U Mostaru je jučer svečano otvoren drugi po redu Kongres Udruženja ortopeda i traumatologa u Bosni i Hercegovini. Tim povodom razgovarali smo s prof. dr. sc. Zdenkom Ostojićem, predsjednikom Udruženja ortopeda i traumatologa u BiH i predsjednikom Organizacijskog odbora Kongresa.
Profesore Ostojiću, koliko je sudionika prijavljeno za Kongres?
- Mogu s ponosom reći kako smo u Mostaru uspjeli okupiti čak 350 ortopeda iz cijele Europe. To je za nas ortopede ogroman broj ljudi. Imamo veliki broj prijavljenih radova, njih 180, a najbolji će biti predstavljeni na usmenoj prezentaciji. Ostali idu na “poster-prezentacije”.
Prije četiri godine na Jahorini je održan prvi kongres. Kakva iskustva crpite s tog skupa?
- S prvoga kongresa nosimo jako pozitivne dojmove koje smo koristili i u ovoj organizaciji. Na Jahorini smo prije četiri godine osnovali državno Udruženje ortopeda i traumatologa u BiH i to je najvažnija stvar s toga skupa. E sad, to nas je još više obvezalo da i mi u Mostaru napravimo malo bolji i kvalitetniji kongres. Imamo četiri godine iskustva više, neki naši članovi iz Udruženja su napredovali u svom znanju, sposobnosti, znanju jezika, znanju struke i kontaktima u svijetu, tako da se možemo pohvaliti činjenicom kako ćemo u Mostaru imati stvarno nekoliko vodećih liječnika iz Europe što se tiče naše struke. Istaknuo bih dolazak predsjednika Europskog udruženja ortopeda i traumatologa dr. Pera Kjaersgaard-Andersena i s njim još dvojice uglednih članova Udruženja.
Koji je glavni cilj Kongresa?
- Glavni cilj je da se i mi, doktori iz BiH, povežemo s Europom kroz Europsko udruženje, da kroz njega napredujemo, upoznajemo se i steknemo uvid što se trenutačno radi u Europi, stvorimo sliku gdje smo u tim mjerilima, koju poziciju zauzimamo u svjetskim okvirima.
Osim službenog dijela, za goste organizirate i prateći program...
- Kongres će trajati tri dana. Uz stručni dio, za koji sam već kazao da će biti izvrstan, i drugi dio, onaj društveni, očekujemo da će nam biti isti. Posjetili smo stari dio Mostara, imamo gala večeru u 20 sati, gdje će nam gost biti legendarni pjevač Željko Bebek. Organizirat ćemo izlete u Međugorje te restoran i vinski podrum Romanca.
Profesore Ostojiću, kažite nam koje su posebnosti naše ortopedije i traumatologije u BiH, ako uopće postoje? Kakva iskustva možemo podijeliti sa svijetom? Jesu li to iskustva iz rata, odnosno ratne ortopedije, ili možda nešto drugo?
- Pa, dobro, trebamo biti realni. Mislim da se to naše znanje iz ratne kirurgije, uz sve uvažavanje nas koji smo bili u tome ratu, ipak malo precjenjuje. Jer rat je za nas bio strašan, loš i ružan, ali takvih ratova ima svuda u svijetu. Recimo, jedan vojni kirurg NATO pakta ili SAD-a svoj cijeli radni vijek provede u ratu. I takav liječnik, dakle, ima neusporedivo veća iskustva nego mi. Da ne spominjem bolju opremu, literaturu i tako redom.
Ali što je s našim mladim kadrom liječnika? Imaju li kvalitetnu naobrazbu i od koga učiti? Zaostajemo li tu za svijetom?
- Drago mi je što ste me to upitali. Velike su nam se mogućnosti otvorile pristupom u Europsko udruženje ortopeda i traumatologa, čiji smo punopravni članovi postali prije četiri godine. Od tada i mi u BiH imamo svoga nacionalnog izaslanika u tom Europskom udruženju, koji je nedavno u Španjolskoj sudjelovao na izboru za predsjednika. Kroz Udruženje nam se otvorio put dobiti pogodnosti za edukaciju naših liječnika. Evo da se pohvalimo, Europsko udruženje organizira ispit iz ortopedije i traumatologije koji je sličan specijalističkom stručnom ispitu EU. Iz našeg Udruženja smo prošle godine poslali sedam mladih doktora iz BiH na to petodnevno učenje i polaganje praktično tog ispita iz ortopedije. Ove godine poslali smo trojicu. Kad zbrojite, dobijete deset mladih ortopeda koji su prošli teške i zahtjevne ispite, a uz to su mogli vidjeti gdje su dobri, a gdje loši, pa se mogu popravljati i dalje educirati.
Često se postavlja pitanje uvjeta u kojima liječnici rade. Što trebamo kao društvo učiniti da nam mladi i školovani stručni kadar ne odlazi iz BiH?
- Uvjeti su promjenjiva kategorija. Kad sam ja dolazio u Mostar, na mostarsku ortopediju prije mnogo godina, uvjeti su bili grozni. Ali su se svake godine konstantno popravljali. Sad imamo, u odnosu na tu “seosku” ortopediju i traumatologiju, ortopediju i traumatologiju s kojom se možemo mjeriti s ostatkom Europe. Jasno, u nekim stvarima možemo biti više ili manje zadovoljni. Ali, što smo imali prije ovoga. Ništa, i nismo se uopće mogli mjeriti ni s čim jer nije bilo ničega. Ali evidentno je da se uvjeti poboljšavaju. E, sad, i ja sam nekad nezadovoljan, moglo se stotinu stvari bolje napraviti, ali, objektivno gledajući, Mostar ima ortopediju na kojoj se rade suvremeni zahvati. Radimo svu traumatologiju, sve prijelome, također radimo hladnu plansku ortopediju, ugrađujemo endoproteze kukova, koljena... Pokazat ćemo i na ovom kongresu kako ugrađujemo najmoderniju i najsuvremeniju protezu kuka kakvu rade u Njemačkoj, i to za puno skuplje osiguranje. Ali to sve treba održavati. Jer, ako nestane novca, onda će se uvjeti opet pogoršati. Ali nećemo biti pesimisti, valjda će biti bolje.
Spomenuli ste kako ste prošli sve razvoje ortopedije u Mostaru, kakva je vaša poruka mladim liječnicima? Što biste im savjetovali s obzirom na vaše ogromno iskustvo?
- Išao sam po svijetu, u raznim bolnicama sam bio, mijenjao životne sredine i sada, kad čovjek pomalo nauči tu filozofiju života, mogu reći kako mi je najljepše u Mostaru. Jer od kad sam u Mostaru, dušom sam dahnuo, živim tu i radim s našim ljudima. Odrađujem svoj posao, osjećam se kao koristan član društva i ne znam zašto bih sad otišao odavde u neku bogatiju zemlju. Što mi znamo što će biti za deset ili petnaest godina ili za dvije godine. Mladima bih poručio da žive i rade tu s nama, da ne budu neskromni i da gledaju na život malo drukčije. Jer što i da odu u Njemačku. Napusti kuću, zemlju, okućnicu i rodbinu. Iščupaš se iz rodnog kraja i presadiš u neku drugu sredinu gdje većina nikad neće moći ostvariti imovinski status koji može tu. A novac dođe i prođe, trebamo malo na to gledati filozofski. Volio bih tim mladim ljudima sugerirati da ostanu ovdje, da budu strpljivi jer će bolja vremena doći. Ne treba na život pesimistično gledati, barem ja tako mislim.
