Kontroverzni non-paper o novom prekrajanju granica na Balkanu nije prvi dokument i prijedlog takve vrste koji se pojavio posljednjih godina. Zapravo, svakih nekoliko godina osvane sličan prijedlog ili članak u utjecajnim geopolitičkim publikacijama, u kojima stručnjaci ili bivši diplomati nude slična rješenja, poigravajući se s prekrajanjem granica i razmjenom teritorija suverenih država bez njihovog znanja i sudjelovanja.
Međutim, nikad takvi prijedlozi nisu unijeli ovakav nemir i pomutnju u ionako krhke odnose između zapadnobalkanskih zemalja, što se možda može objasniti brutalnošću najnovijeg prijedloga i činjenicom da on predlaže potpuno komadanje Bosne i Hercegovine, ali i spoznajom da je riječ o prijedlogu koji je u medijima predstavljen kao dokument koji je iz Slovenije upućen predsjedniku Europskog vijeća Charlesu Michelu.
Drugim riječima, sada prijedlog o prekrajanju granica ne dolazi od marginalnih stručnjaka i umirovljenih diplomata, nego i iz same Europske unije, koja usto nije zanijekala njegovo postojanje, jer iz Michelova ureda, primjerice, nisu potvrdili, ali nisu ni opovrgnuli da su dobili Janšin, odnosno slovenski non-paper, kako ga nazivaju diplomati i novinari.
No, postoji još jedan važan razlog zbog kojeg je taj non-paper, kojeg su se u međuvremenu, premda ne osobito uvjerljivo, odrekli i njegovi navodni autori, izazvao toliku buru u regiji, a osobito u BiH. Naime, i dva desetljeća od završetka ratova situacija na prostoru bivše Jugoslavije i dalje je neraščišćena i fluidna. Većina zapadnobalkanskih zemalja je nestabilna, a odnosi između zemalja krhki su i napeti.
Politika proširenja Europske unije nije rezultirala demokratizacijom i stabilizacijom regije, a članice EU uspjele su postati samo Slovenija i Hrvatska. Posljednjih godina utjecaj EU na zapadnom Balkanu, koji se ponovno suočava s porastom političkih i međunacionalnih tenzija te golemim ekonomskim i socijalnim problemima, naglo slabi, uz sve veći negativan utjecaj političkih i geopolitičkih pritisaka izvana. Zbog toga je jedan takav dokument, koliko god on bio neformalan, a njegovi autori nejasni, u ovoj situaciji pao na izrazito plodno tlo.
Vanjskopolitički analitičar i bivši hrvatski veleposlanik u Rusiji Božo Kovačević ključni problem detektira u činjenici da rješenja osmišljena u Daytonu nisu bila domišljena do kraja, a i da se SAD i EU u kasnijim desetljećima nisu na odgovarajući način angažirali na rješavanju problema u BiH, dok etničke političke elite neprestano održavanje tenzija u toj zemlji koriste za učvršćivanje svog položaja. Slično razmišlja i sarajevski novinar i diplomat Zlatko Dizdarević, koji ističe da je u BiH prestalo pucanje, ali da rat nije potpuno dovršen jer većina sudionika tog rata nije postigla cilj koji ih je odveo u rat. Takozvani mirovni sporazum, kako Dizdarević naziva Daytonski sporazum, ne poznaje pobjednika ni poraženog, a Dayton nije stvorio iole normalnu, funkcionalnu državu.
Dodaje i da su mnogi zlotvori rata, čak i presuđeni u Haagu, u znatnom dijelu balkanske javnosti heroji, što svjedoči o preživjelom narativu rata i zločina. Daytonski mirovni sporazum, međutim, nije iznimka. Svi mirovni sporazumi što ih je američka administracija nametnula na Balkanu, a Dayton i Kumanovski sporazum samo su najbolji primjeri, zaustavili su ratove, ali nisu donijeli mir. Sukobi su samo zamrznuti.
