Selo Turčinovići, koje pripada župi Široki Brijeg, na blagdan Gospe od Zdravlja (Prikazanje Djevice Marije), koji pada 21. studenoga, proslavlja 40. obljetnicu izgradnje crkve u svom selu. Danas je upriličena procesija s Gospinim kipom, a potom je fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, predvodio misno slavlje. Nakon toga je upriličeno druženje Turčinovićana i njihovih prijatelja. Od petka do nedjelje mise trodnevnice predvodili su fra Ante Marić, fra Dane Karačić i fra Dario Galić, piše Večernji list BiH.
Turčinovićka crkva Gospe od Zdravlja, nebeske zaštitnice ovog sela, izgrađena je 1982. godine na lokaciji Cvjetna gomila. Radove je vodio fra Ante Marić po projektu arhitekta Ivana Spajića. Turčinovići su od središta Širokog Brijega udaljeni oko pet kilometara, a smješteni su ispod brda Trtle, istočno od prometnice Široki Brijeg - Međugorje. U ovom selu postoje zaseoci Bilaći, Kožuli, Bubali, Cerina, Iviškovići, Vrljušići, Kovačići, Jurilji, Grabovina, Dušanovići i Pendići.
Pero Kožul (Koljić) istraživao je povijest Turčinovića te ističe: “S velikom pouzdanošću može se reći da su u pretpovijesno vrijeme ovi prostori bili naseljeni Ilirima. Vidljiva svjedočanstva tog vremena i pokazatelji života na ovim prostorima danas se ogledaju u kamenim ostacima poput gomila, stećaka i utvrda (gradina). Prema vrlo šturim saznanjima iz prošlih vremena, svi podaci o Turčinovićima vezani su uz današnje Mokro ili tadašnji Mokriskik. O prvim vjerskim obilježjima i pokrštavanju na ovim prostorima najrječitije govori starokršćanska bazilika kod Matijevića kuća, kao i nešto kasnije natpisi s isklesanim križevima na nadgrobnim spomenicima (stećcima).”
Kožul dodaje da prvi pisani podaci o stanovnicima koji su tu obitavali potječu od hrvatskih biskupa. Tako je 1743. godine u prvom popisu tadašnje župe Blato, u selu Mokrom, zaseoku Trtle (današnji Turčinovići) živjela samo jedna šira obitelj s 34 člana te naglašava: “Kroz kratko razdoblje naselje i broj žitelja povećavao se. Da bi mogli stanovništvo lakše nadgledati i haračiti, Turci tu grade kulu i postavljaju i nastanjuju svog starješinu (Turčina). Priča kaže da su žitelji iz okolice po starješini (Turčinu) mještane zaseoka počeli nazivati ‘Turčinovi’. Na to ‘Turčinovi’ s vremenom je dodan nastavak ‘ći’ i tako su nastali Turčinovići!”
Pero Kožul navodi nekoliko važnih događanja u svom rodnom selu. Početkom 20. stoljeća iskopan je bunar i izgrađen Studenac u Donjem polju iznad Ponora. Značajna je izgradnja ceste Topnik - Grabovina i mosta na Gornjem polju na Lukama 1937. godine. Od velike je važnosti izgradnja vodonatapnog kanala (Dušanovića kuće - Jamine) 1958. godine. Zgrada osnovne škole podignuta je tijekom 1950. i 1951. godine. Struja je u selo stigla 1962., a tri godine potom izgrađeno je groblje na Grabovinama. Godine 1973. bio je obavljen iskop kanala (Prokop) između Donjeg i Gornjeg polja. Potom slijedi asfaltiranje ceste od Topnika do groblja na Grabovinama (1976.), izgradnja crkve 1982., dovođenja telefonske mreže i interneta 1987. i 2012. godine. Kožul dodaje da su ceste kroz selo uređivane (asfaltiranje i presvlačenje) 1996. te 2001. i 2019. godine. Krovište crkve urađeno je 1997., a unutarnje uređenje obavljeno je 2008. Godine 1998. izgrađena su malonogometna igrališta kod Bilaća i pred školom. Izgradnja mjesnog vodovoda vezana je uz 2013. godinu. Uslijedili su i drugi infrastrukturni radovi, a prošle godine dograđena je i obnovljena zgrada osnovne škole.
