U Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, u okviru manifestacije “Mostovi Mostara”, davnog 29. rujna 1992. godine predstavljena je knjiga blagopokojnog biskupa Pavla Žanića “Istina oslobađa” i moja knjiga “Poštovani suci, zašto”.
Dok smo pripremali predstavljanje i dogovarali posljednje sitnice, iz uprave Kazališta donesoše mi čestitku pjesnikinje Diane Burazer.
- Dragi Josipe,
u našem gradu je rat.
Dugo se nismo vidjeli i mnogo toga mi nedostaje: moj balkon i stolica, šetnja gradom, književne večeri pod košćelom, naši zajednički prijatelji.
Teško se prilagođavam.
Možda starim ili je u Mostaru ostao cijeli grad ljudi koje toliko volim.
U stalnoj brizi i molitvi za cijeli grad i sve ljude u njemu, Vama osobito srdačni pozdravi i čestitke. Vaša Diana Burazer.
Nakon dugo vremena, u petak, 1. lipnja, u prepunoj dvorani hotela Bristol sreo sam dragu pjesnikinju na predstavljanju njezine poezije i još jednom se uvjerio da je vihor rata iz grada na Neretvi otrgnuo i u bijeli svijet odveo jedan pjesnički dragulj - danas aktualnu dopredsjednicu Društva hrvatskih književnika.
U to su me, vjerujem i sve prisutne, dodatno uvjerila Dianina subraća u peru i poeziji, sjajni predstavljači Mile Stojić, Miljenko Buhač i Nedžad Maksumić. Te lijepe, tople pjesničke večeri Dianin suprug Slobodan darovao mi je vrijednu, veliku i raskošno opremljenu knjigu Sveina Mønneslanda “Dalmacija u očima stranaca”.
Svein Mønnesland, profesor slavistike na Sveučilištu u Oslu, član norveške Akademije znanosti i umjetnosti, dugo vremena bavio se izučavanjem južnoslavenske kulture i povijesti južnoslavenskih naroda. Putovao je Dalmacijom uzduž i poprijeko, proučavao povijest njezinih gradova, ruralnih područja, ljudi svih staleža, zaljubio se u njezinu ljepotu i po stare dane skrasio u Starom Gradu na otoku Hvaru.
Svein Mønnesland, znanstvenik i putopisac, obišao je stotine knjižnica u potrazi za onim što su književnici i putopisci, svećenici i patnici, ratnici i državnici pisali o Dalmaciji u proteklih osam stoljeća. Tako je nastala njegova velebna knjiga.
Na četiri stotine stranica knjiga velikog formata, s tisuću crno-bijelih i fotografija u boji, svjedoči što je crtao i pisao arapski geograf Al-Sadri (1154. godina), što je pisao osmanski putopisac Evlija Čelebija (1611. - 1682. godine), što su na putu iz Venecije prema Svetoj Zemlji pisali o Zadru, Splitu, Dubrovniku ljudi različitih obrazovanja i staleža.
Prvi poznati putopisac bio je sv. Pavao koji je, kako piše, propovijedao Evanđelje od Jeruzalema naokolo do Ilirika.
To je onaj apostol koji je zastao na otoku Mljetu i napisao da ništa na svijetu nije vidio ljepše od mjesta i uvale Saplunara. Zato nije čudo što pjesnik Milo Nardelli pjeva:
“Ima jedna vala na otoku Mljetu,
Vala tiha, mala, najljepša na svijetu,
Ima jedna vala, sva u suncu blista,
Žala su njena bijela i čista,
K’o čarobna žena skrivena na Mljetu,
Vala ta je snena, najljepša na svijetu.”
Vrijeme je godišnjih odmora. Ljudi sa svih strana, oni koji mogu i oni koji tijekom godine štede na svemu i svačemu, uputit će se prema Dalmaciji, njezinu čistom moru i prekrasnim otocima.
Danas, kada su dalmatinski gradovi, manja mjesta, otoci, svaki škoj i svaka vala okupirani turistima sa svih strana svijeta, teško je shvatiti da su do sredine prošlog stoljeća, kao turistička destinacija, Europi bili malo poznati. S obzirom na zemljopisni položaj, blizinu Italije i Srednje Europe, ova povijesna istina zvuči čudno.
Razlog je bio u tome što je Dalmacija bila udaljeni dio velikih država koje nisu obraćale pozornost na kraj koji su, inače, smatrale divljim prostorom i prvim susjedom Orijenta. Za Veneciju, Austriju, Francusku, Englesku i Habsburšku Monarhiju Dalmacija je bila rubni kraj.