Dizdarević kaže da su “domaći vlastodršci” u BiH, za koje navodi da su po interesima i djelima najbliži liderima triju kartela, zadovoljni svojim plijenom u ratu i poslijeratnom realnošću, i da zato moraju takvu državu održavati na umjetnom disanju jer bi svaka ozbiljna reforma u elementarno pozitivnom smislu za njih bila životno pogubna. I tražila bi, kako kaže, mnogo više od “nemira”. Sarajevski analitičar je vrlo kritičan i prema ulozi EU u BiH.
Za “dekomponirani EU” tvrdi da “vidno gubi sjećanje na mnoge vlastite principe”. U BiH je, kako kaže, odavno jasan cilj mnogih njihovih aktera – održavati status quo gdje je krunski dokaz uspješnosti: ne puca se! – Pred stvaranjem animoziteta, podjela i ciljanih blokada zatvaraju se oči. Strateški, zasad, crvena linija se neće prijeći, jer otvaranje pitanja granica u Europi, valjda je bar većini jasno, vodi u lančane reakcije do katastrofe. Što se, recimo, i Nijemci tu ne bi sjetili “što im je sve oduzeto” u minulom stoljeću. Ili, što s muslimanima, kako se tretira Bošnjake, nakon “odlaska” Srba i Hrvata sanjanim maticama. Ili sa svima “ostalima” jer građana ne smije biti – primjećuje Dizdarević i dodaje kako zbog takve situacije iz BiH oni realni i nezatrovani, obrazovani i sposobni, odlaze s obiteljima – zauvijek.
Kreatori destrukcije
– Mudri Izetbegović ima za njih fascinantnu utjehu: “...i Židovi su prije dvije tisuće godina morali ići odavde, ali eno vratili su se...” Na toj vrsti interesa i pameti, na isti ili drugi način kod Dodika i Čovića i njihovih opčinjenih sljedbenika, uz “pomoć” EU koji nadasve poštuje legitimno izabrane lidere (sic!), barem je dio odgovora na pitanje zašto je u BiH ovako kako jest. “Slučajnosti” su tu isplanirane – ironičan je Dizdarević, koji smatra da i međunarodna zajednica, a posebno EU sa svojim predstavnicima u BiH, u kreatorima dekonstrukcije BiH pronalazi partnere za vlastito falsificiranje “uspjeha u reformiranju države”.
– U nerealizirano funkcionirajućoj državi BiH temeljno je rastureno društvo. U stimulirano proizvedenim nacionalnim i vjerskim sukobima i animozitetima do mržnje, svoj zajednički kriminalni interes pronalaze sve tri lokalne oligarhije. Na toj liniji je i strateški interes vanjskih sponzora. Srbija, Hrvatska i Turska uporno igraju na “svoje snage” i interesne vizije temeljem “historijskih prava” u BiH što je sa stanovišta opstanka ove države očigledno destruktivno – ocjenjuje Dizdarević. Odgovornost za novi val nestabilnosti na Balkanu posljednjih godina mnogi pripisuju upravo pojačanoj ulozi vanjskih aktera na Balkanu, osobito Rusije i Turske, ali i Kine. Kovačević smatra kako je to rezultat izostanka koordinacije između Europe i SAD-a u politici prema Balkanu, pogotovo u mandatu predsjednika Donalda Trumpa, kao i nepostojanja jasne političke volje u EU, čime se, kako kaže, otvorio prostor za jače djelovanje drugih igrača. Kada je BiH u pitanju, tu se ponajprije radi o Rusiji i Turskoj, no Kovačević u tom kontekstu ne zaboravlja ni uloge Srbije i Hrvatske. – Hrvatska se deklarativno zauzima za cjelovitost BiH, ali de facto ne priznaje legitimnost Predsjedništva BiH i vodi računa samo o interesima etničkih Hrvata u BiH, bez poticaja za oživljavanje političkog dijaloga u BiH, a Hrvatska se stavila u službu HDZ-a BiH, što je dodatni destabilizirajući impuls u BiH – smatra Kovačević. Na pitanje kako objašnjava činjenicu da se hrvatski zahtjev za promjenu izbornog zakona u BiH u europskim medijima i diplomatskim krugovima uglavnom tumači kao zahtjev za treći entitet, Kovačević primjećuje da svi akteri u BiH izbjegavaju otvoreno deklarirati svoje ciljeve, osim, donekle, Milorada Dodika.
