Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Vijesti

Nikad nisam osjetio da kardinal Puljić pravi razliku između fratara i biskupijskih svećenika

08. rujna 2020. u 17:00 0 komentara 637 prikaza
Pogledajte galeriju 1/2

Premda se u Katoličkoj crkvi očekuje duh suradnje, zajedništva i solidarnosti, povijest nam pokazuje da su unutarcrkveni odnosi vrlo bremeniti. Tako su i odnose između biskupijskih i franjevačkih svećenika u BiH opterećivali brojni problemi, a osobito preraspodjela i cijepanje župa (tzv. Hercegovački slučaj, slučaj Haljinići...), osnivanje i djelovanje staleškog udruženja “Dobri pastir”, ekonomska neravnopravnost koja je posebno došla do izražaja u raspodjeli inozemne humanitarne pomoći nakon Drugoga svjetskog rata, Gospina ukazanja u Međugorju. S nekim od tih problema suočio se i kardinal Vinko Puljić, koji ove godine obilježava čak tri obljetnice: 75 godina života, 50 godina svećenstva i 30 godina biskupstva te nas je zanimalo kakav je odnos s franjevcima izgradio u proteklim desetljećima. O tome smo razgovarali s fra Gabrijelom Miočem, ravnateljem i odgovornim urednikom Naših ognjišta, jednim od autentičnih svjedoka vremena.

 

Kako danas, kao redovnik Hercegovačke franjevačke provincije, gledate na tzv. Hercegovački slučaj?

Prije svega treba reći da su odnosi između franjevačkog i dijecezanskog svećenstva bremeniti još od devetnaestog stoljeća, preciznije rečeno, od uspostave “redovite crkvene hijerarhije”. Naša Crkva ima svoju terminologiju i mi je moramo poštovati. Raspodjela i cijepanje župa prirodno je da izaziva nesuglasice. Svjedoci smo nesuglasica i kad se dijele rođena braća, zašto bi u Crkvi bilo drukčije?

Priznajem, kad je Sveta Stolica objavila dekret Romanis Pontificibus (6. lipnja 1975.), 99,9 posto hercegovačkih fratara bilo je uvjereno da im je papa Pavao VI. tim dekretom učinio veliku nepravdu. Reagirali smo tako kako smo reagirali i nadali se da će Sveta Stolica ispraviti tu “nepravdu”, a zaboravili smo da u povijesti Crkva nikada nije povlačila svoje dekrete, pa makar se za njih nakon nekoliko stoljeća kajala. Eto, tako je stvoren već omraženi “Hercegovački slučaj”.

Priznajem također, nakon proteka vremena i svih nezgoda kroz koje je Provincija hercegovačkih franjevaca prolazila, šteta je što nismo odmah prihvatili dekret i izvršili ga. Ionako smo ga na kraju prihvatili. Bilo bi bolje i za Provinciju i za Biskupiju, a posebno za naš narod. Tako ja sada o našem “Hercegovačkom slučaju”. Ne prejudiciram da sam sto posto u pravu. Možda druga braća imaju drukčiju prosudbu. Ne zamjeram im!

 

Kako biste ocijenili slučaj župe Haljinići kod Kaknja s kojim se suočio kardinal Puljić?

Bojim se da je to jedinstven slučaj u cijeloj Katoličkoj crkvi. Župa u župi! Razumijem kardinala Puljića, nije mu lako. Dokinuti je ne može jer u Vatikanu nije lako kazati da se određena župa dokine. Nakon pošasti nedavnog rata, nekada velika župa Kraljeva Sutjeska spala je na samo devetstotinjak vjernika, a usred nje župa Haljinići s kojih stotinjak vjernika. Neka nam se Bog smiluje! Nitko me ne može uvjeriti da je župa Haljinići uspostavljena iz ljubavi i pastoralnih potreba.

 

Javnosti je gotovo nepoznat tihi rat sarajevskog Ordinarijata s franjevcima iz Bosne Srebrene koji su bili sljedbenici “Dobrog pastira”, svećeničke udruge koju je svesrdno poticala i pomagala Udba. Taj “hladni rat” trajao je sve do početka novoga rata u BiH. Može li se reći da je za njegov završetak najzaslužniji nadbiskup Vinko Puljić, koji je početkom 1991. naslijedio nadbiskupa Jozinovića?

