Kada čuje eksplozije, Tetjana Ribak čini jedino što može – leži u svom krevetu i čeka. Ne može hodati, ne može u sklonište. Nedavno je zamolila socijalnu radnicu da joj prozore zalijepi svečanim crvenim ukrasnim papirom, starim vojnim plakatima i verzijom Očenaša kako više ne bi morala gledati ruske dronove. Posljednja dva tjedna Rusija je usmjerila svoju vojnu moć na bombardiranje njezina rodnog grada, Odese, najveće ukrajinske luke, neprestano ga zasipajući dronovima i projektilima u najgorem napadu na grad tijekom gotovo četverogodišnjeg rata, piše The New York Times.
Život u mraku i hladnoći
Tetjana Ribak, koja godinama živi s invaliditetom, ovog je mjeseca bila bez struje najmanje devet dana. Četiri od tih dana nije imala ni grijanja ni vode. Socijalna radnica morala joj je nositi boce s vodom na sedmi kat. Kako bi se ugrijala, obukla je dva para čarapa, dvoje toplih hlača, džemper i debeli frotirni ogrtač te se pokrila s dvije deke.
"Psihološki, nitko ovo više ne može izdržati", rekla je 64-godišnja Ribak sjedeći u svom krevetu. "Moj živčani sustav je potpuno uništen. Baš sinoć, kada je nestalo struje i počelo granatiranje – sirene za zračnu uzbunu – bilo je zastrašujuće glasno. Ali još strašniji je bio udarni val. Moja vrata i prozori su se tresli – tup, tup, tup – a ja sam ležala tamo, nesposobna bilo kamo pobjeći, bez mjesta kamo bih otišla."
Odesa na meti osvete
Ukrajinci nagađaju da Moskva napada Odesu, grad na Crnom moru, iz osvete za nedavne ukrajinske udare na flotu u sjeni koju Rusija koristi za transport nafte i izbjegavanje sankcija. Dok veći ukrajinski gradovi obično doživljavaju valove intenzivnog ruskog bombardiranja nakon kojih slijede mirnija razdoblja, Odesa je pod gotovo neprestanim napadima od ranih jutarnjih sati 12. prosinca. Rusija uglavnom cilja gradske luke i energetsku infrastrukturu. U napadima je ubijeno najmanje devet osoba.
Snalažljivost u svakodnevici
Budući da danima nema struje, plina i vode, stanovnici pune svoje telefone i računala u vladinim centrima za pomoć ili trgovinama te kuhaju obroke na improviziranim pećima na otvorenom. Plastične vrećice s mlijekom, jajima i kiselim vrhnjem drže na prozorskim daskama kako bi ostale hladne. Neki su postavili velike generatore u dvorištima kako bi susjedi mogli dobiti struju.
Otpornost Ukrajinaca, koji su se zbili nakon ruske invazije u veljači 2022., postala je gotovo klišej. Oleksij Kolodčuk (83) kaže da mu nestanci struje i grijanja ne predstavljaju velik problem. Najviše žali što je zaboravio staviti svoj boršč van na hladnoću pa se pokvario. Imao je i poruku za ruskog predsjednika Vladimira Putina.
"Ponekad pomislim, kad bih mogao prići Putinu sa štapom, dobro bih ga udario po glavi – možda bi mu to urazumilo, jer očito nešto tamo nije u redu", rekao je Kolodčuk.
"Samo želim da ovo ludilo prestane"
Ipak, nakon gotovo tjedan dana bez struje, strpljenje nekih stanovnika Odese je na izmaku. Organizirali su prosvjed. Za neke starije osobe, suočavanje s ovim teškoćama uoči Božića i Nove godine otežava pronalazak optimizma.
Valentina Avdijenko (72) jedinu radost pronalazi u svom trogodišnjem unuku Denisu. On je veseo bez obzira na sve. Kad god se oglase sirene, viče: "Balistika, balistika", oponašajući odrasle.
"Samo želim da ovo ludilo prestane", rekla je nedavno dok je u mraku šepala ulicom prema svom domu. "Tako smo umorni. Kada će ovo konačno završiti?"
Teret slomljenih veza
Za starije koji pamte život u Sovjetskom Savezu, ovaj rat je još teži jer suprotstavlja Ukrajince Rusima, koje su nekada smatrali braćom. Mahadan Farkhijev (73) služio je 25 godina u sovjetskoj vojsci s Ukrajincima i Rusima. Borio se u Afganistanu, gdje je ranjen.
Na stolu u dnevnoj sobi čuva fotografiju sebe u uniformi, s prsima punim sovjetskih medalja. Danas više ne razgovara s bratom i sestrom koji žive u Rusiji.
Briga za najranjivije
Nedavno ga je posjetila Olha Demidova, socijalna radnica iz ukrajinske dobrotvorne organizacije "Kultura demokracije". Zatekla ga je na kauču sa suprugom Anastasijom i njihovim 42-godišnjim sinom Andrijem, koji ima cerebralnu paralizu. Ne može govoriti ni hodati, a guta samo pasiranu hranu. Roditelji mu mijenjaju pelene četiri puta dnevno.
Kada je granatiranje jako, obitelj preseli Andrija u kolicima u hodnik. Tada njihov sin stišće šake i zatvara oči dok eksplozije ne prestanu. "Jer ne daj Bože – kamo bismo s njim pobjegli?" pita se Farkhijev.
Demidova kaže kako je velik dio njezina posla postao ohrabrivanje klijenata. "Kada nema struje, nema grijanja, nema vode, nastupi neka vrsta apatije", rekla je. "Misliš, to je to, kraj je. A onda shvatiš – ne. Apsolutno ne. Ne smiješ odustati. Moraš nastaviti. Moraš ovo preživjeti. Izdržati. Bit će bolje."
Molitva za mir
Za Tetjanu Ribak, ženu prikovanu za krevet u svom stanu na sedmom katu, život se nije trebao ovako odvijati. I sama je nekada radila kao socijalna radnica i brinula se o drugima. Nakon teške operacije bubrega 2023. godine, izgubila je velik dio funkcije u nogama.
Uvijek je mislila da će joj u starosti pomagati njezina djeca. No, tri sina, najstariji od 45 godina i 35-godišnji blizanci, rijetko je viđaju – svi se bore na fronti. Kći joj je prošle godine pobjegla iz Ukrajine jer više nije mogla podnijeti stres.
Iako je nekada mogla spavati tijekom zračnih uzbuna, koje ponekad traju i do 10 sati, sada više ne može. "Sve što sada želim je nekakav mir, makar i mali dio njega", rekla je. "Moje zdravlje se jednostavno urušava. Osjećam da mi je snaga na nuli. Nema više snage."
Otvori KEKS Pay
