva sam se i u svojim gaćama snašao.”

U dvorani je nastao žamor.

U tom času, iza mojih leđa, netko je dubokim, očito starijim glasom, viknuo: “Na sve se on davno popišao!” Upališe se moje lampice. Izlazeći iz dvorane naivno sam pomislio da je akademik senilan čovjek, da ne zna o čemu priča, što predaje i na što svijet priprema.

“Do kada ostajete u Mostaru i Hercegovini? Kada bismo mogli poći na ručak ili večeru da u miru vratimo sjećanja za naše vesele godine”, upitah ga.

“Ne znam! Namjeravao sam ostati tjedan ili koji dan više. Dva dana hodam starim gradom, Fejićevom ulicom, Musalom i korzom do Rondoa. U meni se nastanila mučnina. Unutarnja tjeskoba skratit će radost boravka u nekada bisernom gradu.

Nego, prije nego što se pozdravimo i ja pođem, bi li ti meni mogao objasniti – kakav je ovo nered oko Starog mosta i po cijelom gradu? Kako je nekada najuredniji i najčistiji grad u cijeloj Jugoslaviji mogao postati ovo što svojim očima gledam? Gledam i ne vjerujem. Gledam i krstim se i lijevom i desnom rukom.”

I ja se krstim iznenađen što mene pita.

Ali, dobro, hajde!

“A sjećaš li se, prijatelju”, nastavlja moj nenadani gost, “Korza s jedne i druge strane, mladosti i šetnje od Musale do Rondoa? Sjećaš li se Sokola, Hepoka, Hita, Razvitka, Đure Salaja, Neretve, Bristola, Ruže i armije radnika koji svakoga prvog nakon što prime dobre plaće – ‘podivljaju’? U restoranu, bez najave i rezervacije, do slobodne stolice nisi mogao doći. Na terasi hotela Neretva svirali su jedni, na terasi hotela Bristol drugi. U svakom većem restoranu – glazba, ples i pjesma...”

“Gradom vlada pokopni muk. Nezaposlenost, nezadovoljstvo i neimaština na svakom koraku. Takvih znakova više je nego što ih živ čovjek želi vidjeti. Dva dana hodam i razgovaram sa starim poznanicima. Pitam ih – što se događa s Aluminijskim kombinatom, gigantom u koga su bile uprte oči ovoga grada, Čitluka, Širokog Brijega, Posušja, cijele Hercegovine?

Zanimljivo je, neki ljudi koje dobro poznajem govore: ‘Aluminijski kombinat morao je propasti.’ Drugi, ogorčeni i rezignirani, jezik pregrizli, naglas govore: ‘Neka je propao!’ Ne znam je li točno ono što sam od njih čuo?”

“Ne znam ni ja, dragi profesore”, odgovorih mu.

“Sačekat ćemo da netko odgovoran kaže zašto je Aluminijski kombinat morao propasti.”

“Dobra vremena, kako ja vidim, potrošena su. Pet stotina ljudi uzelo je otpremninu i pošlo svojim putem. Pet stotina obitelji iskočilo je iz tračnica normalnog života. Sve su to, uglavnom, mladi, obrazovani i obučeni ljudi. Njemačko tržište vapi za njima. Otići će! Mnogi su već otišli.”

“Tako je! I ja sam toga svjestan”, prekidoh svoga nenadanog gosta.

Želio sam mu ispričati istinitu zgodu moga prijatelja. Pričam mu, a moj nenadani gost popravlja kosu i brkove, zateže kravatu, popravlja sve što je ovog jutra zbrda-zdola na sebe navukao.

“Dvoje mladih ljudi, koji su trebali biti ponos grada, shvatili su da za njih ovdje nema odgovarajućeg posla i normalnog života. Pametni mladi ljudi znali su da je pred njihovom obitelji prava muka. Od čekanja nema lijeka. Spremili su kofere, ponijeli što su imali ponijeti, uzeli dvogodišnje dijete za ruku i otišli u Njemačku.

Nakon nekoliko mjeseci, moja žena, bolesna za djecom, još više za unukom, sjela je na autobus i nakon osamnaest sati vožnje pokucala je na njemačka vrata. Ni jednu njemačku riječ nije znala. Nitko je nije mogao zaustaviti.

Nakon prvih suza radosnica, iz torbe je izvadila čokoladu i dala je unuku. Unuk je čokoladu uzeo, malo se naklonio (tako ga u vrtiću uče) i svojoj baki rekao: Danke, danke, Grossmuter.

‘Što mi ono reče, jadna ja? Što mi dijete švapskom jeziku uče?’

‘Ništa, majko. Rekao ti je: hvala, hvala bako...’”

Spor u pokretima i štedljiv na riječima, moj nenadani gost želio je postaviti još nekoliko pitanja. Želio je čuti koliko-toliko mjerodavno mišljenje.

“Dragi profesore, ne živi se od nabrajanja i kukanja”, rekoh mu.

“Hajdemo se mi pozdraviti riječima našeg nobelovca: ‘Ne može čovjek cijeloga života biti nesretan kad Bog daje da se duša liječi zaboravom, a zemlja obnavlja svakim proljećem.’

I našoj ubogoj, a čestitoj zemlji, poznatoj po belaju i nježnom osjećaju, jednog jutra mora svanuti proljeće.”

Pošli smo do vrata ureda i dogovorili skoro viđenje. Naravno, ako kroz polupane prozore naše kuće ponovno ne počnu zavijati opasni, olujni vjetrovi s istoka.•

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.