Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Bravure loptom i anegdote publika pamti dulje nego rezultate!

21. siječnja 2022. u 17:38 0 komentara 303 prikaza

Kad je sport u pitanju, siječanj je gotovo rezerviran za rukomet i kidanje živaca ljubitelja ovog sporta, posebno navijača kauboja. Ni australska odiseja Novaka Đokovića nije uspjela zasjeniti bravure rukometnih majstora i duhovite bisere bivših kauboja na RTL-u. Kauboji su odjahali u drugi krug, srbijanski orlovi rano lete doma, dok su zmajevi igrali solidno, puno bolje od mnogo toga u BiH iako nisu prošli dalje. No, ako je atletika kraljica sportova, nogomet je i dalje ministar financija. Biraju se nogometaši prošle godine, a ne biraju se sredstva kako bi se zavrtjelo što više stotina milijuna u transferima, od kojih se ljubiteljima najvažnije sporedne stvari na svijetu zavrti u glavi.

Ovoga siječnja stariji ljubitelji nogometa sjetili su se najvećih uspjeha hrvatskog klupskog nogometa – Dinamovog osvajanja Kupa velesajamskih gradova, preteče Kupa UEFA i Europske lige, 1967. i finala tog kupa 1963. Za te nogometne uspjehe posebna zasluga pripada Stjepanu Štefu Lamzi, po mnogima ponajboljem nogometašu Dinama svih vremena. Uz dužno poštovanje prema Jerkoviću, Belinu, Zajecu, Kranjčaru, Mlinariću, Bobanu, Prosinečkom, Šukeru, gotovo pa i Modriću, i cijeloj plejadi Dinamovih nogometnih velikana. Štefova generacija zagrebačkih modrih pobjeđivala je i Real, i Juventus i Bayern… Vijest o Lamzinoj smrti rastužila je ne samo navijače Dinama. Kad je pao veliki nogometni hrast, nije od tuge zaječala samo maksimirska šuma. Kapnule su suze iz srca, duše i očiju svima koji su ga poznavali kao nogometaša, a još više kao čovjeka. Svaka velika nogometna nacija ima svoje tzv. enfant terrible (u grubom prijevodu s francuskog – “zločesto dijete”, a označava nekoga koji na svoj način “sablažnjava” svoju okolinu). Tako Englezi imaju Georga Besta, Argentinci Diega Maradonu, a Hrvati Štefa Lamzu. Imali smo prigodu osobno upoznati enfant terriblea hrvatskog sporta, čak i gledati na terenu, pa nam je posve jasno zašto su ga toliko voljela velika nogometna pera, kao što su Zvonimir Magdić, Tomislav Židak, Darko Draženović, ali i legendarni radijski reporter Ivo Tomić. Jer je Lamzin nogomet bio više od igre. Bio je to balet koji obara s nogu i protivnike i navijače. U recenziji knjige “Lopta je okrugla” autora ove kolumne Edo Pezzi napisao je: “Upravo ‘više od igre’ je onaj komični, jezgroviti sadržaj koji sportu, igračima pa i novinarima daje pamtljivost koja traje duže od rezultata.” U trajnom sjećanju ostat će ona anegdota o Lamzi kad je momčad Dinama izlazila na travnjak prepune beogradske Marakane, predvođene kapetanom Rudolfom Belinom. Grmjelo je s tribina, a Lamza je za dres povukao kapetana i upitao ga:

- Rudač, protiv koga igramo?!

Rezultata te utakmice više se nitko ne sjeća. Na jednoj televiziji Belin je ispričao Lamzino putešestvije od Osla do Zagreba. Lamza je bio silno razočaran time što ga izbornik nije stavio u igru protiv Norvežana koji su pobijedili reprezentaciju Jugoslavije, a Štef je bio uvjeren da te Norvežane može pobijediti sam. Po jednoj verziji Lamza nije htio sjesti u zrakoplov u Oslu s ostalim reprezentativcima, a po najnovijoj ostao je u Frankfurtu gdje je trebalo prijeći u drugi zrakoplov koji je letio u Zagreb. Nakon dva dana stigao je u Zagreb vlakom. Predsjednik Dinama Ivan Šibl i gradonačelnik Holjevac pitali su Lamzu zašto se mlatarao vlakom dva dana, a mogao je zrakoplovom do Zagreba za sat vremena. Štef im je objasnio u svom stilu:

- Da, ali u vlaku postoji bife!

Pričao nam je o svom poroku, ali i kazao da je bilo razdoblja od čak deset godina kada nije okusio ni kapi alkohola. Lamzu je posebno cijenio Branko Zebec, jedna od najvećih trenerskih veličina uopće. Uprava Dinama odlučila je treneru Zebecu dodijeliti stan, a on je rekao članovima uprave:

- Taj stan dodijelite Lamzi, on je puno važniji za Dinamo nego ja!

Fahrudin Jusufi, jedan od najboljih lijevih bekova 60-ih godina prošlog stoljeća, kazao je:

- Dinamo je Lamza, Lamza je Dinamo!

Lamza koji je na vječni počinak ispraćen u utorak znao je s navijačima pješice ići na utakmice u Maksimiru, a bilo bi mu često jako žao što sudac svira kraj. Jer on bi (se) još igrao. Enfant terrible na francuskom znači “zločesto dijete”, ali u Štefu nije bilo ni trunke zločestoće. Dapače, bio je duša od čovjeka i veliko dijete. Kao i svi veliki ljudi. Volio je igru kao dijete. Jer čovjek je homo ludens. I u Mostaru je bilo velikih nogometaša čije se bravure loptom i verbalni biseri pamte, kao što su bili Vlado Pinda Zelenika, Franjo Vladić – Kulje, Blaž Slišković – Baka… O njima će se još dugo pričati anegdote. A Nietzsche je kazao kako je jedna anegdota dovoljna da potpuno opiše čovjeka.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.