Dizdarevića ne čudi što u tako dekomponiranoj državi interese nalaze i mnogi iz svijeta. Kaže da Amerikanci gledaju kako da NATO poklopi preostale džepove u kojima ih nema – Srbiju i BiH. Za EU kaže da gubi dah i za sebe, a kamoli za Balkance koji nisu unutra, a entuzijazam Bruxellesa za proširenje je, po njegovoj ocjeni, prošlost. Rusija je, nastavlja Dizdarević, nacrtala granicu prema NATO-u na Balkanu s namjerom da to bude permanentna realnost, a rješavanje balkanskih problema značilo bi da za njih tu više nema mjesta. Onima koji poput Dodika vjeruju da je ljubav “majke Rusije” vječna i neupitna poručuje da se sjete 1999. i bombardiranja Beograda.
Turska i Erdoğan, kako kaže, balansiraju između povijesne opsesije “zelenom transverzalom” i pravima na Bosnu do Bihaća, uz sultanske utjecaje na Kosovu, Albaniji itd. U igri na dva stolca, ruskoj i američkoj, zasad se snalaze, ali Dizdarević ocjenjuje da to neće trajati vječno. Kinezi novim “Putem svile” s Balkana i iz istočne Europe i Afrike – kreditima u prometu i energetici – prilaze bogatoj Europi i tamošnjim tehnologijama. Balkan im je u tome potreban, ali nije krajnji cilj. Bit će onoliko koliko Kini treba. Kod njih, ocjenjuje, slučajnosti nema, a planova koje – možda i pomalo kasno – polako prepoznaju Europa i Amerika ima mnogo.
Konačno rješenje za BiH
Kovačević pak smatra da bi u takvoj situaciji bilo dobro organizirati novu međunarodnu konferenciju o BiH, čije trajanje ne bi trebalo unaprijed ograničiti, na kojoj bi svi interesi bili jasno artikulirani te na kojoj bi, uz uvažavanje tih interesa, trebalo donijeti konačno rješenje za BiH. Sadašnji Ustav BiH, prema njegovim riječima, pogoduje perpetuiranju jazova u međuetničkim odnosima. Konačno rješenje za BiH treba biti potvrđeno u okviru UN-a, a aktivnu ulogu u tim razgovorima treba igrati i Rusija, za koju Kovačević podsjeća da je devedesetih uglavnom slijedila američku politiku, dok je danas situacija drukčija, kao što je danas globalna situacija znatno složenija nego što je to bila devedesetih prošlog stoljeća, zahtijevajući od svih aktera veći stupanj vještine i odgovornosti. Kovačević politiku Rusije na Balkanu definira kao ruski pokušaj sprečavanja daljnjeg širenja NATO-a. Ta je politika, kako kaže, donekle razumljiva kada je riječ o državama s kojima Rusija graniči, ali smatra da je manje razumljiva i kontraproduktivna kada je riječ o Balkanu. Rusija je svjesna da su Bugarska i Rumunjska preko noći postale članice NATO-a, ali da njezin pokušaj sprečavanja ulaska Crne Gore u NATO nije uspio, zbog čega Kovačević misli da bi za Rusiju bilo produktivnije kada bi svoju politiku definirala samo kao opstrukciju euroatlantskih integracija i da se usmjeri na razvijanje prijateljskih odnosa sa zemljama u toj regiji. Za razliku od uloge i politike vanjskih aktera, poput Rusije, Turske i Kine, politika Zapada, EU i SAD-a na Balkanu najmanje je jasna. Državljani zapadnobalkanskih zemalja naslušali su se proteklih godina praznih obećanja o europskoj perspektivi, ali u njih malo tko još vjeruje. Učenici i studenti u tim