Davne 1892. godine, za naše i znatno šire prostore, na ovaj svijet došle su tri po mnogočemu značajne osobe. Na sjeveru Hrvatske, u malome zagorskom selu Kumrovcu, rođen je Josip Broz Tito, za jedne – najveći sin naših naroda i narodnosti – “ljubičica bijela”, za druge – jedan od najvećih državnika minulog stoljeća, a za one treće – tiranin i ratni zločinac Drugoga svjetskog rata i poraća.
Oni koji govore da je Josip Broz, zaista, bio veliki državnik, podsjetit će vas na ceremoniju njegova pokopa koji je bio najveći u cijelom dvadesetom stoljeću. Posljednju počast odala su mu četiri kralja, nekoliko prinčeva, trideset predsjednika država, pedeset predsjednika vlada, šezdeset ministara vanjskih poslova i dvije stotine i dvadeset državnih izaslanstava. Oko mjesta njegova ukopa okupilo se tisuću i pet stotina dužnosnika. Poklonio mu se cijeli diplomatski svijet.
Masa je tugovala, plakala i pjevala:
“Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo” i klicala: “Tito je narod, narod je Tito”, “I poslije Tita - Tito”. Kako god, nitko nije slutio da je s pokopom Josipa Broza započeo i pokop njegove državne tvorevine – Jugoslavije.
Boca se razbila. Duh je izašao i razmilio se stazama međusobne mržnje i nepodnošljivosti. Počela je reciklaža nacionalnih mitova i prekrajanje postojećih granica. Koča Popović, filozof i diplomat, piše: “Bašibozluk, brabonjci i ološ ustali da obnove Dušanovo Carstvo. Sve se stropoštalo u prah i pepeo”.
Drugi, oni koji govore da je Josip Broz bio ratni zločinac i tiranin, progovorit će o Bleiburgu i Golom otoku, o stratištima na kojima je stotinu tisuća ljudi, bez suda i postupka, otišlo na onaj svijet. Pričat će o otoku strave na kojemu su ljudi bili izloženi nečuvenim metodama mučenja, sakaćenja, ubijanja, scenama nalik onima iz pakla. Državna tvorevina Josipa Broza urušila se u krvi do koljena, pa stoga priče o njemu, njegovoj osobi i ulozi, ne jenjavaju. Rasprave podgrijavaju neprijeporne činjenice da na njegovoj nadgrobnoj ploči nema križa, petokrake, Davidove zvijezde niti bilo kojeg nacionalnog i vjerskog znamenja. U knjizi “Druženje s Titom” Milovan Đilas kaže da je baš on, Josip Broz, utemeljitelj Golog otoka kroz koji su prošli deseci tisuća nesretnika.
Prilikom preuzimanja izbornog mandata, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović poprsje Josipa Broza izmjestila je iz svoga ureda na Pantovčaku. Svoje prostorije željela je provjetriti i očistiti, očito – smatra ga tiraninom i zločincem nedostojnim njezine nazočnosti i dvorca na Pantovčaku.
Ozbiljni politički analitičari govore da bi baš zbog toga predsjednica mogla izgubiti nove predstojeće izbore. Jer takvim činom odrekla se tekovina antifašističke borbe, a to će biti povod da joj “lijevo” biračko tijelo okrene leđa i uskrati svoje povjerenje – misle oni, a kako se u frizerku zbog njene teorije o krvnim zrncima nije odmah podšišala i na nulu obrijala, neka joj je Svevišnji na pomoći u izbornoj noći.
Te iste 1892. godine tri stotine kilometara južnije u bosanskohercegovačkom gradu Travniku rođen je nobelovac Ivo Andrić. Njegov životni put od Doca na Lašvi, Nove Bile, sarajevskih gimnazijskih dana do Zagreba, Beograda, europskih prijestolnica, Stockholma i Nobelove nagrade za književnost - povijest je za sebe. Opsežna je, slojevita i poučna.
