ko se od Mostara, prirodnog središta Hercegovine, odmaknemo stotinjak kilometara na jednu, drugu, treću ili četvrtu stranu svijeta i izgovorimo riječ Brotnjo, malo tko će znati o čemu govorimo.
Dobro upućeni botaničari možda će prepoznati da je riječ o biljci zvanoj – broća, Rubiu tinctorum, izvrsnom sredstvu za bojenje sukna i tkanina. Oduvijek su ljudi voljeli ukrašavati svoju odjeću različitim bojama. Povjesničari smatraju da je po toj biljci Brotnjo dobilo svoje ime.
Uglavnom, samo mjesno stanovništvo točno zna da se pod imenom Brotnjo nalazi zemljopisni prostor koji je položen u zapadnoj Hercegovini između tokova rijeke Neretve i Trebižata ili, još točnije, uz granice općina Mostar, Čapljina, Ljubuški i Široki Brijeg.
Kraj se pod imenom Brotnjo prvi put spominje 1306. godine u trgovinskim i drugim ugovorima s moćnom Dubrovačkom Republikom. Mirovnim sporazumom iz 1716. Brotnjo je, sa Strugama i Hutovim blatom, pripojeno Osmanskom Carstvu. Požeškim mirom (1718.) potvrđene su nove granice. Tako je bilo za idućih nekoliko stoljeća.
Sredinom prošlog stoljeća središte Brotnja postao je Čitluk. Tu su postavljeni temelji gradića i male općine.
Što je, ustvari, čitluk?
Prema rječnicima stranih riječi (Anić, Goldstein, Filipović), čitluk je poljoprivredno dobro na kojem stanuju i rade kmetovi, a njegov gospodar – čitluk sahibija, kako dospijevaju plodovi, dođe i ubere svoje prinose. Tako je bilo i tako se živjelo nekoliko dugih, mračnih stoljeća.
Čitluk danas nije kmetsko selište. Njime ne upravlja čitluk sahibija ni osmanska uprava. Središte općine živi s imenom koje mu je nametnuo povijesni trenutak. Jedno vrijeme zvao se Suha i Karlovac.
Hercegovina, istočna i zapadna, zemlja je s puno kamena, a malo svega ostalog. Tu i tamo, između malih i nešto većih brda, položilo se poneko manje polje koje ljudima vjerno služi i hrabri ih da se i tu može živjeti i da na nekom drugom, tuđem polju, neće biti bolje.
Hercegovina je tvrda i opora zemlja. Iako tvrda i opora, ona je nepresušno vrelo talenata, genijalaca, humanista, često i osobenjaka, koji su spremni na žilavu borbu za svoje ideale. Kada se povede priča o tomu – u kojem su Brotnjaku utjelovljeni talent, genijalnost, humanizam i odvažnost, sve se svede na fra Didaka Buntića (1871. – 1922.), glasovitog svećenika franjevačkog reda. Teško je, u nekoliko redaka, opisati veličinu ovog svećenika, ali svako vrijeme, na ovaj ili onaj način, ima svoje velikane koje će naraštaji pamtiti, a povijest spominjati.
U ovoj kolumni ne namjeravam pisati o planetarnom fenomenu svetosti Međugorja, o broćanskim slavnim sportašima: tenisaču Ivanu Dodigu, košarkaškim zvijezdama Marinu Roziću, Bariši Krasiću, Zoranu Planiniću, Ivici Zupcu; akademiku Stjepanu Krasiću, profesoru na rimskom Papinskom sveučilištu; akademiku i književniku Šimunu Musi, profesoru na filozofskim fakultetima u Mostaru i Zadru; o plejadi znamenitih pjesnika, književnika i gospodarstvenika.
Ovu kolumnu posvećujem dvojici broćanskih dragulja – čerinskom opernom slavuju Ferdinandu Zovki i međugorskom raketnom reketu – tenisaču Marinu Čiliću. Ni najveći proroci ne mogu predvidjeti što će se dogoditi sutra, za godinu ili desetljeće, ali ja, običan, mali čovjek, slobodan sam reći da se u ovom stoljeću. a možda i nikada više, u Brotnju neće roditi dramski bariton kao što je Ferdinand Zovko i da će neki novi Marin, s reketom u ruci, pokoriti cijeli svijet.
Operna umjetnosti i tenisko viteštvo nisu discipline koje su živjele u zapadnoj Hercegovini. Zato ovi velikani zaslužuju pozornost i poštovanje na svakom mjestu i u svakoj prigodi.
Davno je, na nekom radioaparatu, mali Ferdinand čuo glas operne dive Marije Calas (1927. – 1977.) i u svojoj glavi stvorio viziju kako će se i on jednog dana popeti na pozornicu, s te visine pjevati i da će ga ljudi slušati. Kad je malen i nemoćan, ogrnut mrakom svog kraja, bez podrške i onih koji su ga rodili, pošao na mostarsku audiciju i čuo zapovijed Milke Padovan, glasovite glazbene pedagoginje: “Ovog dječaka odmah dovedite u Dubrovnik”, dječakova odlučnost dobila je službenu formu.
“Ne želim biti operni pjevač. Ja želim biti prvak opere!”
Tako će i biti.
Iz grada okovanog stoljetnim zidinama, s kamenog tepiha Straduna, mladi glazbenik došao je u novu sredinu. U sarajevsku Glazbenu akademiju. Studij je prošao kako je prošlo i vrijeme predviđeno za njegov kraj. Mladog glazbenika nije prošao umjetnički nemir. Želio je poći naprijed!
