Naslovnica Kolumne

Brotnjo i Brotnjaci

29. rujna 2019. u 10:46 0 komentara 355 prikaza
josip muselimović

Sve rijeke Bosne i Hercegovine idu istim pravcem; krivudaju poljima i klisurama, putuju prema istoku i ulijevaju se u Dunav. Samo Neretva žuri prema jugu i raduje se susretu s maslinama, agavama, palmama, Jadranskim morem i Mediteranom.

Ako kao putnik i namjernik iz središta zemlje krenete prema jugu i do ušća želite pratiti tok rijeke Neretve, imate dvije mogućnosti. Možete poći magistralnom cestom preko Mostara, Bune, Žitomislića, Počitelja i Čapljine ili onim drugim, malo težim i krivudavijim, koji će vas, preko uzvisine zvane Brotnjo, dovesti na isto mjesto.

Glede etimologije imena Brotnjo u povijesnim knjigama spominje se nekoliko mišljenja. Prevladalo je ono koje hoće reći da se etimologija imena nalazi u imenu biljke broć (Rubia tinctorum), one koja se, poput duhana, uzgajala sredinom prošlog stoljeća i od koje se dobivala crvena purpurna boja.

Od prvoga spomena i 1273. godine teritorij Brotnja mijenjao se ovisno o političkim prilikama i ustroju država kojima je pripadao.

Tako je Brotnjo nekad bilo u sastavu rimske provincije Dalmacije, nekad u sastavu Primorske banovine, nekad u sastavu hrvatske države, a u posljednjih stotinu godina nalazi se u granicama današnje općine Čitluk, u državi koja se zove Bosna i Hercegovina.

Od svih putova i staza, pa i same pomisli o njima, u svakome čovjeku neizbrisivo stoji uklesana staza kojom je koračao u prvim godinama svoga života. Sve druge staze, one široke i najšire, kako se život približava svome kraju, sužavaju se i slijevaju u onu prvu i početnu na kojoj nitko drugi nema. Nitko osim nade za još koju godinu zdravlja i života.

U pjesmi Stojna kuća, glasoviti pjesnik Krešimir Šego (1950. – 2014.) pjeva:

Putuje za tobom stojna kuća,

grli te njezin krov...

Tako sam i sam, na koncu mjeseca rujna, prvim stazama svoga života, radosno i ponosno pošao u Međugorje, u velebni sportski centar Nike Dodiga. Pošao sam sudjelovati u predstavljanju čudesno dobre i vrijedne knjige “Brotnjo i Brotnjaci,” čiji su autori dragi i svakog poštovanja dostojni ljudi – Danko Dugandžić i Jure Beljo.

Pošao sam, a u meni još žive slike s tradicionalne gastro-kulturološke manifestacije Blaž, one na kojoj nas hercegovački vinari otvorene duše i raširenih ruku, svake godine početkom rujna, dočekuju i časte hercegovačkim delicijama, najboljim vinima blatine i žilavke.

Postoje knjige koje nije jednostavno predstaviti. Da bi, u pravome smislu riječi, predstavljač mogao odgovoriti časnoj zadaći, trebalo bi mu onoliko vremena koliko je autorima trebalo da sve istraže, provjere, usporede i slože na stotine stranica. Jer 275 stranica knjige vapi za još toliko stranica osvrta i prikaza. Ali, i bez njih, naslov knjige može se dopuniti i reći:

Ovo je krsni list Brotnja i Brotnjaka.

U godinama poslije II. svjetskog rata putovi Brotnjaka bili su zamračeni, blatnjavi i zakrivljeni. Malo kad se znalo gdje počinju, kuda vode i gdje bi mogli završiti. Bila su to vremena u kojima se živjelo bez nade, bez prava na nadu i nešto drugačiji – i bolji život.

Ljuta hercegovačka žega, orkanska bura, a između njih teške, kose kiše, na suhoj zemlji nisu dale da na običan i jednostavan način iz zemlje nikne ono što je zasijano i začeto i da se sačuva do zrenja i berbe. To je bilo vrijeme u kojemu je život u Brotnju bio čista avantura i neizvjesnost!

Putujući stranicama knjige nije teško vidjeti da je Brotnjo bilo pust i zabačen kraj koga se povijest doticala samo u prijelomnim vremenima kada se sve ustalasa i kada se nadviju tmurni oblaci beznađa koje navješćuju zlo teže od svake tuče i orkanskog vjetra, kada zatrube ove ili one trube i kada se mora odazvati pozivu sultana, cara, kralja, poglavnika ili vrhovnika.

Sve je to isto!

E, kada rat prođe, kada se tuđi interesi ostvare, ovakva mjesta ostaju kao zgarišta s neupisanom, ali stvarnom hipotekom neprijateljskog kraja. Tu sve stane ili nestane osim prirodne smjene biljnog i životinjskog svijeta.