Prema podacima koje je naveo fra Dane Karačić u 13. broju lista “Njegovim stopama”, prije nešto više od stotinu godina ovo selo imalo je 70-ak obitelji i oko 600 žitelja. Nakon pogroma što su ga u Širokom Brijegu učinili boljševici u partizanskim odorama 1945. godine, preživjeli fratri popisali su u Turčinovićima 111 obitelji u kojima je živjelo 713 žitelja. U tijeku Drugog svjetskog rata i poraća poginulo je i nestalo ukupno 68 Turčinovićana. Prema popisu stanovništva 1971., u Turčinovićima je živio 791 stanovnik, 1991. godine u tom selu bilo je 685 žitelja. Fra Dane Karačić navodi da je u Turčinovićima 2010. godine u 145 obitelji živjelo 615 osoba. No, prema popisu stanovništva 2013. godine, u ovom selu popisano je 669 stanovnika.
Turčinovićani od pera
Fra Dane u svom tekstu piše kako su Turčinovići do 1938. godine u vrijeme velikih kiša bili kao otok. Prometna veza sa svijetom odvijala se preko “skakala” (stijena viših od razine vode). No 1938. godine Turčinovićani su sagradili most preko Mokašnice i bili kvalitetnije prometno povezani. U vrijeme komunističke vlasti Turčinovićani su bili pod posebnim povećalom zbog svoje izražene svijesti o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti i posvećenosti. Još prije dolaska fratara u Široki Brijeg (1846. godine) u Turčinovićima se na božićni Stipandan slavila misa i priređivano je narodno veselje. Vlastito groblje dobili su 1968. godine (do tada su Turčinovićani pokapani u groblju Jelinak). Godine 1997. ispred crkve, a ispod Cvjetne gomile, podignut je spomenik za 70 poginulih Turčinovićana u Drugom svjetskom ratu i poraću te Domovinskom ratu. Sve do demokratskih promjena teško se živjelo, do posla se dolazilo još teže, ali ponosno. Zahvaljujući radu vrijednih ljudi u mjesnoj zajednici, čiji je predsjednik Pero Bubalo, Turčinovići se sve više urbaniziraju i na neki način postaju gotovo predgrađe grada Širokog, s ambicijom da u budućnosti budu dio grada.
Loza Bubala iz Turčinovića dala je značajne ličnosti iz svijeta književnosti, novinstva, filma, vjere, sporta… Po nekim zapisima, loza Bubala u Turčinoviće je stigla iz Buhova nakon sukoba s Turcima. Ova godina u znaku je 25. godišnjice smrti književnika fra Janka Bubala i 90. obljetnice rođenja pisca fra Jakova Bubala. Fra Janko Bubalo, pjesnik i pripovjedač, rođen je 31. siječnja 1913. godine u Turčinovićima, a umro 21. veljače 1997. na Humcu. Školovao se u Širokom Brijegu, Mostaru i Breslau. Kao svećenik djelovao je u Rasnu, Vitini i na Čerigaju. U “Širokobriješkoj književnoj čitanki” prof. Blanke Kraljević stoji da je fra Janko prve pjesme pisao kao 15-godišnjak, a da se u tisku prvi put javlja 1931. u listu “Luč”. Objavljivao je i u zborniku “Stopama otaca”, koji od 1934. do 1937. i uređuje.
Godine 1971. godine fra Janko Bubalo vraća se pisanju pjesmom “Raspon trenutka”, a potom objavljuje osam zbirki poezije, svjedočanstva “Tisuću susreta s Gospom” (1985.) i “Međugorje, blagoslovljena zemlja” (u suradnji s A. Girardom i G. Girardom, 1986.) te knjigu sjećanja “Apokaliptični dani - u sjeni zablude” (1992.). Za osobite zasluge u kulturi odlukom dr. Franje Tuđmana fra Janko Bubalo odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Fra Jakov Bubalo, pjesnik, novinar, urednik i dramatičar rodio se prije 90 godina (22. kolovoza 1932.) u Turčinovićima, a umro 1996. u Zagrebu. Školovao se u Širokom Brijegu, Mostaru i Splitu, teološki studij završio je u Sarajevu, a u Dubrovniku studij hrvatskog jezika i povijesti. Predavao je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Splitu, djelovao je i u Njemačkoj, a do kraja života djelovao je u uredništvu “Naših ognjišta”. Pisao je pripovijetke, oglede, humoreske, dramske tekstove. Objavio je pripovijesti “Nebo u kamenu”, knjige “Siromašni bogataš” (o sv. Leopoldu Mandiću) i “Ruže i trnje”, dramsku kroniku “Kamen nije nijem” i “Pridavanja Matana Kravara”, knjigu satirične proze koju nam je darovao i potpisao. Nakon smrti fra Jakova Bubala izašle su njegove knjige “Bijeli put” (putopis) i “Hrvatska jezična zrnca” (jezični savjeti). U rukopisu je ostala njegova monodrama “Odlazak fra Grge Martića”.