Sada već obrazovan glazbenik, saznao je da se u Zagreb vratio slavni Vladimir Ruždjak (1922. – 1987.), u opernom svijetu – mjerilo svih mjerila. I on ponovno upisuje akademiju koju je već završio. Jednostavno, želio je još jednom diplomirati, i to na zagrebačkoj Glazbenoj akademiji, u klasi profesora Vladimira Ruždjaka.
Tragao sam po glazbenim enciklopedijama i nisam našao na ovakav primjer. I ta etapa u životu maestra Zovke završena je na briljantan način, kao što su u nastavku završile i njegove umjetničke godine u riječkom i osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu.
Pitao sam se – što bi se u mojoj glavi moralo dogoditi da, nakon diplomiranja na sarajevskom Pravnom fakultetu, ponovno upišem prvu godinu na zagrebačkom, samo zbog toga što je na tom fakultetu počeo predavati dr. Vladimir Ibler, stručnjak međunarodnog pomorskog prava. Nisam uspio naći odgovor!
U Osijeku je maestro Zovko doživio vrhunac svoje sjajne glazbene karijere. Kada je saznao da se iz New Yorka, iz Metropolitan Opere, u Beograd vratila Biserka Cvejić, slavna operna diva, odvažna – kako po svom biću i jest, odlučio je baš u njezinoj klasi upisati poslijediplomski studij. I ta znanstveno-umjetnička epoha na sjajan način privedena je svom kraju. Na pragu svoga životnog stoljeća slavna Omišanka (1923.) još podučava i hrabri mlade glazbene talente. Surovi rat u Hrvatskoj, u Osijeku i oko Mostara, maestra Zovku vratio je u rodni kraj. Svoje golemo glazbeno i pedagoško iskustvo maestro je želio darovati djeci rodnog kraja Hercegovine i Dalmacije. Odlučio je obnoviti zapuštenu osnovnu i utemeljiti prvu glazbenu školu. Djeci od prvog razreda osnovne škole u nastavni program uveo je dva diplomatska jezika – engleski i njemački, a od četvrtog razreda – i obuku iz informatike. Bilo je to prije punih 20 godina.
Maestro je putovao svijetom, pjevao, održavao humanitarne koncerte i za školu osiguravao glasovire, violine, violončela, flaute i informatičku opremu. Osnovna i Glazbena škola u Čerinu, marom ovog, po svemu jedinstvenog čovjeka, zasjale su u punom sjaju. Takve škole mogle su se vidjeti samo u najbogatijim zemljama zapadne Europe. Na dan otvorenja, osnovna škola imala je 18 računala, a glazbena – mnoštvo instrumenata i sedam glasovira.
Prije dvije godine u Čapljini sudjelovao sam u predstavljanju knjige “Moj životni put” akademika Jakova Pehara. Pred načelnikom općine dr. Smiljanom Vidićem i mnoštvom mještana, rekao sam da bi bilo pravo i pravedno da se čovjeku koji je svoj radni i životni vijek posvetio rodnom kraju i gradu oda dužno priznanje.
Ovo promišljanje prihvatilo je Općinsko vijeće. Početkom listopada sudjelovao sam u svečanosti otvorenja obnovljenog parka. Na ulazu stoji lijepo stilizirana ploča na kojoj piše: Gradski park “Dr. Jakov Pehar”.
Kao što se Čapljina odužila svom velikanu, bilo bi jednako pravo i pravično da čitlučka Glazbena škola ponese ime Ferdinanda Zovke. Što maestro Zovko predstavlja u umjetničkom i kulturnom svijetu, moglo se vidjeti u subotu, 24. studenog, u dvorani Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače.
Bila je to noć na ponos njegovim prijateljima, brojnoj publici koja je dugo i iskreno pljeskala. Uz ostale umjetnike iz dalekog New Yorka, iz Metropolitan Opere doputovala je slavna sopranistica Dubravka Šeparević i svom kolegi i svima nama podarila nezaboravne operne arije. Ova mitska noć proslavila je maestrovo rodno mjesto i njegovu matičnu općinu Čitluk.
Samo što se stišao pljesak maestru Ferdinandu Zovki, dan kasnije (25. studenog), drugi broćanski dragulj – tenisač Marin Čilić, u viteškom dvoboju prebacio je teniski lob i pokorio cijeli svijet. Moćna Francuska sa 70 milijuna stanovnika i cijeli svijet sa sedam milijardi ljudi saznao je da se međugorski dječak, stasao podno Križevca i Brda ukazanja, s reketom u ruci popeo na vrh svjetskog tenisa. Vidovitost njegova oca Zdenka i majke Koviljke, hercegovački ponos i ustrajnost, doveli su jednu malu zemlju i mali narod na postolje s kojega se ne može ni dalje ni više.
Uoči političkih promjena 1990. godine, s tadašnjim gradonačelnikom Mostara Milivojem Gagrom, sudjelovao sam u radu međugorskog fonda “Prijatelji talenata”. Fond je vodio znameniti svećenik fra Slavko Barbarić. U teškim ratnim godinama svakom talentiranom učeniku i studentu bez obzira tko je i odakle, Fond je omogućio lakše školovanje. Potporu Fonda imao je i Marin Čilić.
I, evo, na vrhuncu svoje slave i sportske karijere, Marin je osnovao svoju Zakladu za potporu darovitim učenicima i studentima.
Postupak dostojan divljenja.
Svaka čast, Marine!
