Zastrašujuća je količina mržnje koju dio medija i političara u Srbiji vodi protiv Hrvata. Zapravo, "povampirenih ustaša", kako u javnom prostoru nazivaju susjede. Takve kampanje ne bi se postidio ni Goebbels. U ozračju mržnje gotovo je nestvarno zvučala hrvatska himna na prvoj utakmici otvaranja Europskog prvenstva u vaterpolu u Beogradu. Bez zvižduka i uz pljesak. Iznenađujuće za sve koji prate tabloide i gledaju elektroničke medije. Zato su se mnogi pitali postoje li dvije Srbije: civilizirana naspram one ratnohuškačke?!
U Srbiji političari i mediji zajednički kreiraju narative koji ne samo da podrivaju europske vrijednosti Hrvatske nego i hrane stare podjele i stereotipe. Veliki televizijski kanali i portali, a osobito tabloidi, izvještavaju o RH uglavnom kroz prizmu mržnje i optužbi. Svaka afera, pa čak i nevažni incident, postaje dokaz neprijateljskog odnosa. Senzacionalizam i emotivno nabijeni naslovi služe za stvaranje dojma o hrvatskoj državi stvorenoj na zločinu.
Istodobno, kreirali su sliku kako hrvatski mediji ne pišu i ne izvještavaju ni o čemu drugom nego o prosvjedima i problemima u Srbiji. Kao ilustraciju te tvrdnje najčešće prikazuju jedan tekst kojim stvaraju dojam da su ih na tisuće. Njima sugeriraju kako Hrvatska stoji iza nereda u Srbiji. Time stvaraju "istinu" o uvezenoj revoluciji, čime aktualnu vlast amnestiraju od odgovornosti.
Lažno optuživanje Hrvatske sinergija je političkih interesa, medijske komercijalnosti, povijesnih stereotipa i ideoloških strategija. Političke kampanje predvode radikali poput Vojislava Šešelja. On i dalje na uvredljiv način promovira ideje o pripajanju hrvatskih regija Srbiji, Mađarskoj, Sloveniji i Italiji. Iskrivljivanjem povijesti širi mržnju i zastrašuje malobrojnu zajednicu Hrvata i Bunjevaca u Srbiji.
Pomalo je čudno da najprimitivniju i najekstremniju medijsku kampanju vodi komercijalna televizija čiji se vlasnik predstavlja kao prozapadni čovjek. Regulatorna agencija na govor mržnje, osobito voditelja jutarnjih programa, uopće ne reagira. Još je neobičnije da Europska unija ne upozorava Srbiju koliko je "europejčeva" televizija nepremostiva prepreka približavanju Zapadu.
Postoje i nešto objektivniji, ali malobrojniji oporbeni mediji. O Hrvatima imaju relativno umjeren stav. Oni u Srbiji bez kriterija diskreditiraju sve što je režimsko. O dijelu prosvjednika koji pale zgrade, premlaćuju neistomišljenike, bez najave blokiraju ceste i trgove ne vide ništa sporno. Baš kao i regionalni mediji. Takvo neuravnoteženo izvještavanje diskreditira i onu pozitivnu stranu studentskih prosvjeda.
Srbi i Hrvati u BiH imaju relativno korektne odnose. Ujedinio ih je zajednički otpor prema političkom projektu bošnjačke unitarne države. To je savez iz interesa, a ne emocija. Dok god postoji duboko neslaganje oko ustroja BiH, takav odnos će se nastaviti – ne kao formalan savez, nego kao racionalna, hladna i stabilna politička suradnja u složenoj i krhkoj državi. Ovaj suživot mogao bi biti i obrazac za dugoročnu suradnju za ukupne srpsko-hrvatske odnose.
Za ozdravljenje društva treba puno više državničkih poteza i medijske dobronamjernosti. Pljesak hrvatskoj himni u Beogradu mogao je biti prilog ozdravljenju. Međutim, nije se ni medijski ni politički naglašavao. I druge se pozitivne primjere marginalizira. Svima više odgovara da ustaše i četnici još uvijek žive u javnom prostoru. Oni služe za političko i medijsko preživljavanje. Nitko nema hrabrosti objaviti kraj rata. Gledatelji na vaterpolskoj utakmici to su pokušali, ali njihov se pljesak nije čuo. Mržnja je bila glasnija.