Nakon 14 godina postojanja i emitiranja regionalna televizijska mreža Al Jazeera Balkans (AJB) sredinom mjeseca objavila je svoju posljednju izravnu emisiju, a potpuno gašenje programa i signala uslijedit će u četvrtak, 31. srpnja.
– Hvala vam na skoro 14 godina povjerenja. Ponosni smo na svaki od 4970 dana koje smo proveli služeći vama – ovim je riječima voditeljica Dalija Hasanbegović toga 12. srpnja odjavila podnevne vijesti dodavši da je to posljednji sadržaj iz produkcije AJB-a.
Iznenadna vijest o gašenju toga televizijskog kanala izazvala je pravu nevjericu. Ne samo kod gledatelja već i kod onih koji su program te televizije i stvarali – urednički, novinarski, snimateljski, montažerski... I dok se danima mogu čuti razne informacije i verzije zašto je vlasnik u Dohi odlučio ugasiti televiziju koju je, zbog informacijskog pokrivanja prostora bivše Jugoslavije, 2011. osnovao u Sarajevu, s dopisništvima u Zagrebu, Beogradu, Skoplju i Podgorici, i koju su mnogi hvalili zbog profesionalnosti, kvalitete i ozbiljnosti, mi ćemo se ovom prilikom posvetiti jednoj drugoj činjenici – tome da su mnogobrojne naše kolegice i kolege bez ikakve prethodne najave ostali bez posla. Zanimalo nas je kako su oni doznali vijest da se Al Jazeera Balkans gasi, što je njima rečeno – zašto je došlo do takve odluke, što oni o tome kažu, kako je bilo raditi urednički i novinarski posao na toj televiziji, po čemu će u profesionalnom smislu pamtiti godine provedene na AJB-u i na kraju – što sad, gdje i kako dalje, hoće li ostati u novinarstvu ili...?
Razgovarati o svemu tome najprije smo počeli s kolegicama i kolegama koji su bili dio zagrebačkog dopisništva. Neke o njih poznajemo godinama jer su prije Al Jazeere Balkans radili u nekoliko hrvatskih medija. Prva je bila Marina Barukčić Stričević, koju je 2018. urednica Tanja Novak pozvala na AJB, u zagrebačko dopisništvo, gdje je radila sve do ovoga gašenja. A to da se Al Jazeera Balkans gasi doznala je u posebnom trenutku.
– U novinarstvu sam od svoje dvadesete godine. Dakle, ravno polovicu svog života. Kao studentica sam već radila puno radno vrijeme na radijskoj agenciji Media servis. Zatim sam više od pet godina uživala u pisanom novinarstvu za vrijeme, nama novinarima, zlatne ere Tportala kada su ga vodile urednice Alemka Lisinski i Đurđica Klancir. Prvi susret s televizijskim novinarstvom imala sam na RTL-u, gdje sam se zadržala oko tri i pol godine, a onda me 2018. urednica Tanja Novak pozvala na Al Jazeeru Balkans, u zagrebačko dopisništvo, gdje sam radila sedam i pol godina, sve do ovog gašenja – ovako je naš razgovor započela dobro nam znana kolegica Marina Barukčić Stričević koja je vijest da Al Jazeera Balkans prestaje raditi i postojati saznala u posebnom trenutku.
– Nema dobrih okolnosti da se primi takvu vijest. Ali, evo, ja sam za to saznala na rodiljnom. Baš sam bila dojila svoju tromjesečnu bebu i pila kavu kad me nazvao kolega Brane Zekić i javio mi da će za dva dana biti zadnje vijesti AJB-a. Nadala sam se da je riječ o jednoj od redakcijskih neslanih šala, ali... Kasnije me nazvala i voditeljica dopisništva s detaljima. Uglavnom, nama novinarima i novinarkama rečeno je da je to odluka iz Dohe i da nitko još ne zna razlog. Ne znam treba li im razlog – kazala je Marina nastavljajući govoriti kako je bilo raditi novinarski posao na AJB-u i po čemu će pamtiti tih posljednjih sedam i pol godina.
– Ponovit ću ono što ponavljamo svi mi uskoro bivši radnici posljednjih dana – bio je privilegij raditi za Al Jazeeru. Imali smo puno dodatnih materijalnih prava, pogotovo prije inflacije. Ali ono što je meni bilo najvažnije i zbog čega sam odbijala druge ponude i ostajala na AJB-u svih ovih godina jest ljudski pristup radu. Važno je bilo da se posao dobro napravi, ali ne pod cijenu nečije sigurnosti ili zdravlja. Na težim terenima, poput potresa u Turskoj, urednici i producenti prvo bi postavljali pitanje jesmo li dobro, jesmo li na sigurnom i štitimo li se od zaraza koje su tamo harale, a tek onda smo razgovarali o programskim obavezama. Kad smo dogovarali kasnovečernja javljanja uživo ili javljanje neposredno nakon jakog potresa, često bi me najprije pitali jesam li preumorna ili pod prevelikim stresom. Jednom me urednik nagovarao da se vratim kući jer mi je dijete bolesno. Ja sam njega morala uvjeravati da mogu raditi i da se prestane brinuti. Ne sjećam se jedne ružne riječi ili povišenog tona od nadređenih, a bili smo u iznimno stresnim situacijama. Sav stres dolazio je od teških terena i kratkih rokova, ne od ljudi. Kako su takav sustav uspjeli izgraditi, doista ne znam, no taj je imperativ dolazio od vrha i zbog toga smo se svi osjećali kao obitelj.
Profesionalno, pamtit ću rad na Al Jazeeri po naizgled neograničenoj slobodi za nas dopisnike u Zagrebu. Ako bi mi tema bila odbijena, to bi bilo argumentirano usmeno i pismeno do posljednjeg detalja. Sve eventualne pritiske urednici su uredno odbijali tako da se nas novinare ne opterećuje, da ne bismo slučajno podlegli autocenzuri. Imala sam ne samo slobodu nego i poticaj misliti svojom glavom, inzistirati i raditi ono što je u interesu građana, odnosno gledatelja. Često su me i urednici podsjećali da nas na AJB-u ne zanimaju premijer, predsjednik ni ministri, nego kako njihove odluke utječu na građane ili sustav koji treba služiti građanima. Npr. nema šanse da bi AJB objavio bilo što vezano za kilažu premijera i njegove prehrambene navike. Bilo je nekoliko puta i prilika za suradnju s “onima s kojima se ne surađuje” pa sam se znala prestrašiti da će šefovi pristati na neke ideje, ali uvijek bi me učinili ponosnom i odbili sve što nema veze s poštenim novinarstvom. Također, za mene su bile vrlo važne suradnje s Al Jazeerom English. Nekoliko puta javljala sam se za njihov program, ali i surađivala s njihovim ekipama na terenu. To je doista svemirski brod od produkcije i pod njihovim okriljem rad je bio još lakši i ugodniji. Tek tada sam osvijestila koliko mi dobro radimo i lako se uklapamo u te najveće svjetske standarde. Pogotovo snimatelji. Naši su prvoligaši koji bi mogli raditi bilo gdje na svijetu.
