Čekali smo gospara Nikolu Buruma, koji obeća da će nas sa zadovoljstvom provesti trasom buduće magistrale Zavala - Orahov Do - Slano, koje pripada Republici Hrvatskoj. Dok se crveni kombi približavao Orahovu Dolu u općini Ravno, iz šumovita gaja, ispod ceste u izgradnji, počeše izlaziti šareni konji, kao iz bajke. Ne znajući kakva im je ćud, malo smo uzmaknuli, kombi stade, konji ga okružiše..., piše Večernji list BiH.
Izlazi Nikola s ovećom papirnatom vrećom i počinje gozba, svakom kao po rasporedu daje oveći komad suha kruha. Kako nema toliko ruku koliko je konja, Nikola nekoliko komada baca na zemlju kako bi i oni manji, odnosno mlađi, mogli doći do svog zalogaja. Vidimo da je to mirno društvo. Prilazimo bliže, konji misle da ćemo i mi nešto dati, a kad vidješe da nema hrane, guraju njuškama ruke, što smo protumačili željom za prijateljstvom. Za to je dovoljno da ih pomilujete po glavi, zastanu nekoliko trenutaka kraj nas pa se onda vraćaju Nikoli za novu porciju suhog kruha, koji ovaj marni vlasnik jedne dubrovačke taksi-službe osigura iz zaliha neprodana kruha iz tamošnjih pekarnica. Kad je razdijelio hranu, ostavio je dio kruha na kamenju da ga konji, po prirodi čistunci, mogu jesti. Poznato je da oni neće piti ni prljavu vodu ni jesti prljavu hranu, kod njih prolazi samo čisto. I tako nam Nikola poče priču o svojoj "mini ergeli".
- Slučajno sam nabavio jednog konja, a sad ih imam desetak. Kupio sam prije nekoliko godina kobilu u Ljubuškom i jednog ždrijepca te ih sad, kao što rekoh, imam desetak. Dolazim svaki dan tu u selo, dam im jesti, napojim ih, malo s njima razgovaram... Moji konji vole kad se malo ostane s njima, da ih se zabavi, a ne samo da im položim hranu i odem - objašnjava nam Nikola.
Pitamo ga je li teško svaki dan dolaziti iz Dubrovnika da bi hranio konje (Nikola je iz općine Ravno, ali živi i radi u Dubrovniku).
- Nije, od Dubrovnika treba 50-ak minuta autom, 42 kilometra. Kad se navikneš, nije teško, rasporediš posao kako bi svaki dan mogao doći u približno isto vrijeme. Nekad znam izgubiti na poslu kako bih ovdje došao u približno točno vrijeme. Ne znam kako, ali oni pamte kad bih trebao doći, okupe se tu ispod ceste kada čuju moj auto, iziđu na cestu i čekaju.
Zanimljivo, u krdu, vidimo, ima različitih uzrasta, što radite kad se uveća?
- Prodam svake godine po troje-četvero, kobile se ždrijebe svake godine. Mala je cijena, nemam od toga ekonomske koristi, nego ih moram prodavati kako bih zadržao približan broj.
Koja je cijena, ako nije tajna?
- Lani sam ih prodao troje po 500 eura. To je ispod svake cijene, ljudi kupuju kako bi ih držali za sebe. Konje ne prodajem za meso, nego samo onima koji će ih držati. Ovo su bosanski radni konji, odnosno bosanski brdski konji. Imao sam prije dva posavca koja su vukla kočiju, ali sam ih prodao. Nisu zahtjevni po pitanju hrane. Nekad im nešto dam, ali većinom oni sami sebi nađu hranu u prirodi. Uvijek su na otvorenom, staja im na treba, zdraviji su kad tako žive, veterinar im ne treba.
Pisali smo o medvjedu u Orahovu Dolu, o odstrijeljenim vukovima, imate li štete?
- Kod mene se to dosad nije događalo, a, inače, okolo u Hrasnu i u Dalmaciji - Trnova i Trnovica - događa se. U Trnovici su prošle godine vukovi zaklali 15 konja. Moje vjerojatno ždrijebac brani, a blizu su sela pa ih možda i to štiti.
Kako ćete s vašim konjima kad prođe magistrala od Slanog do Zavale?
- Zagradit ćemo ih negdje, držat ćemo ih i dalje. Jedno je sigurno - neću ih smaknuti, možda ih neće biti deset, ali bit će pet-šest uvijek.
Gospar Nikola za svoju "ergelu" ne traži poticaj, premda bi se za tu autohtonu sortu mogla i dobiti neka potpora. Kaže, konji su mu zadovoljstvo. Šarenu kobilu našao je na oglasu i kupio je, kaže, od Mate Hercega iz Ljubuškog. Bila je u školi terapijskog jahanja, a i drugi su konji mirni, što je veliki izazov za prolaznike koji stanu autom, druže se i fotografiraju s Nikolinim konjima. Kad prođe cesta, bit će to druga priča. Nikola će tada odahnuti jer se uz cestu pravi i vodovod pa neće morati cisternama dovlačiti vodu iz Ravnog. Kad su konji u pitanju, novac mu, kaže, nije bitan. Ništa čudno ni neobično, poznato je da su posebne konje imali Aleksandar Makedonski, Napoleon Bonaparte…, pa zašto onda ne bi i Nikola Burum?
