Koliko je važno da budemo vidljivi, čak i kada ne čujemo, ne vidimo i ne govorimo? Jedna učenica i njezina osobna priča pokrenule su lanac promjena u školi, pretvarajući tišinu u razumijevanje, a znatiželju u solidarnost. Kroz učenje znakovnog jezika mladi su pokazali da empatija nema granice i da prava komunikacija počinje onda kada odlučimo razumjeti jedni druge, objavio je BHRT.
- Ja sam dijete koje je odraslo nekim drugačijim načinom života. Moji roditelji su osobe s oštećenjem sluha i čitav svoj život susretala sam se s različitim problemima. Suočila sam se s glavnim problemom, a to je da su jednoj skupini ljudi uskraćena ljudska prava. A ta ljudska prava su pravo na slobodu izražavanja, i to da budu shvaćeni i poštovani - kaže učenica Ema Bukva. Sve je počelo idejom učenice Eme. Želeći približiti svojim školskim kolegama svijet u kojem svakodnevno živi, Ema ih je upoznala s osnovama znakovnog jezika.
- Na mladima svijet ostaje. Mi smo ti koji radimo promjene. Malim pomacima koje radimo u školi, točnije učenjem znakovnog jezika, mijenjamo veliki problem koji je zastupljen. Počeli smo vježbati u kabinetima škole znakovni jezik i mogu reći da 20 učenika poznaje abecedu znakovnog jezika, što je veliki pomak - navodi ona.
Učenje znakovnog jezika za njih je postalo više od školske aktivnosti, način da se povežu, pomognu i bolje razumiju jedni druge. - Kada sam shvatila koliki je to problem u današnjici, u našoj generaciji, ali i kada su u pitanju stariji ljudi, jednostavno sam dobila želju to naučiti i da poslije to mogu realizirati. Jer moj je posao takav da ću se možda susretati s tim stvarima u budućnosti - kaže Asja Kadić.
- Znam osnove. Abecedu sam naučila uz pomoć Eme. Da je teško, rekla sam nije kao neki drugi, ali sve se nauči uz vježbu - smatra Merjem Peljto. Ono što je počelo kao razredna inicijativa brzo je postalo primjer empatije i zajedništva. Učeći osnove znakovnog jezika, učenici nisu svladali samo znakove, već i važnu lekciju, da se razumijevanje gradi poštovanjem i otvorenošću.
- Smatram da je u osnovnoj školi, predškolskom odgoju, a posebno u srednjoj školi, u razdoblju adolescencije, jako važna podrška vršnjaka, za našu Emu, za njezinu situaciju. Drago mi je da su djeca pokazala senzibilitet. Tako su pokazala da su empatična i da svoju Emu podržavaju - mišljenja je pedagogica Elvira Jašarbašić, prenosi BHRT.
Iz ove ideje nastao je školski projekt “Ruke koje govore” u cilju podizanja svijesti o izazovima osoba s oštećenjem sluha i stvaranja okruženja u kojem je komunikacija dostupna svima. - S obzirom na to da smo pokrenuli taj projekt, prvenstveno smo imali uvod u taj problem i na neki smo način educirali osobe s oštećenjem sluha, a onda smo pokrenuli daljnju edukaciju u osnovnim i srednjim školama, radili istraživanje žele li učenici naučiti znakovni jezik, koji su to problemi s kojima se susreću osobe s oštećenjem sluha. Nama je prvenstveno cilj promjena u samom zakonu i bolji pristup i jednakost osoba s oštećenjem sluha - objašnjava razrednica Adela Subašić Kopić, prenosi BHRT.
“Ruke koje govore” pokazale su da promjene ne počinju velikim riječima, već malim, iskrenim gestama. Učeći znakovni jezik, ovi mladi ljudi otvorili su prostor razumijevanja, jednakosti i poštovanja, ali i poslali jasnu poruku da svijet u kojem svi mogu komunicirati nije nedostižan, već zajednička odgovornost.
Otvori KEKS Pay