Staleškim udruženjem “Dobri pastir” bavili su se i još će se baviti povjesničari. Osobno priznajem da sam bio član “Dobrog pastira”. Nekih Udbinih zadataka nisam nikad dobio. Danima sam kao bogoslov pakirao kalendar “Dobri pastir” koji je uređivao naš veliki teolog, profesor i provincijal fra Rufin Šilić. Na tisuće komada toga kalendara slali smo po cijeloj Hrvatskoj i bio je on jedino duhovno štivo što ga je naš puk pedesetih i šezdesetih godina imao u rukama. Zahvaljujući “Dobrom pastiru”, redovito su se tiskali molitvenici “Biserje sv. Ante” i “Molitvenik fra Anđela Nuića”. Ne smije se zaboraviti da je baš u Sarajevu tiskan Novi zavjet dr. fra Ljudevita Rupčića 1962. godine, prva biblijska knjiga poslije Drugoga svjetskog rata u bivšoj državi.

Kao bogoslov i mladi svećenik, nisam osjećao nekih napetosti između Ordinarijata i franjevaca zbog “Dobrog pastira”. Ne smijemo nikad zaboraviti da nije isto biti katolik i Hrvat u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Čini mi se da braća u Hrvatskoj to često zaboravljaju. Trebali bi malo više uvažavati naše okolnosti i uvjete u kojima živimo. Umišljam sebi da dobro poznajem probleme braće svećenika u Bosni kao generalni vizitator provincije Bosne Srebrene i neprestano govorim braći franjevcima u Hercegovini da moramo s braćom franjevcima i svećenicima u Bosni biti u dobrom razumijevanju i podržavati ih.

Moram pitati i svećenike i povjesničare u Hrvatskoj: zašto vas toliko zanima svećeničko udruženje “Dobri pastir” u BiH, a gotovo nikako ne bavite se istim udruženjem u Hrvatskoj? Uostalom, u Hrvatskoj je svećenik bio ministar u komunističkoj vladi, a u BiH se to nije dogodilo.

 

Kako biste ocijenili današnje odnose franjevačkih provincija i biskupskih ordinarijata u BiH?

Od uspostave Biskupske konferencije BiH, slijedom svojih službi: dugogodišnji dekan Duvanjskog dekanata, urednik i ravnatelj lista i nakladničke kuće Naša ognjišta, župnik velike župe duvanjske, stalno sam u raznim vijećima naše Biskupske konferencije. U nekim sam vijećima voljom našega biskupa Ratka Perića, a u nekima voljom kardinala Vinka Puljića. Kardinal je izuzetno ponizan čovjek i neće se uzoholiti ako kažem da je s njime u vijeću bilo lako raditi. Bila mi je čast što me upitao za savjet bi li obnovio izlazak Katoličkog tjednika. Svesrdno sam ga podržao. Znao je da su Naša ognjišta suizdavač zagrebačke Biblije pa me upitao za savjet bi li obnovili tiskanje Šarićeve Biblije. Složio sam se i potvrdio mu da smo svi mi biblijsku teologiju prije 1968. studirali upravo po Šarićevoj Bibliji. Ali sam mu predložio da bi bilo dobro da profesori Mato Zovkić i Božo Odobašić i još netko malo osuvremene jezik Šarićeva prijevoda. Umišljam sebi da me kardinal Vinko poslušao i rado sam prihvatio suizdavaštvo Šarićeve Biblije s Biblijskom društvom iz Zagreba.

Svjedočim da kroz tolike godine suradnje s kardinalom Vinkom u raznim vijećima, u odborima za doček papa u Sarajevu i Banjoj Luci, nisam nikad osjetio da pravi razliku između fratara i biskupijskih svećenika. Bilo mu je presudno tko i kako radi zadani posao. Nije mogao ne zapaziti rad pok. don Ive Balukčića ili fra Marijana Karaule. O sebi neću ni govoriti.

 

Kako je nadbiskup Puljić smirivao napetosti unutar svoje mjesne Crkve?

Koliko je meni poznato, pokojni nadbiskup Marko Jozinović, zbog čega i zašto ne znam, odnose među franjevačkim i dijecezanskim klerom izuzetno je pokvario i doveo do teških i najčešće neopravdanih sukoba. Osnivanje župe Haljinići, kako sam već rekao, ne vjerujem da je bilo iz ljubavi i potrebe puka Božjega. Nadbiskupu Jozinoviću pokoj duši i neka mu se Bog smiluje. Htjeli ne htjeli, ta je župa i danas kamen spoticanja između dva klera.