Onima koji se pitaju – što je sarajevski gimnazijalac radio u Mladoj Bosni, Ivo Andrić odgovara:
“Mi, mladi ljudi, bili smo nepomirljivi protivnici Austro-Ugarske. Bili smo za ujedinjenje Južnih Slavena. S oduševljenjem smo dočekali kraj rata i stvaranje jugoslavenske zajednice. Ali ubrzo, zahvatilo me zahlađenje. Nije to bila zajednica kakvu sam želio i očekivao. Mnogi moji ideali su iznevjereni”. Kada bi čovjek malo slobodnije tumačio misli našeg nobelovca, mogao bi doći do zaključka da se ideja slavenska u njegovoj duši, na prvom koraku, na prvoj stepenici, zaledila i uvela.
Drugi se pitaju – zašto je napustio Zagreb i otišao u Beograd?
U pismu svom Travničaninu, sarajevskom profesoru, a kasnije ministru vjera u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca dr. Tugomiru Alaupoviću 8. srpnja 1919. godine Ivo Andrić piše:
“Razumjet ćete da mi je teška ova neizvjesnost. Moj život u Zagrebu je nemoguć. Ovaj grad pokopati me neće. Ja odavde moram pa kako god bude tamo – u Beogradu”...
Je li Ivo Andrić mason? Čiji je književnik čovjek koji je u Bosni rođen kao Hrvat i kršten kao katolik, a živio i umro u nekom drugom mjestu – u Beogradu?
Izvan bivše “jugosfere” nikome nije važno kome Ivo Andrić pripada. Moguće je da baš zbog toga i takvih rasprava u svijetu nije slavljen kao drugi nobelovci – Ernest Hemingway, Thomas Mann. O svakome od ovih pitanja može se povesti ozbiljna rasprava na čijem kraju će biti teško doći do općeprihvatljiva mišljenja. Zato, neka svatko za sebe potraži odgovor!
Jedino oko Andrićeva odnosa prema Bosni i Hercegovini nema i ne može biti rasprave jer je ona bila njegovo duhovno pribježište. Jedan književni kritičar piše da je Ivi Andriću Bosna bila najbliža i najdraža rodbina.
“Ja svijetom avionom mogu letjeti, autom i autobusom mogu putovati, ali ja bih Bosnom najradije pješke išao. Meni trebaju predjeli, ljudi i njihov karakterističan, razvučeni izgovor. U Bosni uvijek nešto vidim i nešto naučim – tamo je i zrak mekan kao kolijevka moje majke Kate. Kada bih na svijet ponovno dolazio, bio bih nesretan kada se u Bosni ne bih rodio”.
Ivo Andrić često je govorio da je čovjek dužan svom rodnom zavičaju. Nošen takvim osjećajem, cijeli iznos Nobelove nagrade, a kasnije cijele iznose Avnojevske i Dvadesetsedmojulske nagrade, darovao je za razvitak knjižničarstva u Bosni i Hercegovini. Za takvu odanost rodnom zavičaju nisam našao na približno sličan primjer.
Jer, 1962. godine – milijun dolara bila su novčana sredstva koja su čovjeku do kraja života mogla osigurati poslugu, jednu do podne, drugu poslijepodne i lagodan život. Bilo je to vrijeme kada se jedno solidno putničko vozilo moglo kupiti za tisuću-dvije dolara.
Živimo li u vremenu neobjašnjivih apsurda?
Da, živimo!
Je li moguće da čovjek kakav se u jednom narodu rodi jednom i vjerojatno nikada više, koji proslavi svoj narod i svoju zemlju, koji za razvitak knjižničarstva, time prosvjete i školstva, daruje pravu gomilu dolara, u Mostaru ne može dobiti svoju ulicu ni svoj trg?
Nijedna škola ne može ponijeti njegovo ime.
Napori Matice hrvatske i Hrvatskog kulturnog i prosvjetnog društva “Napredak” nisu dali rezultat. Za pojedine vijećnike Gradskog vijeća nobelovac Ivo Andrić persona je non grata - nepoželjna osoba. “Kriva drveta i luda svijeta nikada neće nestati”, kaže jedna hercegovačka mudroslovica.