Marija s. Ancila Bubalo, pjesnikinja, profesorica, prevoditeljica i urednica, sestra fra Jakova Bubala, rođena je 19. travnja 1943. godine u Turčinovićima, a umrla 14. srpnja 2006. u Mostaru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1970. godine diplomirala je hrvatski i njemački jezik. U Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji obavljala je službu učiteljice novakinja sestara, bila je zamjenica provincijske predstojnice, a obavljala je i službu provincijske tajnice. Kao profesorica hrvatskog i njemačkog jezika radila je u Dubrovniku i Mostaru, a radila je i u “Našim ognjištima” u Tomislavgradu, pisala pjesme, uređivala časopise, bavila se prevođenjem, lekturom… U “Našim ognjištima” pisala je čitanu kolumnu pod pseudonimom Kuma Manda. Objavila je knjigu lirskih meditacija “Tražim svoje korijenje” i zbirku kolumni “Kuma Manda”.
Fra Jakov Bubalo stric je Roberta Bubala, urednika nedjeljnog izdanja Večernjeg lista, publicista i pisca, redatelja dokumentarnih filmova, producenta MFF-a… Robertova tetka je Marija s. Ancila Bubalo. Robert Bubalo rođen je 25. prosinca 1969. u Zagrebu. U mladosti, nakon srednje škole, zarađivao je radeći na naftnim bušotinama, a u dvadesetima radi prekretnicu i počinje se baviti novinarstvom te završava studij novinarstva. Radio je na Hrvatskoj televiziji, na radijskim postajama, pisao za novinske agencije, dnevne i tjedne listove, bio glavni urednik časopisa “Međugorje Tribune” za irsko tržište, objavljivao priče. Ipak, u novinskoj profesiji usidrio se u Večernjem listu u kojemu je pet godina radio kao urednik vanjske politike, a posljednjih deset kao urednik Večernjakove Nedjelje. Često piše filmske kritike, a kako putuje po svijetu, objavljuje i putopisne reportaže. S Tomislavom Topićem utemeljio je Mediteran Film Festival u Širokom Brijegu, na kojemu je od početka do danas producent. Režirao je niz dokumentarnih filmova, među ostalima, nagrađivani “Izgubljeno dugme”, potom “Bure Bareta”, “23 grama”, “2068.”... Kao “ghostwriter” napisao je autobiografiju Željka Bebeka “U inat svima”.
Tomislav Bubalo, Robertov brat, rođen je u Zagrebu 1968. Osnivač je širokobriješke produkcije Kadar, a kao filmski producent producirao je 20-ak dokumentarnih i igranih filmova. Kao koproducent sudjelovao u produkciji filmova “Osmi povjerenik” i “Obrana i zaštita”. Uz film, bavi se dizajnom, izdavaštvom i multimedijalnim projektima. Njihov otac Branimir rodio se u Turčinovićima, kao inženjer šumarstva zaposlio se u Zagrebu, a potom je nekoliko godina radio u Širokom Brijegu.
Jozo Kožul iz Turčinovića je pjesnik i slikar amater, a njegov brat Mirko (Boban) je vrijedni sakupljač starih predmeta koji na svoj način doprinose očuvanju materijalne baštine Širokog Brijega i Hercegovine. Knjiga “Grabovina tilovinu pita” časne sestre Zorice Jurilj, kćeri prof. Stanka Jurilja, veliki je doprinos očuvanju ukupne kulturne baštine Širokog Brijega. Niko Kovač bavio se pisanjem u dijaspori.
Predrag Kožul Bake (čiji je otac Grgo iz Turčinovića) kao student je pod pseudonimom objavljivao književne uratke, a kao predsjednik širokobriješkog Ogranka Matice hrvatske objavljivao je priloge u časopisu “Vitko”. No, najavio je nove tekstove. Novinarka Radiopostaje Široki Brijeg Mirjana Kožul (djevojački Galić), turčinovićka nevjesta, živi u Turčinovićima. Turčinovićka nevjesta je i pjesnikinja Marijana Jurilj, kao i Vera Jurilj, supruga prof. Andrije Jurilja, koja je bila dugogodišnja tajnica dopisništva HTV-a (njezina i Andrijina kći Gorjana, udana Šipuš, članica je orkestra zagrebačkog kazališta “Komedija”).
Selo nogometaša
Dugačak je niz poznatih Turčinovićana u svijetu vjere, politike, gospodarstva, književnosti, filma, sporta… U Turčinovićima su rođeni svećenici fra Bože Bubalo, fra Tadija Kožul, fra Janko Bubalo, fra Jakov Bubalo i fra Smiljan Kožul te časne sestre Kata Bubalo, Ancila Bubalo, Mira Bubalo, Brigita Bubalo, Sofija Bilać, Milka Bilać, Smiljana Kožul, Benjamina Kožul i Rafaela Kožul. Među njima je i sestra Zorica Jurilj koja se bavi i pisanjem.
