Da su ljiljani u katoličkoj vjeri, kao simboli čistoće i nevinosti, cvijeće koje se povezuje s omiljenim svecem katolika ovih prostora, sv. Antunom Padovanskim, potom ljiljani kao simboli srednjovjekovne Bosne koji su, među ostalim, krasili i grb Kotromanića, nešto sasvim drugo u odnosu na ljiljane kojima se u proteklom ratu okitila bošnjačka Armija BiH progoneći pod zastavom s ljiljanima Hrvate iz središnje Bosne i doline Neretve, potvrđuje i sljedeći primjer.
Autentično pismo
“Travnički ljiljani”, list ratnog Predsjedništva Travnika, u kolovozu 1993. godine, dva mjeseca nakon progona 19.600 travničkih Hrvata koji su pratili brojni zločini, ubojstva, pljačka, rušenje i skrnavljenje katoličkih vjerskih objekata, piše o prenamjeni drevnog franjevačkog samostana u Gučoj Gori, teško oštećenog s tragovima vidljivim do današnjih dana, u islamski centar. Don Pavo Nikolić, u to vrijeme travnički župnik, prosvjednim se pismom obratio ratnom Predsjedništvu Travnika izražavajući zabrinutost zbog teksta i upućujući na činjenicu da ovakva zamisao duboko vrijeđa osjećaje katolika.
Don Pavo nam je u razgovoru potvrdio autentičnost pisma koje je ratne 1993. godine poslao ratnom Predsjedništvu Travnika. - Istina je da sam uputio prosvjedno pismo, istinu uvijek treba govoriti i za nju se boriti - kazao nam je don Pavo Nikolić. Na početku pisma, čiju je autentičnost potvrdio, don Pavo podsjeća ratno Predsjedništvo Travnika da kao župnik u župi sv. Ivana Krstitelja u Travniku ima jurisdikciju pastorala kao i duhovne skrbi vjernika katolika nad Crkvom i crkvenom imovinom na prostorima općine Travnik.
- Duboko me zabrinula nakana za prenamjenu drevnog katoličkog samostana sv. Franje u Gučoj Gori u islamski centar. To je povreda biti katoličkog osjećaja. Ovakva izjava povrijedila bi katolike da je izgovorena na ulici, a kamoli ovako javnosti obznanjena - pisao je travnički župnik ratne 1993. godine ratnom Predsjedništvu, potvrđujući ono što nam je rekao više od 32 godine poslije pisma, da se za istinu uvijek treba boriti.
On je to i učinio u najtežim vremenima za Hrvate i katolike Travnika, u vrijeme kada je Travnik bio za Hrvate mjesto opasnog življenja, mjesto iz kojeg su sustavno i planski progonjeni, da bi i nakon rata volju i želju za povratkom platili s osam života. Don Pavo je pismo iz ratne 1993. godine završio rečenicom da se nada kako se ratno Predsjedništvo, premda tekst bio objavljen u njihovu listu, ne slaže s nakanom koja je u njemu iznesena.
Teški ratni ožiljci
Franjevački samostan u Gučoj Gori, sagrađen polovinom 19. stoljeća, na kraju nije prenamijenjen u islamski centar. Još je jednom pokazao da je jači od nevolja, o čemu je pisao fra Velimir Valjan u knjizi istoga naslova.
Na obroncima Vlašića i dalje ponosno stoji drevno zdanje koje u sebi čuva bogatu povijest ovog kraja, zdanje koji nisu uništili ni Osmanlije ni partizani, a ni Armija BiH, čiji su pripadnici iz islamskih zemalja bili posebno nemilosrdni prema katoličkim svetinjama u gučogorskom samostanu.
Tragovi su, uz izrešetani kip sv. Franje, vidljivi i na fresci iznad oltara. Potez mudžahedina kistom podsjetnik je na zlo, dok ostanak Hrvata katolika na ovom području potvrđuje da zlo ni u ovom slučaju nije imalo posljednju riječ. Zlo proteklog rata za Hrvate u BiH nosilo je i obilježja ljiljana, po mnogima otetog simbola koji je od nevinosti, čistoće i povijesti naroda ovih prostora postao simbol zla i razaranja.
Tražiti od Hrvata da ga prigrle jednako je traženju da se sve žrtve stradale od onih koji su nosili obilježja ljiljana u proteklom ratu zaborave i pogaze.
Otvori KEKS Pay