Dok mi u ruke nije došla ova knjiga, nisam znao da je Dalmacijom godinu dana (1813. - 1814. godine) upravljalo britansko kraljevstvo. Tu povijesnu istinu prešutjele su sve knjige do kojih sam u životu došao.
Prvo značajnije zanimanje za Dalmaciju izazvale su knjige talijanskog svećenika Alberta Fortisa (1774.), knjige koje su prevedene na sve značajnije diplomatske jezike. Tako je Dalmacija, piše Fortis, postala dostupna učenoj Europi.
U središte zanimanja bogatijeg i učenijega svijeta Dalmacija je došla stotinu godina kasnije kada ju je (1875. godine) posjetio car Franjo. Tada je i engleski, kraljevski tisak javljao da je Dalmacija ljepotica iz snova, poseban zemljopisni i kulturološki pojam koji će svima koji je nisu vidjeli biti ugodno otkriće.
Što je Dalmacija zapravo?
Na to pitanje nije lako dati odgovor. Koliko se Dalmacija prostire prema sjeveru ili jugu, teško je reći. Njezine granice, ovisno o uspjehu imperija koji su je osvajali, mijenjale su se tijekom stoljeća. Najpravičnije je reći da je Dalmacija uzak pojas na istočnom dijelu Jadranskog mora koji je ograničen visokim planinama na istoku, a otocima na zapadu.
Neka područja koja se danas ne ubrajaju u Dalmaciju ranije su joj pripadala. Najbolji poznavatelj povijesti Dalmacije akademik Grga Novak smatra da je Dalmacija prostor kojim je upravljala Venecija i onaj koji je držala u posjedu Dubrovačka Republika. To znači da se Dalmacija proteže od Raba na sjeveru do Bara na jugu.
Povijest Dalmacije u znaku je stranih okupacija i dominacija. U antičko doba bila je u sklopu Ilirskog kraljevstva u kojem je živjelo pleme Delmati. Po tomu je zemlja dobila svoje ime.
Neke otoke vrlo rano naselili su Grci i na njima stvorili svoje kolonije - Vis i Hvar. Kao na nekoj povijesnoj traci, Dalmacijom su upravljali Rimljani, Mlečani, Venecijanci, Bizantinci i Habsburgovci. U desetom i jedanaestom stoljeću Dalmacija je bila i ostala središte hrvatskog kraljevstva i njegove državnosti. U to doba, po svom kulturološkom procvatu, uz Split, Šibenik i Zadar, kao važni napredni gradovi isticali su se Nin i Biograd.
Evo kratkih opisa dvojice pisaca:
Al-Sadri, prvi arapski geograf (1153.), piše da je Split napredan i skladno građen grad s puno velikih popločanih trgova. Dubrovnik je grad s moćnim brodovljem, mudrim, hrabrim i srčanim ljudima.
Jedno vrijeme bio je grad bez ključa i ključanja. Zadar je najpoznatiji ilirski grad, sa šestera vrata, puno crkava i velikih objekata.
Časnik austrijske vojske pisac Rodlich (1801.) u knjizi “Moralno stanje Dalmacije i Boke kotorske” piše da Hvar treba postati utočište obrazovanih ljudi cijeloga svijeta. Nigdje kao u tom gradu nije moguće bolje uljepšati kraj svoga života.
A što piše o ljudima?
Dalmatinke su vrlo lijepe i posebne. Uvijek su dotjerane i vrlo su radišne. Dok im muževi plove dalekim morima, same obrađuju zemlju i obavljaju druge poslove. Na glavi nose ukrašene slamnate šešire i ne skidaju ih i kada rade najteže poslove.
Dalmatinac, bez obzira na stalež, dobre je naravi. Ima zdrav i prirodan razum. Brzo shvaća i s lakoćom sve nauči. Vesele je naravi. Općenito, stanovnici obale i otoka civiliziraniji su od onih koji žive u unutrašnjosti.
Knjiga “Dalmacija u očima stranaca” putovanje završava opisima Budve, Svetog Stefana, slikovitog Petrovca i Sutomorskog zaljeva. Nakon svega, teško je opisati trud akademika Sveina Mønneslanda i procijeniti vrijednost njegove knjige “Dalmacija u očima stranaca”.
U svakom slučaju, za bolje poznavatelja povijesti Dalmacije i užeg mediteranskog pojasa knjiga je od neprocjenjive vrijednosti. •