Privatno, Al Jazeeru ću pamtiti jer sam u ovih sedam i pol godina i dvaput postala majka. Kao roditelj imala sam mogućnost aktivno se baviti novinarstvom, putovati i na najteže terene, a ipak imati dovoljno vremena da budem prisutna, jako povezana s djetetom. Na tome sam im najzahvalnija. Zezam se s kolegicom koja je majka troje djece da nismo sigurne bismo li uopće imale djecu da smo radile u nekim drugim redakcijama – vrlo detaljno opisala nam je Marina, iznijevši zatim i svoj stav o gašenju AJB-a.
– Možda na prvu nije svima primjetna, ali velika je to šteta za sve nas u regiji u kojoj mnogi mediji gube neovisnost ili odustaju od nje zbog raznih nenovinarskih interesa. Nismo bili posebno gledani u Hrvatskoj, ali naši bi prilozi na YouTube kanalu na kraju ipak dolazili do velikog broja pregleda. Naša publika je bila manja, ali probrana. Potpuno lišeni senzacionalizma nismo bili zanimljivi gledatelju navučenom na reality emisije, ali bi me zato iznenadili eruditi i intelektualci koji bi nam na snimanjima znali reći da samo naše vijesti još mogu gledati. Bila je to velika čast i odgovornost znati da tvoje javljanje prati zahtjevnija publika. Vjerujem da su mnogi političari nazdravili slabljenju N1 i našem zatvaranju jer s nama nije bilo trgovanja oko postavljanja najtežih pitanja. Posebna je to šteta za Srbiju gdje su mediji još zarobljeniji i gdje je Al Jazeera Balkans posljednjih mjeseci i godina bila važan glasnik istine. A još veća šteta za sve nas u regiju da se, u trenucima kad mnogi pokušavaju zažmiriti na činjenicu da se u Gazi događa genocid, zatvaraju još jedne oči – sažela je naša kolegica "širu perspektivu".
Nakon svega, zanimalo nas je hoće li ostati u novinarstvu.
– Ne znam kako ne ostati u novinarstvu. Ono je dio mene, ušlo je u genski kod, pratim sve i na rodiljnom. Izbori su za neke od nas uzbudljivi kao Svjetsko prvenstvo u nogometu. Doduše, medijsko tržište sve nam je manje, brojni vrhunski novinari danas odlaze u PR ili se teško bore za egzistenciju tako da se trudim biti realna i spremna na sve promjene. Važno mi je samo da radim ono u što vjerujem jer jedino tako mogu dati sve od sebe – rekla je Marina dok joj je tromjesečna kćerkica spokojno spavala na rukama.
Kako je glasnik koji joj je donio vijest o gašenju AJB-a bio Branimir Zekić, također kolega kojeg dugo i dobro znamo, javili smo se i njemu. Brane, tako ga svi zovemo, novinarstvom se počeo baviti u Novom listu, onda je nekoliko godina proveo na HRT-u, kratko je radio i na Indexu te u radijskoj agenciji Media servis da bi prije sedam godina otamo stigao na AJB.
– Okolnosti saznavanja o gašenju našeg TV kanala za mene nisu baš najsretnije jer sam u tom trenutku bio na godišnjem odmoru, doma kod roditelja u Splitu. I taman sam se spustio na plažu kad sam od nekoga tko nije iz naše medijske kuće dobio poruku da nam se kanal gasi. I od tog trenutka zvone telefoni. Slijede razgovori s kolegama, nevjerica. Pogotovo zato što se ni na koji način nije slutilo da bi se takvo što moglo dogoditi. Nedugo prije gašenja imali smo veliki kolegij o tome kako ćemo pratiti obilježavanje 30. godišnjice akcije Oluja. Organizirali smo ekipe, rezervirali hotel, sve smo dogovorili i sve je to upućivalo da radimo redovno. Do mene ni na koji način nije dolazio glas da ima nekih problema i da bi moglo doći do gašenja. Upravo zbog tog dojma da radim u izuzetno stabilnom medijskom sustavu sve ove godine nisam razmatrao promjenu posla, niti sam razmišljao o tome da idem u neku drugu medijsku kuću. Na AJB-u sam bio zadovoljan svojim reporterskim statusom. Al Jazeera Balkans sve je godine od osnutka, pa tako i od 2019., kad sam na nju došao, postavljala drukčije standarde kada govorimo o financijskim uvjetima svojih zaposlenika. Ono zbog čega sam bio posebno zadovoljan jest mogućnost odlaska na terene, praćenja velikih i važnih događaja uživo, pa me rad na AJB-u doveo u priliku da već u travnju 2022., mjesec i pol dana nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, uživo pratim ukrajinski rat. I bio sam prvi reporter koji je ušao u oslobođenu Buču, u kojoj su ruski vojnici napravili masakr, i u Borodjanku, predgrađe Kijeva, u kojem su također bili počinjeni masovni zločini. To je bio teren koji je trajao 22 dana. I ono što me se dodatno dojmilo jest briga mojih ljudi na terenu, producenta Almira Delića iz Sarajeva i snimatelja Marina Grgureva, rodom Zadranina. To što smo prošli na terenu zauvijek me povezalo s tim ljudima. Dodatna vrijednost kompanije bila je i svakodnevna pomoć redakcije iz Sarajeva, koja nas je na terenu spajala s našim kolegama s Al Jazeere English jer je sigurnosna situacija u Ukrajini tada bila vrlo rizična. Neke punktove od Kijeva do Buče nikada ne bismo prošli da nismo imali domaćeg fiksera Ukrajinca koji je znao kako riješiti situacije, a fiksere smo organizirali uz pomoć centrale u Sarajevu, od kuda su nas stalno upozoravali da je naša sigurnost najbitnija, da nije bitna ekskluziva, već naši sigurni životi. Pamtit ću Al Jazeeru Balkans i po tome što sam dobio priliku za dubinsko upoznavanje društvenog i političkog života zemalja regije. Pratio sam predsjedničke ili parlamentarne izbore u Sjevernoj Makedoniji, Crnog Gori, Srbiji i BiH te u više navrata i studentski bunt koji je posljednjih mjeseci odvija u Srbiji. Ja sam u centrali u Sarajevu proveo četiri i pol godine. I iz Sarajeva sam išao na mnoge te terene, u Ukrajinu, Bruxelles, svake godine u Srebrenicu... U središnjici mi se najviše sviđao taj multinacionalni karakter cijele te družine. Dolazili su kolege i kolegice već etablirani u svojim zemljama pa je to svakodnevno na kolegijima bio sjajan "brainstorming" ljudi iz različitih zemalja i različitih "backgrounda". Takvo iskustvo ne bih dobio nigdje drugdje. U Sarajevu se željelo skupiti ljude iz svih zemalja bivše Jugoslavije te da na kolegijima svi oni iznose svoje ideje i prijedloge, a cilj je bio da se od svih tih ideja i prijedloga stvara jedan uravnotežen program – opisao nam je Branimir, potom se opet dotičući vijesti o gašenju AJB-a.