zemljama, koje nisu članice EU, u pravilu planiraju završiti školovanje i onda posao pronaći u nekoj članici Unije, jer kod kuće ne vide svoju budućnost. Kovačević podsjeća na nedavne američke inicijative koje su bile u izričitoj suprotnosti sa zaključcima Badinterove komisije i nastojanjima EU, misleći pritom na nedavni plan zamjene teritorija između Kosova i Srbije, kojim je, zapravo, i otvorena Pandorina kutija promjene granica na Balkanu. Srpski predsjednik Aleksandar Vučić i tadašnji kosovski predsjednik Hashim Thaçi dogovorili su na poticaj SAD-a razmjenu teritorija, no tom se planu snažno suprotstavila njemačka kancelarka Angela Merkel, jasno uvidjevši da otvaranje procesa prekrajanja granica na Balkanu ne bi završilo mirno. Što bi za Balkan značilo iscrtavanje novih granica, i to po etničkom kriteriju, kako se to predlaže u “fantomskom” non-paperu? Kovačević je nedvosmislen – bio bi to početak novog rata, uz povećanje tenzija između srednjoeuropskih zemalja, s obzirom na neskrivene ambicije aktualne mađarske vlasti da u sklopu tzv. Velike Mađarske integrira teritorije koji danas pripadaju Slovačkoj, Rumunjskoj, Ukrajini, Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji.
Dizdarević smatra da takve ideje u krhkim odnosima unutar BiH ostavljaju sve razorniji trag, podsjećajući da Dodik kao predsjedajući Predsjedništva BiH već poziva na “mirni razlaz”, dok se Izetbegović zaklinje da će, “bude li rata, stati ispred ljudi” da ih, valjda, povede u borbu. S obzirom na to da se službeno ne zna tko je tvorac famoznog non-papera, sociolog Ivan Vukoja iz mostarskog Instituta za društveno-politička istraživanja (IDPI), koji više od dva desetljeća proučava fenomene i procese unutar BiH, smatra da je logično zapitati se tko se njime najviše bavi, tko mu daje najviše značaja te tko bi od njega mogao imati najviše koristi.
– Odgovor je vrlo jednostavan i očit svima koji prate stanje u BiH: srpski separatisti predvođeni Miloradom Dodikom i bošnjački nacionalisti i unitaristi predvođeni Bakirom Izetbegovićem. I jedni i drugi nastoje ga maksimalno iskoristiti za svoje političke ciljeve i interese – uvjeren je Vukoja, koji naglašava da non-paper snažno potiče spiralu nepovjerenja i dodatno radikalizira stajališta i srpskih separatista i bošnjačkih unitarista.
Posljedica odnosa, a ne uzrok
Non-paper je samo još jedan od pokazatelja da BiH ide u smjeru raspada, ako se u međuvremenu ne dogodi bitan politički zaokret u samoj BiH – ocjenjuje mostarski sociolog, smatrajući da regionalni, europski i svjetski geopolitički odnosi i akteri pritom igraju važnu ulogu u tom procesu, ali ne presudnu. Jer da postoji konsenzus glavnih političkih aktera u BiH i zajednička vizija opstanka i razvoja države, ne bi bilo ni non-papera ni svih problema kojima se on bavi. Non-paper je stoga, kako kaže, posljedica političkih odnosa u BiH, a ne njihov uzrok, smatrajući da je licemjerno optuživati one koji ukazuju na problem, a zanemarivati ono što je do problema dovelo. A glavni su uzrok problema, po njegovu mišljenju, srpski separatizam i bošnjački unitarizam.
