Prije tjedan dana počelo je naplaćivanje kazni za kršenje Zakona o kontroli i ograničenoj upotrebi duhana i ostalih proizvoda za pušenje na javnim mjestima u Federaciji BiH. U manjem entitetu o štetnosti pušenja za aktivne i pasivne pušače za sada se manje brinu pa puši tko gdje stigne. Prije godinu dana u Federaciji BiH na snagu su stupile odredbe ovog zakona i pravilnik o uvjetima za posebne prostore za pušenje u smislu iznimki zakona. Pušenje duhana i ostalih proizvoda za pušenje zabranjeno je u svim zatvorenim prostorima, mjestu rada, javnom prijevozu i privatnim vozilima ako se u njemu nalaze maloljetne osobe. Da mogu doći do zraka i daha. No, pušit će se i dalje nesmiljenom žestinom jer je dobro znano da je svako "zabranjeno voće" u BiH više nego delikatesa. Pa će i dalje BiH biti među prvima u svijetu u pušenju po glavi, a posebno plućima, stanovnika. Zabrana pušenja neće Sarajevu oduzeti primat jednog od najzagađenijih gradova u svijetu. Zakon i podzakonski akti propisuju izuzeća od zabrane pušenja po znanoj pravnoj logici: nema pravila bez iznimki. A u BiH iznimke se sve češće pretvaraju u pravila - neke iznimke su više nego pošašavile. Za neke najodgovornije koji prekrše zakon predviđene su kazne i do 5000 KM, a za fizičke osobe, pušače, "ulovljene" u prostoru u kojima je zabranjeno pušenje određena je kazna od 100 KM. Inspekcijske službe počele su s izdavanjem prekršajnih naloga za prekršitelje ovog zakona.
Cigarete su skupe, a onome koga inspektori "ulove" kako puši u prostoru pod pušačkim embargom bit će više nego preskupe. No, kazna od 100 KM za pušača preblaga je u odnosu na vrijeme od prije sto godina kad su Hercegovce jugoslavenski žandari i financi (u narodu zvani vilanci) "ulovili" u pušenju duhana uzgojenog na vlastitoj njivi. U tome smo pisali u romanu "Jesenje lišće". Monopolac, djelatnik Titove Jugoslavije u službi provođenja zakona o monopolu na duhan, jednog je hercegovačkog duhanara, procjenjujući koliko duhanskog lista treba predati otkupnoj duhanskoj stanici, uvjeravao kako je prema njemu bio blag: "Duvan je državni monopol, a s državom nema šale, moj Mirko. Ovo je Bože pomozi kako je bilo u vrime stare Jugoslavije. Pitaj ćaće je li smio od žendara i vilanaca zapalit cigar duvana sa svoje njive. Odma bi u pržun. Ako ti je ujtilo praznu duvanjsku kutiju, otiša si tri miseca u Ćelovinu (zatvor u Mostaru), brajko moj. Moj je ćaća proždra zapaljen cigar kad je naiša' vilanac da ga ne bi ujtijo da puši svoj duvan, jerbo bi nagrajisa. A i ti pantiš kad je onog Grganovića ujtilo s cigarom u ustim te ga lipo otralo u Ćelovinu i šest godina mu zabranilo sadit duvan pa jadan oda od kuće do kuće po dnevnican ne bi li drčini donijo koricu kruva. A ja sam tebi k'o čoviku i prijatelju ostavijo, brat bratu, lipu pušarinu i dva-tri rusaka za odnit u Bosnu. Više nisam moga, stra me, ne smim, Mirko." I tako, dok su Amerikanci duhan žvakali, Hercegovci su zapaljene cigarete – gutali! Mnoge je Hercegovce zabrana sadnje duhana otjerala i do Amerike.
Duhan je dugo u većem dijelu sušne Hercegovine bio jedina isplativa biljka. Iako je bio potplaćen u obje Jugoslavije u odnosu na puno lošije duhane u drugim dijelovima dviju Juga, othranio je i školovao mnoge. A onda je prije tri desetljeća "hercegovačko zlato" potpuno potamnjelo. Mnogi koji nisu mogli živjeti od uzgoja duhana preživljavali su švercom "škije". Neki bi dospjeli i u zatvor. Kad je šverc hercegovačke "škije" u pitanju, sjetimo se suđenja jednom hercegovačkom šverceru koji je jednoj baki pomogao prodati koje kilo duhana. Sudac je od te bake zahtijevao da prepozna svoga pomagača, a ona krenu u prepoznavanje. Pogleda optuženog i reče:
- Ovi nije.
Pogleda odvjetnika i prozbori:
- Nije ni ovi.
Onda prstom upre u smjeru tužitelja i konstatira:
- Evo ovi ili mu je brat!
O mukama oko uzgoja duhana nadahnuto je i nadasve duhovito pisao Ante Kraljević, poznat kao autor "Ričnika zapadnoercegovačkog govora", u tekstu "Otrov zmije", objavljenom u mostarskom časopisu "Osvit". Tekst počinje ovako: "E, sinko, duvan ti je čudinjavo zelje. A znaš li koliko se o njemu radi? Trista šeset i pet dana. A i jače, evo vako. Ko prija ko poslen, sime ti se duvanjsko zaleže ili u prvon ili u drugon misecu. Jamiš ženski čorap, istareš ono sime što se svu zimu nad ognjištom sušilo i čađilo, propušeš i izrediš, pa š njin u čorap. Reda ti je svaki dan po nekoliko ga puta prsnit vodon iz usta, inčije ti ga ne proklija. Duvanjsko sime oće i u toplu i u mokru. Kesa se obisi u stojnoj kući, da nije ni daleko od vatre ni blizu nje. A pokojna Bešlivuša je uvik držala čorap sa simenon pod pauzon, tamo mu je bilo uvik isto toplo. Pa su govorili da leži na simenu ko kokoš na jajin."
Tijekom čitave godine valjalo je raditi oko duhana do "vage", otkupa duhana. Pa kako koga sreća posluži. Kraljević na kraju teksta piše da je neki Bosanac, ljubitelj hercegovačke "škije", rekao: "E, da mi je se trevit' u Ercegovini kad vršu duvan. Dobro ti bi ga se napušijo!" Može li "hercegovačko zlato" ponovno niknuti iz pepela? Postoje neki planovi da hercegovački ravnjak opet postane zlatna biljka, ali trebat će dosta umijeća i truda, dovitljivosti Hercegovaca. U nadi da će ga opet mnogi željeti pripaliti, a da ga oni sami neće, kao prije sto godina, morati – gutati!
Istina.