– Ono što je došlo do nas jest to da je to poslovna odluka vlasnika u Dohi na koju Al Jazeera Balkans, odnosno njen menadžment nikako nije mogao utjecati. Ta me vijest jako iznenadila. Šteta je to za medijsku scenu ovog dijela Europe. Kao posebnu vrijednost AJB-a istaknuo bih mrežu dopisništava, posebno onog beogradskog, koje je u ugušenoj medijskoj sceni Srbije bilo jedan od rijetkih svjetionika slobodnog novinarstva. To se dijelom može vidjeti i po njihovim izvještajima sa studentskih prosvjeda koji su prenošeni i na našem YouTube kanalu, što je imalo velik broj pregleda. Također, tamošnji reporteri o prosvjedima su izvještavali i za Al Jazeera English, čiji je domet globalan – istaknuo je Branimir, kojem je riječi ponestalo tek kada smo ga pitali što sad, gdje će i kako dalje.
– Uh, to mi je najteže pitanje. Namjera mi je ostati u novinarstvu, to je jedino što sad mogu reći – uzvratio je.
Uslijedio je i razgovor s kolegicom Emom Bašić, koja je svoj novinarski put započela s19 godina. Voli reći da je novinarstvo pronašlo nju, a ne ona njega, jer je, živeći sama od 17. godine, u to vrijeme radila raznorazne poslove.
– I tijekom 13 godina mog braka s novinarstvom bilo je puno kompromisa pa sam tako na prvo radno mjesto "zalutala" u redakciju Stojedinice sanjareći o glazbenim i kulturnim emisijama u studiju. A pokojni urednik Željko Matić i kolega Marko Perožić vidjeli su me u političkoj redakciji. Već drugi dan rada poslana sam u Hrvatski Sabor da dostavim vijest. Ironično, kasnije ću se baviti "spikiranjem" i voditi emisije, ali "politika i društvo" ostat će moj karijerni porok koji mi je prožeo svaku sferu života. Svoje prvo javljanje imala sam iz Hrvatske gospodarske komore gdje su mi podršku pružila tada nepoznata mi lica Ivan Skorin, Kornat Vilović i Andrej Dimitrijević. Ispostavit će se da će kroz godine to biti moji važni i dragi kolege, kao i brojni drugi. Jesu li me ambicije ili ono što me nagonski tjeralo raditi povele naprijed, ne znam. Ali unatoč prvoj ljubavi - radiju, idući izazov mi je bio oslikati reportaže pa me put doveo do RTL-ove redakcije. Ondje sam sve svoje talente, želje, očekivanja svoja i tuđa dovela u jednu formu. Upoznala sam brojne važne, utjecajne i profilirane kolege. Svima sam im zahvalna pa neću posebno navoditi ljude, popis bi bio podugačak jer obuhvaća itekako i tehničko osoblje, snimatelje. A 2019. odlučujem se za dinamičan iskorak zvan N1 televizija. Produkcijski, urednički, studijski, terenski i reporterski profil stekla sam ondje. I naučila davati potpis svom radu. Sati i sati etera televizije uživo pretvorili su me u novinarku koja je mogla prihvatiti bilo koji zadatak, a zbog prirode televizije i onog što sam zapravo od početka radila, najviše sam dinamike i potencijala ostvarila kroz politiku, unutarnju i vanjsku podjednako, društvena pitanja i izvanredne situacije. Od pokušaja atentata na slovačkog premijera Fica, brojnih političkih kampanja, upoznavanja sa životnim i političkim sredinama diljem Hrvatske, trilateralnih susreta u regiji, prosvjeda, posljedica nevremena pa sve do vijesti koje sam sa svojim producentom samostalno pripremala, sastavljala i vodila. "Izvanredni program" je za mene bila poznata dinamika tih pet godina. Nepredvidljive situacije za mene su bile sigurnost, a sporost dosada. Ipak, kada sam dobila poziv od Al Jazeere Balkans da dođem raditi za njih, znala sam da mi je vrijeme krenuti novim pravcem. AJB je godinu dana bio svijet u kojem sam mogla stati, pogledati oko sebe, upitati se što stoji iza pojedine odluke ili izjave. I ono najbolje od svega, samostalno odabrati, definirati temu i uza svu potporu uredništva i “ZG šefice”, iskusne urednice i novinarke Tanje Novak, raditi za dopisništvo u Zagrebu, koje pokriva cijelu Hrvatsku. Svijet u kojem se ne prati Sabor, teren ili tema tek toliko da se bude prvi, da se dobije neočekivana izjava, već svijet u kojem sa svakim zadatkom koji sam sebi postaviš pokušavaš nešto promijeniti. Na van je znalo djelovati kao da se krećemo sporijim tempom od ostatka danas ubrzanog svijeta medija, a zapravo je čarolija bila ta da se u petu brzinu uskakalo kad god je trebalo, a ostatak vremena u onim gradskim brzinama skupljali bismo odgovore na pitanja koja se u "petoj" teško mogu primijetiti. Geopolitički, domaće ili građanski. Nažalost, takva je dinamika trajala samo godinu dana, no da moram sve proći ponovno, napravila bih isto. Al Jazeera je bila pečat na sve priznate i nepriznate godine mog rada i dala mi je iskrene "hvala" i "bravo" kroz svakodnevni rad. Ono što se ne kaže, nego što kao novinarka i zaposlenica osjetiš – provela nas je Ema brzinski kroz svoj dosadašnji novinarski put otkrivši da je za gašenje Al Jazeere Balkans doznala kroz pozive, poruke i mailove kolega s Al Jazeere.