Kako bitniji zaokret srpske politike u BiH u ovoj fazi nije realan, Vukoja smatra da jedino promjena smjera bošnjačke politike može spasiti BiH. – Ako želi sačuvati cjelovitost BiH, bošnjačka politika trebala bi odustati od unitarizma te snažno i iskreno početi zagovarati i provoditi federalistička i konsocijacijska načela uređenja i funkcioniranja države – kaže Vukoja i upozorava i da bi nastavak procesa dekonstituiranja Hrvata i pretvaranja Federacije BiH u bošnjački entitet mogao dovesti do toga da bi podjela BiH uskoro mogla postati neminovnost.
Samoodrživa BiH
Raspad BiH i osamostaljenje RS-a, prema njegovu mišljenju, glavni je cilj srpskih separatista u BiH, ali ističe da i dio bošnjačkih nacionalista i unitarista teži takvom raspletu jer bi time Bošnjaci napokon dobili svoju nacionalnu državu, postali pravni sljednik države BiH, zadržali poziciju u UN-u i imali mogućnost trgovati simboličkim kapitalom bivše cjelovite države. – Mogući raspad i podjela iz fantomskog non-papera najmanje odgovora Hrvatima u BiH. U takvoj podjeli, naime, više od polovine Hrvata u BiH ostalo bi izvan zamišljenog hrvatskog područja, što bi trebalo biti neprihvatljivo za sve nacionalno odgovorne hrvatske političke aktere u BiH. Scenarij raspada BiH i njezina podjela, iz geostrateških i sigurnosnih razloga, bio bi nepovoljan i za Hrvatsku. Proces raspada države s kojom Hrvatska dijeli tisuću kilometara granice i u kojoj žive pripadnici hrvatskog naroda potencijalno je vrlo problematičan za Hrvatsku, kako s vojnog i sigurnosnog, tako i s ekonomskog i političkog motrišta. Drugo, i da se dogodi mirni razlaz to bi dovelo do velikih geostrateških preslaganja koja ne bi išla u korist Hrvatskoj. Na dijelovima svoje granice Hrvatska bi dobila dva visoko nestabilna i geopolitički kontaminirana politička entiteta. Jedan (veliko)srpski sa snažnim pozadinskim utjecajem Rusije i drugi bošnjački sa snažnim pozadinskim utjecajem Turske, Saudijske Arabije, Irana i drugih islamskih zemalja. Bez obzira na vlastitu odgovornost za mogući raspad BiH, Bošnjaci bi u svim opcijama raspada države optuživali Zapad i učitavali mu islamofobiju te se sve više okretali Istoku i islamskom svijetu. Logično je i da bi Kina, bilo izravno bilo preko Rusije, Irana ili Turske kao svojih mogućih geostrateških partnera nastojala na ovom prostoru ostvariti svoje ciljeve. Takvim razvojem situacije ne bi bila ugrožena samo Hrvatska, nego i interesi EU i NATO-a na ovim prostorima – analizira Vukoja, smatrajući da bi svima u BiH i svijetu, koji ne žele scenarij iznesen u non-paperu, trebalo biti jasno da BiH može opstati i preživjeti jedino kao država triju konstitutivnih i jednakopravnih naroda koji međusobne odnose uređuju na federalističkim i konsocijacijskim načelima i modelima. Takva BiH, drži, najbolje je rješenje za sve njezine konstitutivne narode i građane te dodaje da jedino takva BiH može biti samoodrživa i funkcionalna država.
