Skopaljska dolina je područje u gornjem toku rijeke Vrbas, od Uskoplja-Gornjeg Vakufa na jugu, preko Bugojna do Donjeg Vakufa na sjeveru. U današnjem nepovoljnom vremenu opterećenom krizom, nedostatkom posla, niskim standardom, neriješenim državnim ustrojem i međunacionalnim odnosima ljudi dijele sudbinu sa stanovništvom ostatka zemlje i pokušavaju se snaći i opstati, piše Večernji list BiH.
Kada je riječ o budućnosti, Hrvati tog područja su u posebice teškom položaju budući da su, brojčano malobrojniji, u ratu doživjeli kataklizmu. Osim velikog broja poginulih, više od dvije trećine je prognano i živi u tuđini diljem svijeta. Oni koji su ostali ili se vratili suočavaju se s dvojbom - otići ili ostati. S hrvatskom putovnicom otvorene su im bogate zemlje EU i tamošnja tržišta rada. O trenutačnim životnim uvjetima, planovima i budućnosti razgovarali smo s Hrvatima Uskoplja.
Povratak mladih
- Radim u računovodstvu u OŠ "Uskoplje", u kojem se nastava izvodi po hrvatskom nastavnom planu i programu. Školu pohađa 535 učenika, a prije deset godina bilo ih je 936. Broj se smanjio zbog odseljavanja, ali i zbog toga što se rađa manje djece. Naš osnovni problem je nedostatak zaposlenja. Živi se onako kako se tko snašao, ali mislim da se više kuka nego je nego što je potrebno. Ako se potrudiš, može se živjeti. Ne može se uživati, ali životariti može. Ovdje su naša ognjišta, naše kuće, zemlja – kud sad ići odavde?! Ostaviti sve i biti nekome sluga. Bolje je biti ovdje, živjeti s manje, ali biti na svome – ne dvoji Ivo Subašić.
- U mirovini sam, ali još uvijek sam donekle radno aktivan. Radio sam kao građevinski poslovođa u visokogradnji i sad sam uključen na poslovima nadzora i vođenja u popravcima, obnovi i dogradnji crkava. Sada je za budućnost jako bitno gospodarstvo. Hrvati će u Uskoplju opstati, ali trebamo se boriti da ne budemo u tolikoj manjini. Prije rata nas je bilo 10.700, a sada nas polovica nedostaje. Ali uz vjeru u Boga i našu slogu, rad i zalaganje izborit ćemo se za našu budućnost – uvjeren je Marko Komarac.
Marko ističe važnost tvrtke TOM (Tvornica obrade metala) u Uskoplju koja se bavi proizvodnjom i montažom nosivih i tehnoloških čeličnih konstrukcija i tehnološke opreme. To je ugledna i respektabilna tvrtka s više od 60 godina iskustva i s glavnom poslovnom orijentacijom na inozemno tržište. Više desetaka je uspješno završenih velikih poslova u Hrvatskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Sloveniji, Švicarskoj, Poljskoj, Srbiji, Brazilu... Na žalost, zbog korupcije, administrativnih i drugih zapreka malo se radi u BiH. Tvrtka je privatizirana, većinski vlasnik i direktor je Niko Budimir. Marko Komarac kaže da TOM zapošljava oko 400 radnika.
Osobito je teško mladima. Ne mogu jasno planirati i predviđati svoju budućnost, posebice što se tiče života u Uskoplju. Martina Kunkić (19) je nakon završene Gimnazije u Uskoplju ove godine krenula na Učiteljski fakultet, razrednu nastavu u Zadru, a Marina Lubar (18) je maturantica uskopaljske Gimnazije.
- Mogla sam studirati u Mostaru, ali, eto, položila sam državnu maturu u Zagrebu i odlučila sam se za studij u Hrvatskoj. Nadamo se da će se mladi vraćati u Uskoplje, evo, ja bih se prva nakon fakulteta vratila kad bih ovdje našla posao, ne bih išla nikud dalje. Otac radi u TOM-u, mama je kući, jedan brat je otišao u Austriju, drugi je ovdje, radi kao policajac - kaže Martina Kunkić.
- I ja mislim dogodine ići na fakultet, planiram upisati računalstvo u Splitu. Imam dvije sestre, studiraju, jedna u Splitu, druga u Zagrebu. Roditelji nas mogu financirati jer već dvije godine rade u Švedskoj. Mladi koji odu na fakultet, ako uspiju ovdje naći posao, vrate se, međutim, oni koji završe srednju školu ili zanat većinom se iseljavaju, idu u Njemačku, Austriju. Tamo ostaju, zasnivaju obitelj. Može se reći da je to masovna pojava koja je zabrinjavajuća - kaže Marina Lubar za Večernji list.
