U selu Ravno između Tomislavgrada i Rame živi Radmila, žena koja svakodnevno čuva stado od oko 200 ovaca i koja, unatoč teškim životnim iskustvima, kaže da život na selu i njegovu slobodu ne bi mijenjala ni za što. Radmilinu priču zabilježio je novinar Mario Brkić za Glas Hercegovine, a pred kamerama je otvoreno govorila o svakodnevici uz ovce, djetinjstvu, obitelji, teškim trenucima i životu koji ju je iz rodnog kraja preko Bugojna doveo do područja između Rame i Tomislavgrada.
Rođena je 1971. godine, podrijetlom je iz okolice Kalinovika, a uz život na selu vezana je od najranijeg djetinjstva.
Ja ti od malena čuvam ovce. Rodila sam se s njima.
Svaki dan uz stado od oko 200 ovaca
Danas brine o stadu od približno 200 ovaca. Kaže da posao nije težak kada se čovjek na njega navikne, a njezin dan počinje rano. Ustaje oko šest sati, popije kavu i ubrzo kreće sa stadom.
Takva joj je, kaže, gotovo svaka svakodnevica. Ovce vodi na ispašu, vraća se kući kako bi se nakratko odmorila, a zatim ponovno nastavlja s obvezama.
Unatoč takvom ritmu, ne razmišlja o tome da bi život na selu zamijenila radnim mjestom u nekoj tvrtki.
Na selu sam rođena i na selu ću da umrem.
Radmila kaže kako joj upravo život izvan grada daje ono što joj je najvažnije, osjećaj slobode. U stanu se, govori, osjeća zatvoreno, dok joj selo pruža prostor i širinu.
Pusti me, svoj život da živim.
Od Bugojna do novog početka
Nakon završetka škole udala se u Bugojno, gdje je dobila dvoje djece. Jedno danas živi u Njemačkoj, dok je drugo na hrvatskoj obali.
O tom dijelu života govori otvoreno. Prvi brak, kako sama opisuje, nije bio jednostavan, a suprug je imao problema s alkoholom. Nakon njegove smrti život je nastavila dalje, a poslije se ponovno udala.
Za odlazak svoje djece ne skriva da joj nedostaju, ali najvažnije joj je da su dobro i da nisu izgubili povezanost s majkom.
Samo nek su živi i zdravi. Svak gleda sebi neku budućnost, a ostaloga će svega biti. Samo nek je zdravlja i nek ne zaborave majku.
Smatra i da čovjeku nije lako živjeti sam te kaže kako mnogo znači imati osobu s kojom se može razgovarati i popiti kavu.
“Prije se manje imalo, ali se živjelo radosnije”
Prisjećajući se djetinjstva, Radmila kaže da ga pamti kao lijepo razdoblje, iako se tada živjelo s mnogo manje materijalnih mogućnosti nego danas.
Kao djevojčica išla je u školu i čuvala ovce, što je za nju bio prirodan dio života na selu. Smatra da se mnogo toga promijenilo, ne samo klima i uvjeti života nego i odnosi među ljudima.
Bilo je slađe i radosnije nego danas. Danas nikome niko ne nazove “Dobar dan”, ni “Merhaba”, ni “Kako si”, ništa. Sve jedno drugom okreću leđa.
Podsjetila je i na vrijeme kada su djeca sama pravila lopte od krpa, dok danas, primjećuje, mnogo vremena provode uz telefone i premalo se kreću, prenosi Jabuka.tv.
U svom poslu najtežim smatra zimsko razdoblje, posebno vrijeme janjenja, kada uz svakodnevno čuvanje stada dolazi i nošenje bala te borba sa snijegom i hladnoćom.
Unatoč svemu što je prošla, Radmila na budućnost gleda jednostavno. Vjeruje da će se uvijek pronaći nešto što će raditi, a kao najvažniju vrijednost izdvaja zdravlje.
Njezinu priču, svakodnevicu uz stado, životna iskustva i prepoznatljiv humor pogledajte u cijeloj reportaži Glasa Hercegovine u nastavku.
Otvori KEKS Pay