Turčinovićani su dali značajan obol u vrijeme demokratskih promjena i obrane od agresora. Pero Bubalo Markanović, jedan od utemeljitelja HDZ-a, prvi je načelnik policije po uspostavi demokratske vlasti, potom je bio predsjednik Gradskog vijeća, a sada je djelatnik u vlasti ZHŽ-a. Pero Kožul Koljić također je jedan od utemeljitelja HDZ-a, a bio je predsjednik Gradskog vijeća, trenutačno je direktor Vodovoda. Predrag Kožul Bake, čiji je otac Grgo iz Turčinovića, obnašao je istaknute političke dužnosti i na najvišim razinama vlasti.
Turčinovići su posebno poznati po istaknutim nogometašima. Najpopularniji među njima je Stanko Bubalo, poznat kao Ronaldo iz Turčinovića, zatim Stankov brat Zoran Bubalo Trto, Ivan Jurilj Ivanica. Turčinovićani su ponosni i na svoje nogometaše kao što su Ivo Bubalo Buša, Niko Kovačić Nikezić, Jure Zovko Juka, Marko Kovačić Kova, Zdenko Bilać, Alen Jurilj, Božo Kovačić Kova, Tomo Jurilj Moca, Bože Jurilj, Stanko Bubalo Jusa, Zdravko Bubalo Zdrava, Zdenko Bubalo Lepa… Turčinovićani su veliki zaljubljenici u nogomet i fanatični navijači svojih nogometaša. U nogometnim natjecanjima na razini Širokog Brijega Turčinovići su bili pobjednici čak 13 puta. Jednom su bili pobjednici Lige Hercegovine. Bilo je godina kad je pola momčadi NK Mladost (sada NK Široki Brijeg) bilo iz Turčinovića. Mirjana Kovačić iz Turčinovića (supruga sportaša Drage Lončara) igrala je rukomet, bavila se atletikom. I Dane Kožul bavio se atletikom. Turčinovićani su ponosni na Josipa Kožula, čiji je otac Mirko rođen u Turčinovićima. Josip je bio uspješan gospodarstvenik, košarkaš, a posebno je zaslužan za gradnju Gradske dvorane na Pecari i uspjehe košarkaškog kluba Široki.
Profesori Stanko Jurilj i njegov brat Andrija, koji su rođeni u Turčinovićima, desetljećima su vrlo kvalitetno poučavali hrvatski jezik u Širokom Brijegu i na svoj način doprinijeli ukupnom širokobriješkom književnom stvaralaštvu. Fra Tadija Kožul iz Turčinovića bio je profesor u širokobriješkoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji. Ubijen je 7. veljače 1945. u Širokom Brijegu. Dr. Mladen Kožul profesor je na Sveučilištu u Mostaru, a među značajnije prosvjetne djelatnike koji su rođeni u Turčinovićima ubrajaju se Božo Kovačić, Ivan Zovko Ine, Mirko i Anica Kovačić, Nikola i Vinka Jurilj… Među visokoobrazovanim Turčinovićanima su, primjerice, Dragan Ćeškić, Nikola Kovačić Bovkić, Dragan Bubalo Bojin, Žarko Bubalo Bojin, Stanko Jurilj Stankica, Stanko Kožul Dušanović, Ivan Kovačić Boka…, naravno, Predrag i Josip Kožul te Goran Kovačić, čiji su roditelji iz ovoga sela, a stric mu je pisac Nikola Niko Kovačić. Među onim Turčinovićanima koji su se ogledali u gospodarstvu je i Blago Bubalo (Baja) koji se u tvrtki Biteks bavi izradom radne konfekcije.
Kad je glazba u pitanju, istaknuli su se Gorjana Jurilj, kći prof. Andrije Jurilja (udana Šipuš), Marijana Ćeškić, Dragan Bubalo… Značajan je doprinos Turčinovićana u Domovinskom ratu. Valja spomenuti Franu Kovačića Celića, Ivana Iku Kožula Zekanovića, Stanka Jurilja Stankula, Gorana Kovačića… Život za obranu domovine dali su Božo Kožul Boba i Božo Bubalo Boško. Kad se za medije pišu ovakvi tekstovi, teško je sve značajne osobe i događanja nabrojiti. To vrijedi i za Turčinoviće, mjesto koje zaslužuje podeblju monografiju.