Kada se odnosi u BiH stave u kontekst zapadnog Balkana i neriješenih pitanja između Srbije, Crne Gore, Kosova, Albanije i Sjeverne Makedonije, Vukoja upozorava da situacija postaje još kompliciranija i dramatičnija. Ne samo zbog specifičnih interesa i problema tih država, nego i zbog činjenice da su u državne i političke odnose na zapadnom Balkanu izravno umiješani veliki geopolitički igrači: NATO, odnosno SAD, EU i njezine vodeće članice, Rusija, Turska i Kina. Odnosi spomenutih aktera na globalnom geopolitičkom planu, njihova savezništva i suparništva, projiciraju se i na odnose na zapadnom Balkanu i mogli bi biti odlučujući za njegovu sudbinu. Prema njegovu mišljenju, sve su opcije otvorene, od sirijskog scenarija do mirnog rješenja i harmonizacije svih problematičnih odnosa. Opcija pacifikacije i harmonizacije odnosa moguća je jedino primjenom federalističko-konsocijacijskih načela na cijelom teritoriju zapadnog Balkana, sukladno specifičnostima svake države te njihovim povezivanjem u regionalni okvir tipa “mini Schengen”, kao pripremna faza za ulazak u EU, poput Beneluxa ili Višegradske skupine. Druga je opcija mirno prekrajanje postojećih granica i stvaranje jednonacionalnih država, a treća, dodatna ciprizacija i moguća sirizacija zapadnog Balkana – zaključuje Vukoja. Imaju li ideje iz non-papera potporu nekih u EU, kao što se to tvrdi? Kovačević smatra da ideje o prekrajanju granica nemaju potporu službenih predstavnika Unije, ali podsjeća da je i Mađarska članica Unije, a nije se jednom našla na suprotnoj strani od službene politike Unije. Otvaranje priče o promjenama granica, prema njegovu mišljenju, najviše odgovara Orbánu, Dodiku i drugim akterima u regiji koji to potajice priželjkuju, među kojima su i zagovornici velike Albanije, koji intenzivno rade na realizaciji tog programa, iako to nije službena politika ni Albanije ni Kosova.
Slovenski analitičar i bivši diplomat Borut Šuklje, jedan od najboljih slovenskih poznavatelja situacije na zapadnom Balkanu, uzroke za ponovno otvaranje pitanja granica na Balkanu pronalazi u nepostojanju istinske europske perspektive balkanskih zemalja nastalih raspadom Jugoslavije. – Zato taj prazan prostor politički preuzimaju Rusija, Kina i djelomično Orbánova Mađarska. Glavni izvršitelji takve politike morali su postati oni politički lideri u regiji koji su im financijski i politički dužni. Ovaj novi non-paper nastao je u tim okvirima, a vjerojatno i uz očekivanje da će na američkim izborima ponovno pobijediti Donald Trump – uvjeren je Šuklje, koji se u svojoj analizi vraća u daleku prošlost, ocjenjujući da se ni najnoviji non-paper o novoj podjeli ne bi pojavio da je iščezlo sjećanje na starije nacrte o podjelama, koji su u prošlosti bili razlozi za nove svađe, ali i nova savezništva. – Potkraj 1939. godine Miroslav Krleža došao je bijesan na sastanak u zagrebački hotel Esplanade nakon što su mu u tiskari M. Zagotta u Palmotićevoj 25 pokazali otiske prvog broja novog polumjesečnika za politička pitanja, Političko iskustvo, kojemu je glavni urednik i vlasnik bio Krležin prijatelj Vaso Bogdanov. Krleža je bio ljutit zato što je Bogdanov u tekstovima branio politiku HSS-a i napisao panegirik toj značajnoj političkoj stranci, odobravajući sporazum Cvetković – Maček i formiranje Banovine Hrvatske, koja je bila svojevrsna podjela Bosne – ispričao nam je Šuklje, dodajući kako su se Bogdanov i Krleža kasnije ponovno zbližili, a stare prijepore nisu više otvarali. Međutim, dodaje, ta su pitanja ponovno otvorena povratkom tadašnjeg umirovljenog generala JNA Franje Tuđmana u Zagreb početkom šezdesetih. Šuklje podsjeća da je Tuđman tada, zahvaljujući prijateljstvu s Bogdanovom, počeo sustavno proučavati tri ključne političke ideje – ideju pomirenja Hrvata, ideju o povijesnim i prirodnim granicama Hrvatske, kao i ideju dogovora sa Srbima o konačnom i sveobuhvatnom rješenju jugoslavenskog pitanja, koju je, kako tvrdi Šuklje, kao hrvatski predsjednik pokušao politički ostvariti na tajnim sastancima sa Slobodanom Miloševićem 1991. godine.
