Ravnateljica JU Los rosales, Centra za djecu i mlade s poteškoćama u razvoju (posebnim potrebama) u Mostaru Mirna Mezit sudjelovala je na današnjoj konferenciji „Uspješne žene u današnjem svijetu” koju su u povodu Međunarodnog dana žena organizirali Večernji list BiH i M.T. Abraham Group.
Govor ravnateljice JU Los rosalesa Mirne Mezit prenosimo u cijelosti:
- Ja dolazim iz potpuno drugog segmenta od mojih prethodnica, uime JU koja svakodnevno odgaja, obrazuje, socijalizira, rehabilitira trenutačno 140 korisnika, djece i mladih s različitim poteškoćama u razvoju i mogu reći da mi živimo u potpunosti svakodnevno inkluziju, je li to pripadnost rodu, naciji, no diskriminaciji nema ulaska u centar Los rosales.
Totalno sam apolitična, politika nema mjesta kod mene osobno i u ustanovi na čijem sam čelu.
U ratu izbjegla u Norvešku gdje sam završila fakultet. Kad sam završila srednju školu, društveni aspekt nekako je u meni potpuno proradio jer sam imala plan vratiti se u BiH jer sam bila sigurna da mogu doprinijeti. Završila sam magisterij pedagogije i dječje psihologije u Oslu.
Mi u BiH imamo drukčiju tradiciju i percepciju. U Norveškoj su u potpuno drugom svijetu, opušteni, godinu dana odmaraju i putuju, tek onda odlučuju o faksu. No, moj otac rekao mi je: Mirna, idemo mi po 'naški'.
Kad sam došla prvi dan na 1. godinu fakulteta na upoznavanje, bila sam najmlađa, sve su bili ljudi s 10-15 g. radnog iskustva pa su odlučili krenuti drugim putem.
Nakon završenog fakulteta vratila sam se u BiH 2006. i tada sam se udala, ostvarila se kao majka, majka sam dva sina, no uvijek kažem: Nisam majka dva sina, nego imam 142 djece.
Mi se borimo da živimo inkluziju, ali nažalost, i dan-danas u 21. stoljeću kod nas inkluzija djece počinje i završava s OŠ i to je veliki problem.
Zato je jako bitno da pričamo o ženama. Djevojčice, djevojke, majke s invaliditetom sigurno dožive dvostruku diskriminaciju.
Djeca i mladi s poteškoćama mogu biti ravnopravni članovi društva.
Potpunu inkluziju imat ćemo tek onda kada prestanemo pričati o statistici, koliko ima djece s poteškoćama, mladih, žena, kada se uopće ne budemo obazirali je li na čelu neke škole, institucije, tvrtke... žena ili muškarac. Tek tada ćemo biti društvo jednakih mogućnosti i imati ravnopravnost u potpunosti.
Nažalost, u nas se trenutačno prilagođavamo sustavu, ali sistem treba prilagoditi nama.
Na čelu sam jedne javne ustanove već 9. godinu, u Centru sam 15 g., kada sam se vratila iz Norveške, pružena mi je prilika, krenula sam kao volonter, imala sam puno prakse s djecom iz spektra autizma iz Norveške, dok su u nas postojale još brojne nepoznanice.
Nakon volontiranja, bez ikakvih preporuka i 'štele', postala sam pedagoginja u centru pa ravnateljica. Imamo 52 zaposlena, imamo i muškaraca i žena, ali sam ja čitav život učila od žena, ne čelu Centra uvijek su bile žene.
"Na čelu ovog centra ne može biti nitko, već samo žena..."
Mi radimo srcem, i, kako je rekao gospodin Kabiri - žena može sve. Mi polazimo, od majčinskog, ženskog instinkta, više smo odgovorne, ne omalovažavam muškarce, no više osjećamo odgovornosti prema društvu. Mi uvijek počinjemo s majčinskim instinktom prema toj djeci pa onda profesionalnim.
Za ovaj posao treba jako puno potpore obitelji. To je "vojska" od 140 djece i njihovih roditelja, kad svaki dan dođem i vidim njihove osmijehe i zadovoljtsvo, ja kažem: Nema zidova ispred mene, lomim i idem za borbu... Nikoga ne treba promatrati kroz poteškoću, nego kroz njegove mogućnosti. Svi zajedno ovakvim konferencijama i različitim istupima moramo raditi na rušenju barijera u glavama ljudi i naših tradicionalnih razmišljanja, zajedno graditi društvo jednakih mogućnosti i svima pružiti priliku da se pokažu, a na nama je koliko možemo dati i koliko ćemo uspjeti...
Popričam često sa sobom u ogledalu ujutro kada ustanem i kažem: Ja to mogu, ja to želim, ja to hoću i idemo dalje... I onda se okrenete, vidite iza sebe svoju obitelj, rezultate na poslu, i to vam dodatno daje snagu da uz svoj trud i rad možete uraditi mnogo toga..."
