Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica

Životni put preko Urala do Mostara

Violinist Vasilij Buzmakov (57) u Mostaru je pronašao svoje idealno mjesto za život
28. studenoga 2010. u 12:04 0 komentara 692 prikaza
buzmakov
Foto: Stojan Lasić

- Sam Bog ga je poslao k nama – kazat će ravnatelj Simfonijskog orkestra Mostar Darko Nikolić o svome kolegi profesoru, violonistu i koncert-majstoru Vasiliju Buzmakovu (57), dok razgovaramo u prostorijama Simfonijskog orkestra Mostar. Rođen je u Rusiji, na Uralu. Životni put ga je nosio od Moskve do Ukrajine gdje je završio opservatorij preko Grčke do Hercegovine.

Dolazak u Hercegovinu

Profesor Buzmakov spremno nam je iznio svoju životu priču. I premda dobro vlada hrvatskim jezikom za neke riječi pripomogla nam je njegova kolegica gđa Elina Gvozdić, koja je možda najzaslužnija za njegov dolazak u Mostar.

- Bilo je to rujna 2000. godine. Kolegica iz filharmonije je na Elinin zahtjev postavila oglas gdje se tražilo glazbenike za Mostar. Nisam imao predstave gdje je to. U bivšoj Jugoslaviji nikad nisam bio. Pogledao sam na zemljovid i vidio da je nedaleko od mora i rekao sam sam sebi da to mora biti dobra lokacija - prisjeća se Vasilij koji je prije dolaska u Mostar radio sam u Ateni, u Grčkoj. Došao sam, pogledao, svidjelo mi se sve - od podneblja do ljudi, premda je dosta toga bilo porušeno - dodaje. Vasilij u Mostaru živi sa suprugom Tatjanom, umirovljenom sveučilišnom profesoricom, u mostarskom naselju Panjevina, čiji mir obožavaju. - S godinama trebamo mir, a ovdje smo ga pronašli. Nema puno automobila, sjedimo na balkonu i slušamo najljepšu glazbu na svijetu, pijev ptica - opisuje Vasilij. Svako jutro trči uz Radobolju i tako skuplja energiju za brojne obveze. Zadovoljni su kako su ih primili njihovi susjedi i sugrađani. Uglavnom svi znaju čime se bave, razmijene s njima pokoju rečenicu i tako. S druge strane, najviše im smetaju hrpe smeće koje viđaju na ulicama.

- To je užas. A kako se u politiku ne petljam, sve drugo mi je potaman u ovome gradu.

Nema nostalgije

Nedostaje li Vam Rusija, Moskva. Ima li nostalgije?

Pa, tamo odlazimo svako ljeto. Imamo sina i unučad i uvijek im se radujemo kad ih vidimo. Što se profesije tiče, u početku je bilo teško, no kroz rad sve se pomalo zaboravi. Odmah po dolasku u Mostar uključio se u pedagoški rad i odgoj talenata kojih je bilo sve više, a nastavnika je bilo malo. Pored Glazbene škole Ivana pl. Zajca, Vasilij usporedo predaje i u Muzičkom centru Pavarotti, a uz to je i jedan od glavnih kotačića mostarskog Simfonijskog orkestra, o kojem kaže: - Mislim da bi grad morao pronaći više sredstava kako bi se orkestar popunio glazbenicima jer ovo sad što imamo je malo. Za početak bi bilo dovoljno da imamo jak barem komorni sastav. Zasad imamo kvartet, a to je samo jezgro. A što je s mostarskim glazbenim talentima?

- S nekima sam zadovoljan, s nekima ne. Trebaju puno raditi. Imali smo talentiranu violinisticu Mateju Primorac koja je sad na školovanju u Austriji i dobro napreduje. Uz nju bih istaknuo Irenu Vučić koja je upisala akademiju u Zagrebu i bila je broj jedan na prijamnom. Mislim da bi se trebala vratiti, pomoći ovdje u stvaranju nastavničkog i glazbenog kadra. Kad bi se takvi talenti vratili, orkestar bi procvao - mišljenja je Vasilij, koji je svoj cijeli život posvetio violini. Uvijek treba svirati i vježbati, kako ćemo djeci prenijeti svoje znanje ako neće čuti.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.