U Domovinskom ratu uskopaljsko selo Pidriš imalo je važno ulogu. Tu su se sklonili brojni Hrvati uskopaljske doline za vrijeme muslimansko-hrvatskog sukoba, tu je bilo sjedište općine i vojno zapovjedništvo. U groblju u Pidrišu pokopana su 23 poginula branitelja i njima u spomen podignut je zavjetni križ.
- Nakon rata u selu je obnovljena oštećena električna i telefonska mreža, asfaltirane mjesne ceste, izgrađen novi vodovod, obnovljena škola. No, nažalost, broj stanovnika se prepolovio, od prijeratnih oko 300, sada nas je oko 150. Često dođu, ovdje imaju obiteljske kuće. Nadamo se da ćemo opstati, a pritom mislim na sve Hrvate Uskoplja - uvjeren je Stojan Martinović (53), bivši predsjednik Mjesne zajednice Pidriš.
- Za ostanak ovdje trebalo bi osigurati i dati poticaj mladima. Mislim tu na kredite, da bi se mogli baviti stočarstvom, poljodjelstvom. U selu imamo dva stočara, drže krave, a mogle bi se držati i ovce. To bi dobro došlo za mlade obitelji, tako bi ostajale ovdje. Međutim, nema novca kako bi se to ostvarilo. Na planini Raduši imamo skijaški centar i restoran tako da bi se stočarstvo i turizam mogli vezati. Ljudi koji žive vani mogli bi uložiti u izgradnju apartmana, turistima bismo mogli prodavati sir, meso, krumpir... I od turizma bi se moglo živjeti, neovisno o društvenim i gospodarskim prilikama i kretanjima u BiH. Posao se mora izmisliti, nitko ti ga neće onako dati – ističe Ivo Milišić (55), predsjednik Mjesne zajednice Pidriš.
- Supruga i ja imamo troje djece, živimo u Pidrišu, zaposlen sam u Uskoplju kao prodavač u Eronetu. Ona nije u radnom odnosu. Malo je odavde ljudi koji su zaposleni, jedino ih desetak radi kod poduzetnika Sičaje, u restoranu i na benzinskoj crpki. Gledajući trenutačno stanje, samo veliki optimisti mogu na pozitivan način gledati u budućnost sela i cijelog kraja. Zbog toga se odlazi na Zapad, većinom u Austriju, čak i neki koji ne moraju, kojima to i nije nužno. Ode otac, glava obitelji, nađe posao i vodi cijelu obitelj. Čak i ako bi se i moglo nešto poduzeti, da vlast učini neke korake za ostanak, mislim da je prekasno. Ipak, nadamo se da nećemo svi otići, da će nas nešto i ostati i da neće nestati Hrvata u Uskoplju – ne gubi nadu Mirko Pilić (53).
Iselilo 400 mladih u 2014.
Katolička crkva u Uskoplju, zajedno sa župnom kućom, Domom sv. Ante i uređenim dvorištem, neka su od najljepših mjesta u gradu. Župnik Uskoplja fra Vinko Marković ima jasnu sliku i dobro zna kakvo je stanje s njegovim "župnim vjerskim stadom" i općenito uskopaljskim Hrvatima.
- Prošle godine imali smo iseljavanje oko 400, većinom mlađih, ljudi koji napuštaju ovaj kraj i traže bolje uvjete života. I u ovoj, 2015. godini iseljavanje se nastavlja, dosad je otišlo između 200 i 250 župljana. Najveći broj tih ljudi traži mjesto u Austriji i Njemačkoj. Mi svećenici ovdje djelujemo i radimo koliko možemo i ostat ćemo do posljednjeg vjernika. Otkad sam u župi, prirodni prirast se smanjuje, veći je broj smrtnosti, pogreba nego rađanja i krštenja pa i samih vjenčanja. Nažalost, to su podaci koji ne vesele i ne ohrabruju. Vidimo da, jednostavno, Hrvati katolici nestaju. Bilo negativnim prirastom ili iseljavanjem. Što će biti, vidjet ćemo, predviđanja su nezahvalna, to Bog jedini zna. Uskoplje je jedno od ljepših župa i krajeva, ali, nažalost, svijet se iseljava. Promatrajući svjetska gibanja, europska gibanja i u novije vrijeme seobe naroda, imajući na umu stanje u BiH i u susjedstvu, prognoze je vrlo teško davati. Kao župnik vjernicima ove župe želim sve najbolje, želim da ostanu ovdje. Tuđina nije nikomu dobro došla. To je odlazak u nepoznato. Tko god odlazi, zna što ostavlja, ne zna što će naći. Najveći dio Uskopljaka, uz normalne uvjete, koji su dostojni čovjeka, ostao bi živjeti na svome ognjištu kao i njihovi preci. Nažalost, uvjeti koji su bili dosad nisu bili primjereni i zato je župa prepolovljena. Moliti je Boga da se još više ne smanji i da Hrvati katolici ostanu na ovim prostorima – gleda istini u oči župnik fra Vinko Marković.
S