– Mi smo svi toliko blisko povezani, osobito u malom kolektivu kao što je dopisništvo, da smo se gotovo uvijek čuli na dnevnim bazama. Čak i na slobodne dane. Kada me pitate kako sam doznala, na nogama. Vidjela sam i kroz život i kroz rad i gorih stvari, nažalost, kao i svi. Poslije je uslijedio koloplet emocija, misli i organizacije potreban da čovjek ostane "u stroju", ali su nam veliku podršku uz naše obitelji i prijatelje iskazali i svi naši kolege, šefica ZG redakcije pa i direktor, jer smo na neki način svi bili i jesmo u istom scenariju – objasnila je Ema. O samom ukidanju televizijskog programa ni ona nije mogla puno konkretnog reći.
– Nemam konkretan odgovor na to pitanje koje najviše zanima okolinu kada se dogode ovakve situacije. Nisam se iskreno na njega niti fokusirala jer sam pripadala news redakciji, a ne menadžmentu. Mogu nagađati i analizirati, što su brojni pokušavali ovih dana iz onih ili ovih razloga i pobuda, ali mislim da je to kontraproduktivno i u konačnici nedovoljno točno, jer vlasnica medija nisam.
Znatiželju je nedavno pokušao zadovoljiti izvršni direktor AJB-a Edhem Fočo u poduljem intervjuu, a o našem radu i radnom životu pisali smo gotovo svi na društvenim mrežama. Pa se nadam da je to dovoljno – kazala je, da bi zatim puno konkretnija i detaljnija bila kada je riječ o tome po čemu će pamtiti rad na AJB-u.
– Za današnje vrijeme ubrzanih, kompetitivnih i nemilosrdnih uvjeta rada posvuda, pa i u medijima, rad na Ali Jazeeri bio je melem na profesionalnu i društvenu ranu u svakom smislu. Živimo u svijetu iskrivljenog, virtualnog, brzo zamjenjivog. Više nego ikada imamo prekrcanost idejаma, mišljenjima, tumačenjima, kontekstima koji se mijenjaju kada, kako i kome odgovara. Tu su i pritisci, moćnici, besramnosti, individualnost koja nas je otisnula od kolektiva. Živimo također u svijetu globalne nestabilnosti, društvene nestabilnosti. Sve na što su nas udžbenici upozoravali da se događa s ekonomskim krizama i ratovima pokucalo je na vrata, a onda se izdiglo na "entu" potenciju i prikazalo natruhe scenarija kojima su se brojni filmovi i serije katastrofa voljele kititi i koje smo rado voljeli gledati, a nitko od nas ne želi doživjeti. U takvom svijetu dobila sam priliku raditi za televiziju koja je jedina, osobito na ovim prostorima, kontrirala zastupljenim normama i nametnutim mišljenjima našeg malog balkanskog društva koja su obično nekome išla u korist. Radila sam na televiziji koja je postavljala pitanja i kad se činilo da je odgovor jasan, koja je baš meni i nekolicini mojih kolega dala za pravo da budemo nosioci priča iz Hrvatske i šire. Tu su i urednici koji su upravo nama vjerovali kad kažemo da je nešto vijest ili nije. Znate onu premijerovu – “to nije tema”. Mi smo imali u očima svojih urednika pravo definirati što je tema i pitati pa makar nitko drugi to nije smio. Sve je bilo na nama. U samo godinu dana ispratila sam toliko sjednica Vlade, Sabora, ljudskih priča, pa čak i izvanredni summit u Parizu potaknut globalnim zbivanjima. Nikad “zato da budemo prisutni mikrofonom”, već uvijek da “dam svoj doprinos društvu”. Dodajte na to malu ekipu novinara, tehnike i snimatelja – neke sam znala iz prethodnih pothvata u karijeri – koja obožava kavu, Cedevitu, raspravu, obrok i humor, i na koju se možete osloniti i u izvanrednim situacijama. I imali ste recept koji se tako lako više neće ponoviti. Za televizijske novinare kažu da su najteža kategorija novinarstva po brojnim izazovima koje moraju podnijeti. E pa zamislite kvalitete karaktera mojih kolega kad sam na posao dolazila s osmijehom jer sam znala da je balans kojem težimo sve samo ne ovo prije navedeno. Čovjek prije svega – vrlo rječita bila je Ema koja gašenje AJB-a smatra gubitkom za naše društvo i golemom rupom za poslovni i medijski svijet koju će biti teško popuniti.
– Al Jazeera je često ponavljala priču o svojim standardima. Dobili smo ih u formatu knjige na početku rada. Ispostavit će se, s razlogom. Jer sada kada se gasi uviđamo i mi i okolina da takvi uvjeti rada, pisanja i izražavanja više neće tako lako postojati oko nas. Na nama novinarima je da barem duh toga pokušamo prenijeti dalje, ma gdje god završili – poručila je Ema. A na njenom planu za dalje odmah smo joj čestitali. Onako, unaprijed.
– Prvo ću se udati, sad u kolovozu. Eto, ja sam kao u scenariju filma “Četiri vjenčanja i sprovod”, samo što je kod mene bilo: vjenčanje, prometna dan prije i gašenje redakcije na kraju. Šalu na stranu... Da, vjenčanje mi je prvo u planu. Svadba će kada dođu neki bolji – pа і financijski – dani. Moj budući suprug Ivan je moja vječita motivacija, snaga i inspiracija. A poslovno ćemo vidjeti. Prirodno je da nakon ovoliko godina rada telefon zvoni i u dobrim i u lošim situacijama. Pa tako i moj. Tu su i neke moje druge ambicije, pa i obiteljski posao koji vodi moj zaručnik i koji planiramo proširiti. Novinarstvo je moja najveća ljubav i žrtva koju sam podnijela u svim sferama života. No kao i sa svim odnosima u životu, uz ljubav je potreban i trud i kompromis svih strana jer pred nama su teška vremena. Kažu da nikada ni za što u životu nije kasno, a moji Sarajlije kažu i da te u životu prati "nafaka". I tako sve dok si živ. Pa ću se kao Zagrepčanka ovaj put radije povesti tim izrekama, nego onom našom "kaj bu bu", iako i ta fraza ima potporanj, ali malo šaljiviji – dokazala je Ema da unatoč svemu nema mjesta ni za kakvo malodušje, već samo za male osobne radosti koje vode i do onih većih.
