Benedikt posvećuje peto poglavlje svoga Pravila poslušnosti. Pravilo ima devetnaest redaka. Benedikt smatra kako se poniznost očituje u poslušnosti bez otezanja. Monaški život nemoguć je bez poslušnosti. Kasijan je govorio kako je poniznost temelj vrijednih duhovnih osobina koje čovjek želi steći. S poslušnošću nemaju problema oni koji ljube Krista. Oni koji drže do Krista ne žive po vlastitoj zamisli, po željama ili po onome što im godi. Došli su u samostan i znaju da samostan ima opata. Oni žele rasti i odgajati se po Kristovim riječima: “Siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju Onoga koji me posla” (5, 13). Nije zahtjevna samo poslušnost. Zadaća vođenja i poučavanje također je vrlo zahtjevna.
Georg Holzherr donosi jednu lijepu i korisnu misao starih otaca: “Nitko se ne oslobađa emocija agresivnosti, depresivnih raspoloženja ili želja uvjetovanih spolnim nagonima; i da nitko ne postiže istinsku poniznost srca, trajno jedinstvo s braćom ili postojanu i trajnu slogu; štoviše, da nitko na dulji rok ne ostaje u samostanu, ako najprije nije naučio krotiti svoju volju”.
Ima onih koji izvršavaju zapovijedi “bezvoljno, mlitavo, sa zakašnjenjem, mrmljanjem i prigovaranjem” (5, 14). Ima onih koji poslušaju, ali nerado. Ima i onih koji samo mrmljaju. Obično takvi prvo mrmljaju u srcu, pa tek onda usnama. Benedikt smatra kako poslušnost koja se izvršava nerado ili mrmljanjem nije mila Bogu. On poziva one koji mrmljaju da se poprave. Mrmljanje razara zajednicu. Bazilije kaže: “Tko mrmlja, mora u zajednici braće biti stranac”. Monasi su svjesni da zajednica u negativnom raspoloženju ne može prepoznati svojega Duha kojega joj je Krist podario.
Monaška poslušnost je neizmjerno veća nego funkcionalna poslušnost, npr. u nekom poduzeću. Monaška poslušnost nije prisilna ili zbog dobitka ili neke računice. Ona je put duhovnog rasta.
Blažena Djevica Marija je za Irineja uzor poslušnosti Božjoj riječi.