I konačno, 3. svibnja 1892. godine u Mostaru se rodila osebujna osoba koja je u znanstvenom, društvenom i urbanom životu grada ostavila velik, dubok i neizbrisiv trag. Rođen je dr. Dragutin Hlubna. Četrdeset i pet godina od njegove smrti odvelo ga je u duboki zaborav.
Muk!
Mladi ljudi, pa i liječnici, mostarske Sveučilišne kliničke bolnice, o njemu nemaju nikakvih osobnih saznanja. Svakoga jutra kada na četvrtom katu prođu ispod njegove gipsane biste, mogu samo pogledom ispratiti lik doktora koji je starim generacijama Mostaraca i Hercegovaca bio medicinski stup i oslonac kada je trebala ozbiljna liječnička pomoć.
Davne 1912. godine, u vrijeme ozbiljnijih začetaka obrazovanja, kada su se studenti iz jedne sredine na prste ruke mogli nabrojati, mladi Hlubna upisao je studij medicine u Beču.
Turbulentna vremena pred i oko Prvoga svjetskog rata doveli su ga u vode mobilizacije, ratišta po poljima Galicije i zatočeništva u Rusiji. Započeti studij medicine nastavio je na Medicinskom fakultetu u Rimu. Na Medicinskom fakultetu u Beču diplomirao je 1923. godine.
S diplomom mladoga liječnika vratio se u rodni grad. Zadržao se kratko – samo nekoliko godina. Na specijalizaciju iz oftalmologije otišao je u Bern. Godine 1929. dr. Dragutin Hlubna vratio se u Mostar s preporukom slavnog oftalmologa, profesora Siegrista, u kojoj je doslovno pisalo:
“Dr. Dragutin Hlubna više godina bio je moj vjeran, savjestan i odgovoran asistent. Za sve vrijeme pokazao se kao ljubazan, vrijedan i vrlo revnosan asistent. Vraća se u svoj rodni grad s ogromnim teoretskim i praktičnim znanjem iz svijeta okulistike pa ga čiste savjesti preporučam za šefa jedne velike očne klinike. Mi u Bernu nerado smo se pomirili s odlaskom dr. Dragutina Hlubne. Za budući rad u domovini neka ga prate naše najbolje želje”.
Dr. Dragutin Hlubna napustio je velike europske metropole i njihove očne klinike. Vratio se u svoje mostarske, cerničke sokake. Bio je to čovjek velikog, ogromnog praktičnog znanja i velikog obrazovanja. Poliglot!
Živio je kao isposnik, bez obiteljske kuće, bez kuće za odmor na Dubrovačkoj ili Makarskoj rivijeri. Sve što je imao bila je liječnička torba i bicikl od kojeg se nije odvajao. Biciklom je išao na posao i s posla. Njime se, u slobodno vrijeme, gradom vozio. I kada je pješice išao, uz sebe je imao bicikl kao oslonac i suputnika. Svatko tko je u Mostaru živio, znao je prepoznati legendarno prometalo - bicikl doktora Dragutina Hlubne.
U odnosu na brojna stručna, društvena i gradska priznanja, dr. Dragutin Hlubna napisao je:
“Činio sam samo svoju dužnost i ono što sam smatrao da trebam raditi. Radio sam ono zašto sam se opredijelio. Nisam mogao drukčije. Radio sam i radit ću do posljednjeg dana svoga života i uvijek ono što mi nalaže savjest liječnika, ono što od mene traži moj grad i moj narod”.
Dr. Dragutin Hlubna umro je 27. lipnja 1986. godine. Posljednju operaciju, savršeno, kao i uvijek, obavio je u 94. godini, samo četiri mjeseca prije smrti.
Medicinski i ljudski fenomen, dostojan sjećanja i puno više od gipsane statue zatočene na četvrtom katu mostarske Sveučilišne kliničke bolnice. Matica hrvatska i dobri ljudi žele nešto više!
Žele doktora Dragutina Hlubnu vratiti u njegove cerničke sokake.