Kako je već nekoliko puta u razgovorima bila spomenuta “ZG šefica” Tanja Novak, podrazumijeva se da smo poželjeli čuti i što ona kaže. Inače, Tanja je u novinarstvu od srednje škole. Krajem 1992., kao maturantica, počela je nakon nastave raditi na tadašnjoj Radio Koprivnici. I to odmah lokalne vijesti.
– Informativa mi je očito bila suđena, kao i novinarstvo. Sljedeći je bio HRT, i to dopisništva u Bjelovaru i Koprivnici. Dalje bi dugo trajalo da nabrajam. Tržište je bilo nestabilno, radila sam u mnogim redakcijama, lutali smo tada tražeći iskustvo i donekle redovne honorare. Od svega bih izdvojila BBC-jev ured u Zagrebu i Novu TV na kojoj sam se najduže zadržala, nekih šest godina, sve do odlaska na Al Jazeeru Balkans, gdje sam od početka okupljanja ekipe. Valjda sam među onih prvih 20 koji smo se okupili u Sarajevu u svibnju 2011. godine. U Sarajevu sam bila urednica vijesti na desku do 2018., kada prelazim u Zagreb, gdje sam do sada bila voditeljica dopisništva. Dakle, šalim se s kolegicom iz Sarajeva Sanjom Fazlagić, koja je počela raditi istovremeno kad i ja, da kako smo popalile svjetla, tako ćemo ih i pogasiti. Tužni smo svi, ali istovremeno i sretni što smo imali 14 godina rada u mediju koji nam je omogućio izvrsne uvjete rada, ali i sjajne kolege. Eto, firmu se može zatvoriti, ali odnose koje smo stvorili i iskustvo, to nitko ne može “ugasiti” – i Tanja naglašava ono što će zauvijek ostati trajna zajednička vrijednost svima koji su činili ekipu televizije čiji će signal biti ugašen za četiri dana, o čemu kaže:
– Kako sam povremeno, kad je bila gužva, i dalje odlazila u Sarajevo da budem ispomoć na desku, tako je i ranije bilo dogovoreno da dođem preuzeti nekoliko smjena zbog povećanog obujma posla oko praćenja obilježavanja srebreničkoga genocida. Poslije dolaska imala sam sastanak pa mi je tada direktor Tarik Đođić rekao da je vlasnik odlučio zatvoriti AJB. To popodne već se počela širiti informacija među ostalim kolegama, a drugi dan ujutro potvrdio ju je i direktor programa Šemsudin Skejić na jutarnjem kolegiju. I meni je rečeno isto ono što stoji i u službenom priopćenju Al Jazeera Media Networka – da do gašenja dolazi zbog financijskih razloga i restrukturiranja. Žao mi je, naravno, da je toj priči došao kraj. Tužna sam kao da mi je netko umro. Oprostite ako je usporedba neumjesna, ali mi smo je nekako doživljavali drugim domom. Iskreno, nisam se u međuvremenu zamarala time da pokušam “dokučiti pravi razlog” zatvaranja jer to zaista zna samo vlasnik, a on ima pravo raditi što želi sa svojim novcem. Kako je 14 godina podržavao ovaj projekt na Balkanu, tako je sada taj novac očito odlučio preusmjeriti nekamo drugdje. Vidjela sam da se po internetu piše sve i svašta, ali činjenica je da se svijet izuzetno brzo mijenja, i medijski i ekonomski i sigurnosno. Medijski se sve manje novca ulaže u klasične medije i preusmjerava u digitalne. Zastrašujuće mi je to i reći, ali bojim se da će sve više novinare iz medija istiskivati umjetna inteligencija. Iako se zasad svi još "igramo" s Chat GTP-jem i drugim sličnim platformama, preko noći nam se može dogoditi da nam upravo oni ukradu posao. Iako su nepouzdani, još uvijek izmišljaju, UI brzo uči, algoritmi su sve bolji i bolji, a s druge strane portalima je ionako sve manje bitna točnost informacija, kontekst, pismenost su odavno otpisali. Klikovi su jedino što se računa.
Premda je Tanja vrlo realno i mudro upozorila na ono što nam se već događa pa nam u profesionalnom smislu budućnost ne izgleda baš blistavo, ali se valja tješiti time da je i u prijašnjim teškim vremenima i situacijama uvijek bilo onih pametnih, vizionarskih umova koji su spašavali svijet, na trenutak se i ona još jednom vratila na godine koje joj je obilježio AJB.
– Tih proteklih 14 godina meni je profesionalno bilo najljepše razdoblje u životu. Da me se ne bi krivo shvatilo, ne govorim o tome da je stalno bilo divno, sjajno i bajno, već o tome da smo, radeći ovaj posao koji je često težak i naporan, i fizički i emotivno, imali sreće raditi ga u zaista odličnim uvjetima, produkcijski i ljudski, sa sjajnim kolegama, uživajući novinarsku slobodu i neovisnost o kojoj mnogi slušaju samo u teoriji, ili je ostvaruju, ali u materijalno nesigurnim i slabo plaćenim projektima. O tome što i kako ćemo pokrivati koji događaj uvijek je dogovarao kolegij, urednici i novinari koji su se okupljali na dva kolegija dnevno i kroz razgovor i dogovor odlučivali o načinu obrade teme ili događaja. Nismo se uvijek slagali oko svega, no ta ekipa je prije svega bila jedna grupa profesionalaca koji su se međusobno iznimno poštovali i koji su prije svega bili novinari, a tek onda su bili iz BIH, Hrvatske, Makedonije, Srbije ili Crne gore... Ono što je potencijalno moglo biti izvor sukoba u našoj smo redakciji pretvorili u prednost, u izvor različitih viđenja koja su nam omogućavala šire sagledavanje tema. Takav način rada nisam doživjela ni u jednoj drugoj redakciji – kratko i jasno predočila je Tanja donedavni način rada na AJB, čime je samo još jednom potvrdila ono što smo već čuli. Kada smo je pak pitali gdje sebe vidi u budućnosti, najprije se brižno dotaknula drugih.
