Hrvatska je trenutno prva zemlja u svijetu po broju doniranih organa na milijun stanovnika. Čak 400 ljudi je još uvijek živo zahvaljujući operacijama transplantacije srca, bubrega, rožnica, koštane srži... Sve se događa pod budnim okom udruge Transplant i hrvatskih stručnjaka koji rade na ovim operacijama već dva desetljeća. Većina njih je prije nekoliko dana bila u Mostaru gdje je održan simpozij o transplantaciji, što je ujedno bio i službeni ulazak SKB-a Mostar u priču oko transplantacija. Kako je priznao ravnatelj SKB-a Mostar Ante Kvesić, jedan od najvećih inicijatora simpozija i pokretanja cijele priče oko transplantacije u Mostaru je prva osoba udruge Transplan Mirela Pandžić.
Životna misija
Rođena Mostarka nakon presađivanja srca prije 10-ak godina sada ima samo jednu misiju - primaknuti transplantacije i što više raditi na širenju ove ideje. - Srce sam dobila od jedne mlade žene iz Šibenika. U vrijeme kada sam ja išla na transplantaciju 2003. nismo bili članica Eurotransplanta i dobivali smo organe samo iz Hrvatske. Javili su mi da je jedna mlada žena imala moždani udar, 43. godine, i da je njena obitelj pristala darovati organe. Moj liječnik je otišao na eksplantaciju i ja sam bila pozvana s pitanjem želim li transplantaciju ili ne. Još nisam bila na aparatima, imala sam još neki mali luft do kraha. Transplantacija je bila neizbježna. Odluku sam morala donijeti ja i preuzeti sve rizike te odluke. Bogu hvala sve je uspješno prošlo - govori nam Mirela. Kada se vidi koliko naša sugovornica ulaže snage u projekt širenja transplantacije ne bi nikada rekli da u njoj kuca srce druge osobe.
Spašavanje života
- Mi smo stvorili želju javnosti, zanimanje politike struke, svi smo gurali u ista kola i danas je Hrvatska veoma napredovala. Treba strašno puno entuzijazma, rada za ovo. Mojih 400 prijatelja je živo zahvaljujući transplantacijama i s tom činjenicom je plaćen sav moj trud. Kad vidite ljude koji su živi zahvaljujući i vašim naporima, onda se sjetite za što radite - govori Pandžić. Na spomenutom simpoziju ona nije bila jedina osoba koja je imala transplantaciju srca. Mostarka Marija Soče danas je simbol borbe za život u Mostaru. Rekla nam je kako se danas dobro osjeća, te kako skoro ne osjeti tegobe koje je imala prije nekoliko godina. - Danas se osjećam odlično, pijem terapiju, i to je to. Studiram, na ekonomiji sam. Da se ne bojim igala i krvi još uvijek, možda bih bila na medicini. Nikakvu razliku ne osjetim. Da nema ožiljaka, ne bih znala što je bilo. Idem jednom godišnje na kontrole u Insbruck, a ovdje dobivam lijekove koje plaća ZZO HNŽ. Svaka tri mjeseca se radi kontrola kardiološka. Također, šaljem krv u Zagreb na analizu kako bi se kontrolirala razina lijekova u krvi - govori nam Marija. I Mato Jakovljević je jedan od onih koji su morali presaditi organe. I on je došao na simpozij kako bi ukazao na važnost transplantacije. - Meni je majka dala bubreg i danas se osjećam izvanredno. Nema nikakvih problema, redovno se uzima terapija. Nadam se kako će i u budućnosti zdravlje biti na razini na kojoj je trenutno - zadovoljno ističe Mato koji skoro čitavo desetljeće živi zahvaljujući majčinom bubregu. Dovoljno je čuti priču ovih ljudi kako bi shvatili da je transplantacija jedno od najvećih humanih djela koje čovjek može uraditi. Zakon o donorstvu u BiH je donesen tek prije tri godine i trebat će još mnogo raditi na edukaciji ljudi kako bi BiH došla na razinu Hrvatske. Samo se možemo nadati kako će građani BiH prepoznati humanost u ovoj priči i doniranjem organa spasiti živote osoba, mladih ljudi kakvi su i naši sugovornici u ovoj priči koja skriva mnogo emocija u sebi.
