Na Josipovu radnom stolu u ponedjeljak ujutro (10. veljače) ostao je podsjetnik s pet točaka za njegovu suradnicu Anu. Pod točkom četiri stajalo je: “Pošalji kolumnu u Večernjak. Pet: Ja danas idem preko Bradine”. Umjesto u Sarajevo na polaganje pravosudnih ispita, srušio se u svom uredu u Mostaru. Susjedi večernjakovci Želja, Zdenko i Marko dotrčali su kat niže u odvjetnikov ured i s Anuškom, kako je zvao svoju suradnicu Anu Primorac, brzo ga unijeli u vozilo Hitne pomoći. I dok se vozio, opet je podsjećao na slanje kolumne. Koja redovito izlazi četvrtkom, a napisao ju je dan prije moždanog udara. U nedjelju. Vijest o Josipovoj bolesti zatekla me je u Zagrebu. Procjene ravnatelja bolnice Ante Kvesića nisu bile ohrabrujuće. Ali, nadali smo se… Tri dana poslije ispunio sam njegovu posljednju želju - objaviti kolumnu u redovitom terminu. Na dan objave morao sam čitateljima, koji su znali da je u komi, objašnjavati da ju je napisao neuobičajeno prije.
Jučerašnji Večernji list izišao je bez svog omiljenog kolumnista. “Umro je Josip”, javio mi je u srijedu navečer iz New Yorka Ivica Nuić, gospodarski tajnik Matice hrvatske. Nakon toga šoka cijelu sam se noć prisjećao naših gotovo svakodnevnih kava ili ručaka, razgovora o projektima, kulturnim događanjima, političkoj situaciji, HAZU-u, Matici, odvjetništvu, o njegovim i svojim knjigama, kolumnama, o Mostarskim proljećima, Sarajevskim zimama… Da, i o zdravlju. Nametnuo sam mu to na našem posljednjem susretu. Nerado je o tome govorio. Priznao mi je kako je imao nekoliko zdravstvenih incidenata.
- Moraš liječniku!
- Ma, naživio sam se. Prije dva mjeseca navršio sam osamdeset.
- Josipe, ali još si puno toga mogao dati!