– Prije svega, nadam se da će svi moji dragi kolegice i kolege s kojima sam dijelila redakciju što prije naći nove poslove. To su izuzetno kvalitetni novinari i ljudi. I najviše mi je žao što se nećemo vidjeti svaki dan na poslu, komentirati, raspravljati i dogovarati priče, snimanja, a na kraju krajeva, i šaliti se. Kod nas je uvijek bilo puno smijeha, prepričavanja anegdota sa snimanja i internih redakcijskih pošalica. Svi su oni vrhunski profesionalci. To je prepoznala prije svega publika, a nadam se da će prepoznati i druge redakcije. A ja se još bavim poslovima oko zatvaranja dopisništva, nisam stigla baš puno misliti što nakon toga. Ali nekako sam sve sklonija tome da će s Al Jazeerom završiti i moja novinarska priča – zatekla nas je Tanja posljednjom rečenicom, za koju se ipak nadamo da bi mogla doživjeti “novinarski” nastavak.
E sad, premda je na Al Jazeeri bio kratko, tek mjesec dana, stigavši tamo s N1, htjeli smo porazgovarati i s jednim dobro nam znanim kolegom – Domagojem Novokmetom. No njemu se učinilo da bi bilo neprimjereno da pored toliko drugih kolega i kolegica koji su na Al Jazeeri Balkans radili godinama sad on nešto govori. Uvažili smo njegov stav s razumijevanjem i poštovanjem.
U želji da doznamo razmišljanja i iskustva kolegica i kolega koji su radili u AJB-ovim dopisništvima u drugim državama, slijedilo je još nekoliko razgovara. I čim smo mu se obratili, kolega Predrag Tomović iz Podgorice bio je spreman. On je prije dolaska na Al Jazeeru Balkans 13 godina bio novinar, reporter i autor tematskih priloga za Radio Slobodna Europa (RSE) u Podgorici, da bi postao i jedan od troje urednika emisije RSE za Crnu Goru koja se emitirala iz studija u Pragu. Na reporterskim i uredničkim pozicijama bio je i u crnogorskoj TV IN, kao i na radio stanicama Antena M i Free Montenegro. Na AJB-u proveo je gotovo tri godine, a za gašenje programa te televizije doznao je od kolege.
– Prvobitno je to bio šok jer se dogodilo iznenada. U tom sam trenutku bio na slobodnim danima. Rečeno nam je da je ključni razlog transformacija AJB prema digitalnom formatu. Žao mi je zbog regionalne publike, koja ostaje uskraćena za kvalitetno informiranje koje je pružao AJB. Bojim se da gašenjem AJB-a te neizvjesnom sudbinom RSE-a i N1 ulazimo u razdoblje regionalnog medijskog mraka u kojem će javno mnijenje kreirati medijski proksiji političkih struktura iz regije i Rusije. Tim više što je rad na AJB-u obilježila sloboda da istražuješ i radiš u skladu s visokim profesionalnim standardima, bez pritisaka i predrasuda. Fokus je uvijek bio na “običnom” čovjeku i principu da temu ili problem obrađujemo tako da preko slučaja tog pojedinca objasnimo u čemu je “kvaka”. Također, tu je bio i osjećaj da pripadaš obitelji, a ne da si samo dio kolektiva. Najveća kvaliteta Al Jazeere Balkans bili su – ljudi. Al Jazeera Balkans bila je regionalni brend i vjerujem da ovih dana kolege dobivaju brojne ponude za posao. A što ću ja dalje? Još važem hoću li ostati u televizijskom novinarstvu i gdje bih eventualno nastavio karijeru. Imam ponude za projektni i konzultantski rad za određene međunarodne organizacije. Sada mi, prije svega toga, ipak treba to da se dobro odmorim. Barem do rujna, listopada – ispričao nam je Predrag kako on gleda na sve što se dogodilo.
Više nego zanimljivo bilo je razgovarati i s kolegicom Jelenom Glušac, zamjenicom voditelja dopisništva u Beogradu. Ona se 2001. najprije počela baviti radijskim novinarstvom, na Prvom programu Radio Beograda. U televizijsko novinarstvo ušla je prošavši veliki natječaj koji je raspisala beogradska televizija Studio B, a nedugo zatim postala je i dio redakcije City Magazina za koji pratila kulturu.
– Kada Studio B, s političkim promjenama, počinje sve otvorenije program podređivati interesima vladajuće stranke, dajem otkaz i odlazim na biro. Odatle me zove na razgovor Al Jazeera Balkans. Tu sam, počevši od 2015., provela najuzbudljivije novinarsko desetljeće kao reporterka, a posljednje dvije godine i kao zamjenica šefa beogradskog dopisništva. Vijest o gašenju AJB-a za nas zaposlene došla je potpuno iznenada. Jednog smo dana saznali, dva dana poslije – nismo više radili. Rečeno nam je da su razlozi ekonomske i organizacijske prirode, i da se takva odluka vlasnika mreže ni uza sve učinjene napore nije mogla promijeniti. Neću slagati ako kažem da informaciju još obrađujemo, i u glavi i u želucu – posve su razumljive bile ove posljednje Jelenine riječi. Za nju je, nastavlja, Al Jazeera prije svega značila vrhunske reporterske terene.
– Obišla sam cijelu izbjegličku rutu kroz zapadni Balkan, izvještavala o bombaškim napadima u Parizu i Istanbulu, o ubojstvu novinara Jána Kuciaka u Slovačkoj, najvećim antikorupcijskim protestima od pada komunizma u Rumunjskoj, o referendumu o nezavisnosti Katalonije, nestanku Jamala Khashoggija, potresu u Turskoj, u kojoj sam završila u bolnici s crijevnom virozom dok je tlo još podrhtavalo. Pratila sam posljednja dva izborna ciklusa u SAD-u, iz izbornih stožera Joea Bidena 2020. i Donalda Trumpa 2024. godine. A gdje su tek burni događaji iz Srbije, o kojima smo izvještavali i za Al Jazeeru English. Moto “Biti glas onih čiji se glas ne čuje” nije bila samo zvučna rečenica na promo materijalu. To je zaista bila naša misija. Jedan program za cijelu regiju u kojem je svatko govorio svojim jezikom i svi su se savršeno razumjeli. Davanje konteksta događajima, informiranje, osvjetljavanje. Nitko mi nikada nije rekao “ovo ne bi bilo zgodno da kažeš” ili “ovo bi bilo dobro izostaviti” ili “vidi ako bi ovo mogla negdje provući”. Al Jazeera jednako je integritet – ističe Jelena ne ustručavajući se upotrijebiti velike riječi kada opisuje kako je to u Beogradu bilo raditi na televiziji do koje, što je prava iznimka, nisu dosezali moć i utjecaj predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.