Znajući kardinala Vinka, uvjeren sam da bi u dubini duše želio da se to nije dogodilo. Ali, na njegovu žalost, ne može je dokinuti jer oni u Vatikanu gledaju samo dekrete. Kao vizitator provincije Bosne Srebrene, kod braće franjevaca uvjerio sam se da kardinala Vinka doživljavaju kao iskrenog crkvenog velikodostojnika i upravitelja biskupije. Priznajem, molio sam kardinala da provincijsku upravu ne opterećuje nikakvim zabranama i suspenzijama braće kako bismo lakše mogli rasporediti osoblje u Provinciji. Rado je to prihvatio i tako je postupio.

Kakav je odnos franjevaca i kardinala Puljića bio u Domovinskom ratu? Jesu li tadašnji kardinalovi odnosi s bosanskim franjevcima bili harmoničniji od onih s hercegovačkim franjevcima s obzirom na razilaženja u političkim stavovima o budućnosti BiH?

Na to pitanje objektivno bi mogao odgovoriti samo bosanski franjevac koji je s kardinalom Vinkom proživio sve ratne godine u Sarajevu. Budući da sam sve godine rata proživio u Duvnu kao gvardijan, župnik i dekan, naš je samostan bio stvarna oaza za svu braću svećenike iz Bosne, i fratre i biskupijske. Iako i sami nismo imali nikakvih uvjeta za stanovanje, ipak nije se dogodilo da svećenik iz Bosne nije imao konaka. Ne smije se zaboraviti da je polovina sadašnjih Hrvata u općini Jajce cijeli rat preživjela u Duvanjskom dekanatu. Kardinal Vinko često je navraćao u naš samostan i otvoreno nam priznavao na takvom kršćanskom stavu. Poznato mi je i moram s velikim poštovanjem priznati kardinalu Vinku da nikad nije napustio Sarajevo, osim kad je morao po službenoj dužnosti. Kao vjernici i članovi svete Crkve, morali bismo tu činjenicu izuzetno poštovati i cijeniti. Kardinal Vinko iz Sarajeva izlazi i kroz poznati tunel, samo kad mora.

 

Nacionalno pitanje Hrvata u BiH, nažalost, još nije riješeno. Umjesto da se politički status hrvatskoga naroda poboljšava u skladu s njegovim pravom na jednakost s ostalim dvama narodima, sad mu je ugrožen i goli opstanak. Utječu li na položaj Hrvata u BiH i različiti stavovi u Katoličkoj crkvi o uređenju te države? Kako biste u tom pogledu ocijenili stavove i djelovanje kardinala Puljića?

Da, nacionalno pitanje Hrvata u BiH još nije riješeno. Hoće li biti ikada riješeno? Bojim se svih rješenja. Moje osobno mišljenje: s obzirom na sve zaključke Daytonskog sporazuma, čini mi se da je bila pogreška dokinuće Herceg Bosne. Da je ostala, kakva god je bila, Hrvati bi uvijek imali mogućnost reći “ne” i “slažemo se” kao i Republika Srpska. Ovako, stalna majorizacija.

Razumijem braću iz Bosne, drukčije je hrvatovati u Širokom Brijegu, a drukčije u Busovači. Svoje fratre u Hercegovini stalno upozoravam da svoju braću svećenike iz Bosne, kako fratre tako i biskupijske, moramo s ljubavlju i razumijevanjem prihvatiti i potpomagati koliko nam je god moguće. I u tim odnosima kardinala Vinka ocjenjujem vrhunskom odlikom.

 

Kako biste općenito ocijenili kardinala Puljića i njegovo djelovanje u Crkvi, narodu i društvu?

Na to pitanje odgovaram rado i najlakše. Jedne prigode bio sam domaćin katoličkim novinarima iz cijeloga svijeta u organizaciji UCIP-a. Bilo je novinara iz Indije, Pakistana, Indonezije, Filipina, Australije, Afrike, Južne Amerike, Meksika, Sjeverne Amerike, Kanade i svih europskih država i zamolio sam kardinala Vinka da nam upriliči susret sa svim vjerskim dostojanstvenicima u BiH. Kardinal je savršeno to organizirao. Sliku o Bosni odnijeli su oni kakvu su odnijeli. Slika Bosne po kardinalu Vinku Puljiću lijepa je i bajna. Nitko mu ne može zanijekati da je čovjek dijaloga, ali uvijek s jasnim i načelnim stavovima katoličkoga morala i zakonodavstva. Međureligijski dijalog u Sarajevu postojao je zahvaljujući isključivo upornosti kardinala Vinka. Kamo sreće da su ga i drugi vjerski i politički moćnici istom željom pratili. •

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.