Godine nakon II. svjetskog rata bilo je vrijeme kada je Brotnjo ostalo zaleđeno u neizvjesnosti kojoj se nije nazirao kraj. Tračak nade nudilo je njemačko gastarbajterstvo.

Iz predstavljene knjige nije teško uočiti da su sela, kao male zajednice, po istom tradicijskom urbanom pravilu, bila zbijena na uskom prostoru, u nedoraslom drveću hrasta i graba. Iznad krovova utonulih malih kamenih kuća pokrivenih pločom, nekada i crijepom, izdizao se zvonik župne crkve, kao svjetionik i mjesto oko kojeg se svake nedjelje i svake svetkovine, okupi staro i mlado da, kao na nekom poljičkom saboru, vide koga ima, koga nema, tko je u bijegu, tko u zatvoru, na koliko godina je osuđen i je li netko krišom uspio prijeći granicu i dokopati se Zapada i Amerike.

U to vrijeme Brotnjo je bilo mjesto u kojemu se na kamenu sjedilo, u hladu stabla odmaralo i Boga molilo. Na svakoj stazi mogao se sresti oronuo i star

čovjek naborana lica, smrknuta i izgubljena pogleda ili žena koja je glavu crnom maramom pokrila u tuzi za onim koga nema ili za koga se ne zna i za koga se nikada neće saznati.

Pjesma je utihnula.

Nije je ni moglo biti.

Jer, u prvoj godini poraća, prema knjizi fra Roberta Jolića, samo u međugorskoj župi 386 mladića i očeva je nestalo. Za mjesto njihova smaknuća ni za mjesto pokopa nije se znalo.

Svijet priča i govori da je Hercegovina siromašna zemlja, a ja vam kažem da tako nije. Hercegovina je čestita i blagorodna zemlja. Da je nama domaća vlast i domaća uprava, ovdje ne bi bilo siromaška i nezbrinuta čovjeka. Jer nigdje na svijetu ne postoji radiniji i bistriji čovjek nego što je naš broćanski, hercegovački – piše fra Didak Buntić, 1871. – 1922.

Tako misli i naš nobelovac Ivo Andrić, 1892. – 1975. Na jednom mjestu on piše: Hercegovina, osobito ona južna i jugoistočna, ima poseban soj ljudi. To su ljudi koji su više skloni računu nego emociji, ali njihova računica mnogo je korisnija za svakog pojedinca i zajednicu nego namjere usporenih ljudi, zamagljena pogleda i nejasnih namjera.

Knjiga “Brotnjo i Brotnjaci”, s posebnim poštovanjem (153. - 155. stranica), govori o fra Didaku Buntiću, rođenom Brotnjaku, i njegovim naporima da prosvijetli Brotnjo i Hercegovinu te da radinim ljudima osigura nešto bolje uvjete života.

Glasoviti franjevački svećenik i znanstvenik fra Andrija Nikić (1942.) nije žalio mara pa je život ovog subrata prikazao u knjizi na oko osam stotina stranica. Listajući stranice knjige “Brotnjo i Brotnjaci”, s radošću sam našao da su na pokopu fra Didaka Buntića govorila dvojica mojih kolega, dvojica mostarskih legendarnih odvjetnika – dr. Bariša Smoljan (1888. – 1972.) i dr. Božo Nikolić (1900. – 1947.).

Jedan i drugi bili su bliski suradnici fra Didaka Buntića i zajedno su spašavali gladnu djecu iz osiromašene Hercegovine.

U prvoj godini poraća, 1946., dr. Bariša Smoljan, aristokrat duha i domoljublja, protjeran je iz Mostara, a dr. Božo Nikolić u mostarskom okružnom zatvoru počinio je “samoubojstvo”.

Na predstavljanju knjige “Brotnjo i Brotnjaci”, iz časa u čas, u svojim mislima prolazio sam jednom pa drugom životnom etapom i vraćao se na početak, vraćao se na stazu s koje se sići ne može. U mojim sjećanjima uklesan je trored i lik majke, heroine koja uzdignuta čela, snažnija od tuge i svoje nevolje, za jednu ruku vodi jedno, za drugu ruku drugo dijete. Tako su nesretne mlade žene, ni krive ni ikome dužne, svaka pod crnom maramom, sagorjele čekajući izlazak sunca koje će obasjati njihovu stazu, pa i onu koja se skrila u kutu daleke hladovine.

Od prvih povijesnih dokumenata i zapisa do današnjeg vremena, knjiga “Brotnjo i Brotnjaci”, o svemu govori jasno i razumljivo, stilski dotjerano i znanstveno posloženo.     

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.