– Ne postoji dobar trenutak da nestane profesionalni medij. Pogotovo ovakvih kapaciteta, produkcije, najboljih profesionalaca iz cijele regije. I to sad kad u Srbiji bukti, kad je potrebnije nego ikada dosad da pravovremena, objektivna, istinita informacija o onome što se događa dopre do najširega kruga ljudi. A mrak u kojem smo upravo je postao još tamniji. Kad me pitate što dalje, nemam odgovor. Nisam pesimistica po prirodi i nikada nikog ne bih odgovarala od novinarstva. To je nešto što svijetli i treperi u meni oduvijek. Kad god sam pratila to svjetlo, znala sam da sam na dobrom putu. Istina je da put ispred sebe trenutačno ne vidim. Ali to samo znači da je vrijeme da ga napravim. I da, jedna od stvari na koju sam najponosnija su naši najmlađi u timu, među kojima i oni koji su ravno s fakulteta, na preporuku svojih profesora, došli u beogradsko dopisništvo Al Jazeere Balkans, da uče i žive novinarstvo. Danas su to najbolji mladi reporteri u Srbiji – s neskrivenim ponosom i onim tako poznatim novinarskim žarom kazala nam je Jelena.
Sve smo to prepoznali i kod kolege Ivana Pavkovića, dopisnika AJB-a iz Mostara, koji je također čim smo ga nazvali bio spreman popričati. Novinarsku, televizijsku karijeru započeo je 1996. na HRT-u. Bio je, reče, student zaljubljen u medije i novinarstvo, sretan što mu se otvorila prilika. Tadašnji pristup na HRT-u, što je podrazumijevalo obavezan rad s fonetičarima koji su stigli u Široki Brijeg i Mostar da bi mlade novinare uvježbali prije puštanja u program, jednostavno ga je osvojio. Nakon toga radio je i na FTV-u te na bosansko-hercegovačkom javnom servisu BHT-u. A onda skoro 14 godina na Al Jazeeri Balkans, o čijem je gašenju doznao od kolega dok je bio na putu u Grčkoj.
– Potom je stigla i potvrda iz uprave. Rečeno je da je to odluka vlasnika mreže zbog promijenjenih ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga. Eto, dogodilo se da je moj prilog iz Mostara zadnji koji je emitirala Al Jazeera Balkans. Godine provedene na toj televiziji pamtit ću po izuzetnom profesionalnom okruženju, dobrim radnim uvjetima, kolegijalnosti... Poticala se kreativnost, držanje visokih standarda. Praćenje američkih izbora i papinske konklave nekako su zaokružili moj osobni angažman. Uvijek mi se drago prisjetiti i dokumentarca o Černobilu, koji ima milijunske preglede na YouTube kanalu. Pratili smo velika svjetska zbivanja, ali i lokalna, pa mi je jednom prilikom čovjek u trgovini rekao da mu se čini da sam jedan dan u Kijevu ili Moskvi, a drugi u Mandinu Selu kod Tomislavgrada. Sjećam se i kad sam radio prilog iz Vrgorca o poslovnoj zoni da su im se javili iz gradske uprave Podgorice i počeli suradnju jer su to gledali na AJB-u. To su bile prednosti regionalnog programa – prisjetio se Ivan, koji zaključuje da je gašenje AJB-a šteta za ukupni medijski prostor. No, ni i on nije od onih koji će sad zdvajati.
– Pa, to je poglavlje očito završilo i nema nikakve svrhe od prevelika tugovanja. Zahvalan sam za sve sto smo imali. S pogledom naprijed. Siguran sam da se nove prilike otvaraju svima nama. Osobno se i dalje vidim u medijima. Dobra iskustva s Al Jazeere, gdje se u televizijskom desku inzistiralo na običnim ljudima i njihovim neispričanim pričama, možemo prenijeti dalje. Uvijek se sjetim kad je naš prvi direktor Vijesti Goran Milić rekao da to treba biti televizija gdje ćete čuti sve informacije i onda mirno popiti svoju kavu. Mediji znaju počesto izazvati nervozu, a mislim da je upravo taj pristup smirenog i neostrašćenog izvještavanja nužno vratiti u eter. I evo ima sada dosta ljudi na tržištu koji su naučeni tako raditi – kazao nam je Ivan s nekom vedrinom u glasu i vjerovanjem da se dobar i odgovoran rad uvijek prepoznaju.
A da je i njoj stalo podijeliti s nama koju riječ, osjetili smo kad smo nazvali i voditeljicu dopisništva AJB-a iz Skoplja Milku Smilevsku. Te je večeri putovala s obitelji na već ranije dogovoreni odmor i baš je bila u posljednjim pripremama za put, ali je na trenutak ipak zastala kako bi nam ispričala svoju priču.
– Posao novinarke započela sam u rodnom Velesu 1998., u lokalnoj državnoj radio stanici Radio Veles. No 2004. ambicija me odvela u Skoplje, gdje sam najprije tri i pol godine radila u privatnoj Kanal 5 televiziji i pekla reporterski zanat radeći sa sjajnom ekipom novinara i urednika. Zatim sam u svibnju 2008. prešla na novootvorenu Alfa Televiziju. Gradili smo ovu televiziju u okruženju profesionalaca i s mladom ekipom reportera. Televiziju je financijski podržala kompanija Fersped poznata u regiji po davanju špediterskih usluga. Ali tadašnjoj Vladi desnog centra premijera Nikole Gruevskog nisu odgovarali slobodni mediji i 2010. pritiskali su vlasnika da je proda srpskom TV Pinku. Nekim čudom ova prodaja u listopadu 2010. nije uspjela, no meni je to bio alarm da trebam tražiti novi posao. Pojavila se Al Jazeera Balkans i u ljeto 2011. izabrana sam da vodim dopisništvo u Skoplju. Naš tim, u kojem je bilo još dvoje kolega snimatelja, intenzivno je radio na brendiranju Al Jazeere Balkans u Makedoniji, da bi nam se 2016. pridružila i kolegica Maja Blaževska-Evrosimoska koja je dotad radila u centrali u Sarajevu. “Makedonski tim” je od prvog dana formiranja Al Jazeere Balkans radio posao po najvišim standardima. I vijest o gašenju naše Al Jazeere zatekla nas je na terenu. Bili smo u Delčevu, gradiću u blizini granice s Bugarskom, radeći priču o makedonskim državljanima koji su, najčešće iz ekonomskih razloga, odlučili uzeti i bugarsko državljanstvo kako bi emigrirali u zemlje EU ili išli sezonski raditi i zaraditi. Informacija je došla od kolega iz Sarajeva i iznenadila nas. Razlozi o zatvaranju televizije javno su objavljeni i meni logični. Al Jazeera Media Network predvodi svjetske trendove u medijskom biznisu i njihov je cilj jačati digitalnu prisutnost i širiti nove medijske platforme, što je službeno javljeno iz centrale u Dohi – rekla je Milka, dodajući da će godine provedene na AJB-u pamtiti “po radu bez ograničenja uz profesionalnu ekipu najbližih suradnika u Skoplju i urednika u Sarajevu, podršci menadžmenta u svakom smislu, poštovanju svih socijalnih prava te pristojnih prihoda, od kojih je lijepo živjela bez egzistencijalnih briga”.
