Izjava američkog predsjednika Joea Bidena da ruski predsjednik Vladimir Putin ne može ostati na vlasti bila je nepotrebna i politički je opasna, ali ako bi netko trebao razumjeti odakle ona dolazi onda su to Hrvati.
Nepotrebna jer ne vodi ničemu osim eskalaciji i daje novo lažno opravdanje ruskom predsjedniku za njegove poteze. Amerika i NATO nemaju politički plan rušenja režima u Moskvi, ali Vladimir Putin i njegova vlada mogu uvjerljivije nastaviti tvrditi da takav plan postoji na zapadu i da se Rusija zapravo od toga brani. Što je sve besmislica, jer jedini tko tu ima nekakav plan rušenja vlasti u drugoj suverenoj državi je Putin, u Ukrajini.
Drugo, izjava američkog predsjednika Bidena politički je opasna jer taj koji "ne može ostati na vlasti" nije bilo kakav, nego predsjednik nuklearne sile. Pozivati na njegovu smjenu izvan demokratskih mjesta odlučivanja, a jedino Rusi mogu o tome odlučivati, opasno je zbog toga što taj čovjek ima prst na nuklearnom okidaču. Politički je to štetno i za Bidena jer ostavlja dojam da se na najodgovornijoj dužnosti ponaša neodgovorno.
Ali, treće i ne najmanje važno, nekima od nas može biti savršeno jasno odakle dolazi takva izjava. Iz dubine iste one duše koja je Slobodana Miloševića nazvala ratnim zločincem puno prije nego što su to shvatili političari na zapadu i tužitelji na sudu u Haagu. Kad predsjednik Biden danas kaže da u izjavi koju je dao u subotu u Varšavi nije pozivao na rušenje režima u Moskvi nego je "izražavao moralno zgražanje", to je isti onaj Biden koji je, kao senator, od 1992. ili 1995., izražavao moralno zgražanje nad velikosrpskom agresijom Miloševićeva režima na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Isti onaj Biden koji je Miloševiću 1993. rekao da je "prokleti ratni zločinac" i da bi mu trebalo suditi. Isti onaj Biden koji je Mladića i Karadžića usporedio s Himmlerom i Goebbelsom. Isti onaj Biden koji je srpsku agresiju nazvao agresijom, a genocid genocidom.
Sve to ne opravdava nikakve gafove u današnjim okolnostima, koje su slične po obrascu ponašanja agresora, ali neusporedivo drukčije u smislu da je agresor jedna nuklearna sila te da ne napada samo Ukrajinu nego i čitav međunarodni poredak. I Biden nije samo senator nego predsjednik SAD-a. Ulozi su puno veći i odgovornost je veća.
Postoje ljudi koji u aktualnim događajima nalaze dokaze za tvrdnju da je Donald Trump, iako najnetipičniji američki predsjednik, bio dobar predsjednik. Jer da, prema jednoj tezi koja kruži, Putin niti ne bi napao Ukrajinu da je Trump još i danas u Bijeloj kući. Ta teza može biti točna samo utoliko što je Putin računao da će Trump postići isti rezultat koji je želio postići i Putin. Rasturiti NATO savez, oslabiti zapadnu podršku suverenitetu Ukrajine do te mjere da bi Putinova akcija svrgavanja režima u Kijevu zaista prošla glatko, kako su Putin i njegovi zamišljali. Dok god je Putin vidio da Trump kao predsjednik ide u tom istom smjeru, računao je da mu je bolje pustiti da posao odradi Trump, nego da prlja ruke, prolijeva krv, riskira sankcije, međunarodnu izolaciju i sve ovo što se sada pokazuje kao cijena njegova nesretnog rata. Srećom, Trump nije uspio u tom isporučivanju Putinovih rezultata, premda je bio opasno blizu kad je, na summitu NATO-a u Bruxellesu u srpnju 2018., rekao da bi Amerika mogla napustiti savez. Njegovi najbliži suradnici, koji su ga tih dana u posljednji čas spriječili od takvog destruktivnog čina, i danas vjeruju da bi Trump u drugom mandatu proveo povlačenje Amerike iz NATO-a. Putin bi danas bio u neizmjerno boljoj poziciji.
O Trumpu govori još jedan detalj: kad je u srpnju 2019. telefonski razgovarao s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim, Trump je na molbu za slanjem američkog protuoklopnog raketnog sustava Javelin doslovno odgovorio traženjem "usluge" za sebe, svoju obranu od impeachmenta i svoju kampanju za reizbor. Da je bilo kako su priželjkivali Trump i Putin, NATO bi danas bio ili rasturen ili potpuno razjedinjen, a Ukrajina bi šaptom pala u Putinove ruke.
Predsjednik Biden je, za razliku od toga, ojačao savezništvo i jedinstvo NATO članica, pomogao Ukrajini da se naoruža i koliko-toliko pripremi za obranu od ruske invazije, te općenito iznimno dobro koordinira napore demokratskih zemalja svijeta da se udruže u jedan front protiv Putina i sličnih agresivnih autokrata. Gaf u Varšavi, ma koliko bio velik, ne mijenja tu suštinsku činjenicu.