Propuštene prilike
Šuklje se osvrnuo i na neuspjehe Srbije u rješavanju kosovskog problema, podsjetivši na plan Buraka Bukoshija, političkog predstavnika Ibrahima Rugove, o sveobuhvatnom političkom rješenju za Kosovo, koji je predviđao široku autonomiju za Kosovo u sklopu Srbije. Iako je američka strana podržala plan, Slobodan Milošević je u Daytonu predloženi dokument zgužvao i bacio u glavu tadašnjem srpskom veleposlaniku u Americi Nebojši Vujoviću. Time je taj prijedlog, koji je bio dobar i za Srbiju, bio mrtav. Koncem 2002., kada je Milošević već bio u haškom zatvoru, Dobrica Ćosić dobio je poziv tadašnjeg premijera demokratske srpske vlade Zorana Đinđića na sastanak o Kosovu. Đinđić i Ćosić tada su se složili da je rješenje kosovskog pitanja ključan preduvjet za definiranje srpskog državnog teritorija i novog ustava te oslobađanje od hipoteke prošlosti. Na stolu više nije bilo Rugovino rješenje o autonomiji Kosova unutar Srbije, već rješenje o konstitutivnosti srpske zajednice u okviru federaliziranog Kosova, koje će se temeljiti na suradnji albanskog i srpskog entiteta. Međutim, Šuklje podsjeća da je samo nekoliko mjeseci kasnije Đinđić likvidiran, što je onemogućilo realizaciju tog plana.
Američka administracija u jednom je trenutku, u Trumpovu mandatu, podržala ideju o promjeni granica, i to u slučaju Kosova i Srbije, no situacija se u međuvremenu promijenila. Nova američka administracija vratila se načelu nepromjenjivosti granica, a Božo Kovačević smatra da bi i EU morao utvrditi princip nepromjenjivosti granica i jasno definirati perspektivu članstva u EU za balkanske zemlje i pomoći im da ispune uvjete za članstvo, premda priznaje da proširenje Unije u ovom trenutku nije realno, što pak otvara prostor drugim igračima, koji na Balkan dolaze sa svojim interesima. Kovačević smatra i kako bi Europska komisija i Europski parlament u procesu pristupanja novih članica morali imati mogućnost autonomnog donošenja odluka, jer je sadašnji model u kojem svaka članica u svakom trenutku, i to posve proizvoljno, može zaustaviti svaki korak na putu prema Uniji, štetan i narušava kredibilnost Unije. – Pitanje granica postaje manje važno ako su zemlje integrirane u EU i ako funkcionira zajedničko tržište, a naposljetku i Schengen, koji bi trebao obuhvatiti cijelu Uniju. Sve dok je pitanje statusa tih država neriješeno, otvara se prostor za frustracije i razmah različitih nacionalističkih apetita. Moramo biti svjesni da pitanje sudbine Sjeverne Makedonije, ako ona ne uđe u EU, ostaje neriješeno, zato što su neriješena otvorena pitanja između te zemlje i Bugarske, Grčke, Srbije i Albanije. Ako pitanje promjena granica dođe na dnevni red, to otvara mogućnost nekoliko građanskih ratova i nekoliko ratova između država – kaže Kovačević, koji nije optimističan kada je riječ o neposrednoj budućnosti te regije, imajući na umu da su ključni akteri, i SAD i Europa, uvelike zaokupljeni svojim internim problemima, kao i neriješenim problemima u međusobnim odnosima. Drugim riječima, zaključuje, Europa više nije dobar primjer zemljama zapadnog Balkana, niti ulaže dovoljno političke energije da te zemlje pridobije za “svijetlu europsku perspektivu”.