– Tim iz Makedonije mogao je izvještavati o svim temama i bili smo glas u regiji koji je izbliza prenosio vijesti s juga Balkana i zemlje koja nije uvijek u fokusu ostalih medija. Iza mene je divnih 14 godina i mogu reći da sam jako ponosna na svoje kolege u Skoplju zbog naše posvećenosti poslu te mogućnosti izvještavanja o Makedoniji i izazovima s kojima je ovo društvo suočeno. Mi smo izbliza svjedočili sigurnosnim incidentima, političkim krizama, ekonomskim kretanjima, koruptivnim slučajevima, elementarnim nepogodama te, na veliku žalost, i brojnim tragedijama zbog slabosti sistema proteklih godina. I sve to iz kuta građana. A meni je AJB omogućila da profesionalno potvrdim i razvijem vlastite kapacitete i izgradim prepoznatljivo reportersko ime u regionalnim okvirima. Sad smo ušli u fazu gašenja televizije i osjećaji su pomiješani, ali trezveno analiziram okolnosti. Veliko postignuće menadžmenta u Sarajevu jest u tome što je Doha godinama financijski podržavala naš rad. Zahvalna sam na tome. Reporterski posao radim sa zadovoljstvom i nastavit ću ga raditi. Prilagodit ću se novim trendovima, učit ću nove vještine i dalje ću raditi za javni interes, za građane, kojima uvijek treba informacija više – da od svoje misije u novinarstvu ne odustaje, potvrdila nam je i Milka.
Isti broj godina kao i ona, na AJB-u je provela i Ljiljana Smiljanić, dopisnica iz Banje Luke, koja je prije kolovoza 2011., kada je došla na AJB, sedam godina radila na banjalučkoj Alternativnoj televiziji.
– Za odluku o gašenju AJB-a moj kolega snimatelj Pero Pavlović i ja saznali smo istoga dana kao i kolege u Sarajevu. Oni su nam i javili. Taman smo se vraćali u svoj ured s konferencije za novinare koju smo pratili. Rečeno nam je da je takva odluka vlasnika zbog organizacijskih i ekonomskih razloga. I mogu samo reći – žao mi je jer je u profesionalnom smislu to bilo zaista sjajnih 14 godina. Bilo je zahtjevnih terena, poput migrantske krize, protesta, poplava, ali sve su to bili važni događaji i mislim da je bilo važno što je u tom razdoblju Al Jazeera bila tu. Naučila sam mnogo. Imali smo brojne treninge i edukacije. Naučila sam puno i u radu s urednicima. I to je ono što ću najviše pamtiti. A ono što je najvrednije to su – ljudi. Al Jazeera je uistinu okupila nevjerojatan tim – i Ljiljana je ponovila ono što smo čuli u svim prethodnim razgovorima. Za kraj i nju upitasmo kakvi su joj sad planovi. Nasmiješila se pa s malom dozom vrckavosti uzvratila:
– Iskreno, odlučila sam se najprije odmoriti pa ću onda razmišljati što dalje. U svakom slučaju, planiram ostati u novinarstvu, samo još ne znam gdje i kako. Šteta je da propadne ovakvo znanje i iskustvo.
Na obostranu žalost s kolegicom Nadinom Maličbegović, reporterkom iz sarajevske centrale AJB-a i autoricom dokumentaraca, nismo uspjeli razgovarati jer je bila u groznoj stisci s vremenom zbog putovanja izvan BiH pa nas je zamolila za razumijevanje uz obrazloženje da joj ni naš prijedlog da je pričekamo ništa ne pomaže jer nas ne želi zavlačiti. To joj je osobito mrsko. Cijenimo to. Ipak, moramo navesti da smo o njoj čuli samo pohvalne riječi od nekih drugih kolega s Al Jazeere Balkans.
A nedostatak vremena presudio je i u slučaju direktora vijesti AJB-a Šemsudina Skejića pa tako ni od njega nismo uspjeli čuti što on kaže o novonastaloj situaciji. No prenijet ćemo djelić onoga što je objavio na društvenim mrežama jer je u tih nekoliko rečenica rekao sve.
– Žalimo za AJB-om i sad joj pripisujemo osobine kao da je čovjek, kao da se ne gasi neka firma, nego umire neko dobrohotno biće koje nam je pokazivalo da sve može biti drugačije. I zaista smo imali 14 nevjerojatno dostojanstvenih godina u zanatskom, ekonomskom i ljudskom smislu. I dostojanstven razlaz. Kada razmišljam kako je to bilo moguće, čini mi se na kraju da je presudna korporativna kultura koja je od vrha do dna tražila da ljudi budu dobri jedni prema drugima, da čuvamo dostojanstvo, i svoje i tuđe, na poslu i izvan njega, i da za drugačije ponašanje opominjemo odmah. Volio bih da moje kolege ne odustanu od medija poslije AJB, nego da se nastavimo boriti s drugim profesionalcima. Možda će i njima biti lakše jer novinarstvo je u teškoj krizi, ne samo zbog novih tehnologija, možda više zbog "klikbejtaša" i novinara političkih aktivista koji ubijaju srž novinarstva - da nam se vjeruje – poručio je Skejić koji je 12 godina bio urednik vijesti, a posljednjih osam mjeseci direktor vijesti na Al Jazeeri Balkans. Njegovim željama se i mi pridružujemo.
Otvori KEKS Pay
