U vremenu u kojem djeca prije nauče koristiti ekran nego olovku, a odgovore traže brže nego što stignu postaviti pitanje, obrazovanje se nalazi na prekretnici kakvu do sada nije poznavalo. Umjetna inteligencija, društvene mreže i stalna povezanost nisu same po sebi ni problem ni rješenje, već su alat koji snažno pojačava ono što već postoji, dobre prakse, ali i propuste. Upravo zato pitanje nije trebamo li koristiti tehnologiju, nego kako je koristiti smisleno.
Za i protiv
Na konferenciji MoStart otvoren je prostor za razgovor koji ide korak dalje od uobičajenih rasprava. Umjesto podjele na “za” i “protiv”, naglasak je stavljen na ravnotežu i traženje načina da tehnologija ostane podrška, a ne zamjena za ono što je u obrazovanju najvažnije. Upravo tu ravnotežu najbolje opisuje iskustvo Danijele Perić Krstulović iz Centra za sigurniji internet, koja upozorava da digitalni svijet nije opasan sam po sebi, ali postaje rizičan kada izostanu odnos i komunikacija.
“Djeca jako puno vremena provode online, bez ikakve kontrole, a pritom o svojim aktivnostima ne razgovaraju s roditeljima.” Drugim riječima, tehnologija ne stvara problem, već ga samo čini vidljivijim i intenzivnijim. Elektroničko nasilje, neprimjeren sadržaj ili rizični kontakti danas su brži, dostupniji i često skriveniji nego prije. S druge strane, u učionicama umjetna inteligencija otvara prostor za personaliziraniji pristup učenju. Valentina Vidović, učiteljica u osnovnoj školi, vidi upravo tu njezinu najveću vrijednost, vidi je kao podršku, a ne zamjenu.
“Umjetna inteligencija može mi pomoći dobiti ideju, ali ja sam ta koja je usmjerava i daje joj smisao.” U toj dinamici učitelj ostaje ključna figura, onaj koji prepoznaje potrebe razreda, prilagođava sadržaj i odlučuje kako će se tehnologija koristiti. AI može ubrzati procese, ali ne može razumjeti kontekst učionice. Da upravo tu leži granica koju je važno očuvati, podsjeća i Matilda Bulić, moderatorica konferencije: “Empatiju, prosudbu i sposobnost postavljanja pravih pitanja nijedan algoritam ne može prenijeti.” U vremenu kada su informacije dostupne jednim klikom, uloga škole sve se više pomiče s prenošenja znanja na njezino razumijevanje. A tu tehnologija može pomoći, ali ne može voditi. Nikolina Matovina Hajduk, učiteljica matematike iz Zagreba, prenijela nam je najrealniju sliku stvarnosti iz učionica koja otvoreno govori o pritiscima, promjenama i paradoksima suvremenog obrazovanja.
Brze reakcije
“Učitelj je važniji nego ikad i ima možda najteži zadatak u povijesti.” No njezino iskustvo ide i korak dalje, upozoravajući na to kako digitalni sustavi, iako korisni, mijenjaju odnose u obrazovanju. “Roditelj danas vidi sve istu sekundu. Dijete više nema prostor pogriješiti i da to samo ispraviti.”
E-dnevnici i stalna dostupnost informacija, kako ističe, donijeli su transparentnost, ali i novi pritisak i na učenike i na učitelje. Pogreške se bilježe odmah, reakcije dolaze brzo, a proces učenja, koji nužno uključuje pokušaje i pogreške, često ostaje u sjeni očekivanja. Uz to, upozorava i na promjene kod djece koje se ne mogu zanemariti. “Djeca danas slabo komuniciraju, ne slušaju i ne znaju što bi sa sobom kad im je dosadno.” U svijetu stalne stimulacije dosada, koja je nekada ključni pokretač kreativnosti, gotovo je nestala. A upravo iz nje, kako naglašava, nastaju ideje, pitanja i unutarnja motivacija. Njezina zapažanja otvaraju još jedno važno pitanje. Ako tehnologija ubrzava sve procese, imamo li još uvijek strpljenja za učenje, koje zahtijeva vrijeme? Zaključci izlaganja održanih u okviru Dana obrazovanja na konferenciji MoStart jasno pokazuju da umjetna inteligencija i digitalne tehnologije sve više ulaze u učionice, ali ne mijenjaju osnovnu ulogu škole. Sudionici su se složili da tehnologija može unaprijediti obrazovni proces, ali da kvalitetu učenja i razvoja djece i dalje određuju učitelji i njihov odnos s učenicima.
Otvori KEKS Pay
