Jedan je povjesničar rekao da je za svakoga čovjeka sramota ako ne poznaje povijest svoga naroda i kraja iz kojega potječe. Poznavati vlastitu povijest znači znati odakle dolazimo, razumjeti svoje korijene i čuvati ono što su nam prethodni naraštaji ostavili u naslijeđe.
A kada govorimo o Žepču, govorimo o mjestu čija se pisana povijest proteže tijekom više od pet i pol stoljeća. Njegovo ime pronalazimo u starim poveljama, povijesnim dokumentima i zapisima koji nam otkrivaju zanimljive pojedinosti o prošlosti ovoga kraja. Iako su brojni ratovi, požari i druge nedaće uništili dio vrijedne povijesne građe, ono što je sačuvano dovoljno govori o dugoj povijesti Žepča.
Različiti oblici imena
Prvi poznati pisani spomen Žepča datira iz 14. listopada 1458. godine kada je bosanski kralj Stjepan Tomaš "na Žepču" izdao povelju logotetu, visokom činovniku Stjepanu Ratkoviću. Riječ je o najstarijem poznatom pisanom tragu o Žepču, nastalom pet godina prije osmansko-turskog osvajanja Bosne 1463. godine. No iako je poznato kada se Žepče prvi put spominje u pisanim dokumentima, podrijetlo njegova imena ni danas nije potpuno razjašnjeno. Postoji nekoliko zanimljivih tumačenja koja ga povezuju sa starim jezicima, ali i nazivima okolnih mjesta. Prema jednom tumačenju, ime Žepče potječe od staroromanske riječi "gep", koja se s vremenom mijenjala u narodnom govoru.
Drugo ga povezuje s latinskom riječi "emptio", koja znači kupovanje ili kupnja. Međutim, takvo tumačenje otvara određene dvojbe jer se stari dio Žepča nazivao Trgovište. Zanimljivo je i da se u blizini Zavidovića nalazi brdo Žep, dok je nedaleko od Novog Šehera postojao lokalitet Ožep. Sličnost tih naziva s imenom Žepča potaknula je različite pretpostavke, ali njihova povezanost nije sa sigurnošću utvrđena.
Kako su prolazila stoljeća, ime Žepča pojavljivalo se u različitim oblicima, ovisno o jeziku i načinu zapisivanja.
Tako ga je 1697. godine Eugen Savojski u svome dnevniku, pisanom na francuskom jeziku, zabilježio kao Schebtzé. Gotovo stoljeće poslije, 1785. godine, austrijski uhoda Božić prolazio je kroz ovo mjesto i zabilježio ga pod nazivom Xepsce. U dokumentima bosanskih franjevaca također se susreću različiti oblici njegova imena. Upravo su ti zapisi danas posebno dragocjeni jer pokazuju kako se ime Žepča održalo tijekom stoljeća, unatoč promjenama jezika i načina pisanja. Nažalost, brojni drugi dokumenti koji bi nam mogli još više otkriti o prošlosti ovoga kraja nisu sačuvani. Jedan od najvećih gubitaka povijesne građe dogodio se u siječnju 1943. godine kada su partizani zapalili zgradu kotara. U požaru su izgorjele gruntovne knjige, dokumenti iz osmanskog i austrougarskog razdoblja te brojni drugi vrijedni zapisi.
Time je nepovratno izgubljen dio povijesti Žepča, posebno oni dokumenti koji su mogli pružiti više podataka o nekadašnjim stanovnicima, njihovim posjedima i načinu života. Ipak, dio povijesne građe ostao je sačuvan. Posebno su vrijedni dokumenti iz arhiva Župnog ureda sv. Ante Padovanskog u Žepču, među kojima se nalazi više od 3500 službenih i privatnih zapisa.
Oni predstavljaju važan izvor za proučavanje prošlosti ovoga kraja i života njegovih stanovnika. Novije razdoblje donijelo je promjene u gospodarskom i društvenom životu Žepča. Nakon rata od 1991. do 1995. godine na području općine počinju se razvijati mala i srednja poduzeća, a posebno su zastupljene trgovina, metalska, drvna, građevinska, prijevoznička i tekstilna djelatnost. Razvoj poduzetništva postupno je postajao jedan od važnih pokretača lokalnog gospodarstva. Uz gospodarstvo, značajno mjesto u životu Žepča imaju obrazovanje i kultura.
U gradu djeluju osnovne i srednje škole, Glazbena škola "Katarina Kotromanić Kosača", Katolički školski centar "Don Bosco" te Dječji vrtić "Don Ivan Čondrić".
Važan dio kulturnog i društvenog života čini i Dom kulture, uz brojne druge sadržaje namijenjene stanovnicima svih naraštaja.
Novi izazovi
O novijoj demografskoj slici Žepča govore podaci popisa stanovništva iz 2013. godine, prema kojemu je općina imala 30.219 stanovnika na površini od približno 300 četvornih kilometara. Najbrojniji su bili Hrvati sa 17.801 stanovnikom, odnosno 58,90 posto, zatim Bošnjaci s 11.727 stanovnika ili 38,80 posto te Srbi s 501 stanovnikom ili 1,65 posto. Preostalih 190 stanovnika činilo je 0,65 posto. Prema istom popisu, na području općine bilo je 8830 kućanstava s prosječno 3,42 člana. Hrvatski je kao materinski jezik navelo 17.800 stanovnika, bosanski 11.897, a srpski 403 stanovnika. Ovi podaci svjedoče o nacionalnoj i jezičnoj raznolikosti koja je dio identiteta žepačkoga kraja. Kada se osvrnemo na prošlost Žepča, od prvog pisanog spomena 1458. godine do novijega vremena, jasno je da njegova povijest nije samo niz datuma i događaja.
Ona je sačuvana u starim poveljama, rukopisima, nazivima mjesta i uspomenama koje su se prenosile kroz naraštaje. Iza tih zapisa stoje ljudi koji su na ovom prostoru živjeli, radili, podizali obitelji i svojim djelovanjem ostavljali trag u životu zajednice. Svako je razdoblje donosilo nove izazove, ali i stvaralo dio nasljeđa koje danas pripada svim stanovnicima Žepča. Zato se vrijedi vratiti misli s početka ove priče. Poznavati povijest svoga kraja ne znači samo pamtiti godine i događaje nego razumjeti koliko je naraštaja prije nas živjelo na istom prostoru i svojim radom oblikovalo mjesto kakvo danas poznajemo. Jer Žepče nije samo ime zapisano prije više od pet i pol stoljeća. Ono je mjesto s vlastitom prošlošću, tradicijom i ljudima koji su tu povijest stvarali. Na nama je da je upoznamo, sačuvamo i prenesemo onima koji dolaze poslije nas.
Otvori KEKS Pay
