Naslovnica Vijesti

Preboljela tifus i malariju: Spremna sam i umrijeti pomažući u Africi

05. veljače 2019. u 19:48 0 komentara 200 prikaza
Pogledajte galeriju 1/3

Skupina nesebičnih ljudi već 20 godina djeluje karitativno u tomislavgradskoj Udruzi Kap ljubavi. Udruga svakim danom dobiva nove članove tako da, uz začetnika i osnivača fra Jozu Radoša Đoku, danas ima još 30 članova. Svi su volonteri različite životne dobi i profesija, piše Večernji list BiH. 

Preskočili granice

Odavno su preskočili i kontinentalne granice. Svaka akcija koju pokrenu, bez obzira koliko bila zahtjevna, uspije pa tako i ona koju smo najavljivali još lani o traženju i pronalasku kumova za jednogodišnje školovanje djevojčica smještenih u sirotištu u afričkom Beninu. Kumovi su za svako dijete osigurali po 460 eura, govori nam tajnica Udruge Dražana Perković. - Taj iznos pokriva sve potrebe za jednu školsku godinu, školovanje, hranu, odjeću, obuću, dakle, život za jednu godinu. Imamo kumova više nego što je djevojčica u sirotištu, trenutačno imamo kumove za 27 djevojčica i za tri dječaka, ali kažem, imamo još kumova na čekanju, 15 ih još čeka na svoju djecu, odnosno kumčad - priča nam Dražana. I širi se ta rijeka ljubavi u Beninu iz kojega potječe vlč. Odilon Singbo, koji je uz pomoć dobrih ljudi osnovao Dom sv. Ivana Pavla II. U vođenju doma i brizi oko djevojčica pomažu mu časne sestre jer je vlč. Odilon na službi u Zagrebu što mu ne smeta da svim srcem skrbi o djevojčicama i svome narod u dalekom Beninu. A pomaže i Kap ljubavi. Ponijela je Dražana u Benin svu prikupljenu pomoć, darove i ljubav kumova, obećala da će im donijeti slike kumčadi što je i učinila. Javljajući se svojim “kapljicama” napisala je kako sirotište zaista lijepo izgleda, da su djevojčice preslatke, umiljate i razigrane. Za njezina boravka došao je i vlč. Odilon. Naučio ih je kako zahvaliti na hrvatskom jeziku kumovima i općini Tomislavgrad na pomoći, snimili su i video zahvale i sve to došlo je do kumova, Udruge i fra Đoke, kojemu se vlč. Odilon posebno zahvalio. Dražana ističe kako je najvažnije da djevojčice imaju siguran krov nad glavom, redovite obroke i sve što im je potrebno. - U odnosu na drugu djecu, među kojima ima onih koji to nemaju, sretne su! Sretne, iako ponekad ugledate sjetu koja preleti preko inače nasmijanih očiju. Svaka od njih preživjela je tužne, pretužne trenutke u svojim malenim životima. Kada čujete “evo ona je prodavala žgance s četiri godine, njoj je otac umro na rukama, ona je došla u dom samo s vrećicom u rukama...”, staneš i zamisliš se, pitaš, a što je to tako nama teško u odnosu na njih - govori nam Dražana i kaže da je pri dolasku sama sebi obećala da se neće puno vezati za djecu kao za onu u Subuki u kojoj je boravila dva puta.

Ne možeš biti ravnodušan

- Rekla sam da mi zaista nije potrebno svaki put kad se vraćam iz Afrike sakupljati mjesecima srce koje je, na rastanku s njima, u komadićima... Ne možeš ostati ravnodušan dok ti radosno trče u zagrljaj čim čuju otvaranje ulaznih vrata dvorišta sirotišta. Kad te pogledaju onim umilnim očima i pokušavaju pravilno izgovoriti ime. Svaka od djevojčica ima “ono nešto” i sve ih, prije nego trepneš, “slažeš “ u srce - govori nam Dražana, a mi smo, znajući da je za sva tri boravka u Africi preboljela neku od tamošnjih bolesti, pitali hoće li opet ići. - Prvi put sam dobila amebu, drugi tifus i sad sam dobila malariju, ali Bogu hvala, to sve prođe, i da mi kažu da ću tamo umrijeti bila bih spremna ići, to je jednostavno jače od čovjeka...•

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.