Danas, 27. siječnja, obilježavamo Međunarodni dan sjećanja na holokaust. Prošla je 81 godina od oslobođenja Auschwitza-Birkenaua, najzloglasnijeg nacističkog logora smrti. Holokaust je bio najstrašniji genocid u modernoj europskoj povijesti – sustavno, državno organizirano ubojstvo šest milijuna Židova od nacističke Njemačke i njezinih suradnika, s drugim nevinim žrtvama. Obitelji su izbrisane, cijele zajednice nestale, a ljudsko dostojanstvo uništeno.
Ali zašto je važno obilježavati ovaj dan?
Je li to samo još jedan datum u kalendaru, događaj koji pripada prošlosti? Ili bi nas ovaj dan trebao suočiti sa sadašnjošću i utjecati na vrijednosti koje prenosimo budućim generacijama? Što smo doista naučili iz holokausta i, još važnije, jesmo li uopće išta naučili? Ovo nisu apstraktna pitanja. Ona su danas bolno aktualna. Antisemitizam ponovno raste, i to snažnije nego ikada, posebno nakon 7. listopada 2023. godine. Ono što posebno zabrinjava jest koliko je postao društveno prihvatljiv, pod krinkom “političke kritike” izraelske vlade. Međutim, poruke koje se čuju na nasilnim prosvjedima diljem gradova i sveučilišnih kampusa, kao i konkretna djela koja ih prate, govore nešto sasvim drugo.
Ako smo vjerovali da će sjećanje na holokaust naučiti svijet da se iskreno brine o ljudskim pravima, nedavni događaji razotkrili su surovu istinu: ljudska prava su, u mnogim slučajevima, postala selektivna. Sedmoga listopada tisuće ljudi u Izraelu ubijene su u svojim domovima i u svojim krevetima – Židovi i nežidovi. Masakr je počinio Hamas, palestinski teroristički pokret čija povelja otvoreno poziva na ubojstvo svakog Židova. U tom napadu teroristi su ubijali bez razlike – židove, kršćane, muslimane i budiste.
Ipak, već sljedećeg dana, prije nego što je Izrael uopće počeo vojni odgovor, diljem svijeta izbili su prosvjedi. Ne protiv počinitelja, već protiv žrtava. Takozvani branitelji ljudskih prava odmah su doveli u pitanje pravo Izraela na samoobranu. Ti su prosvjedi vrlo brzo prerasli u nešto mnogo opasnije – val napada na židovske zajednice diljem svijeta. Od 7. listopada sinagoge diljem svijeta vandalizirane su, paljene ili napadane. Od Tunisa do Njemačke, od Kanade do Francuske, od Australije do Sjedinjenih Američkih Država – židovske bogomolje, simboli vjere, zajednice i sjećanja, bile su meta napada samo zato što su židovski prostori.
Najnoviji stravičan napad, u kojem je život izgubilo 15 ljudi, dogodio se na plaži Bondi u Sydneyju, u Australiji, dok su Židovi obilježavali Hanuku. Ovo nije politički prosvjed. Ovo nije kritika vlade. Ovo je kolektivno kažnjavanje jednog naroda. Posljednjih tjedana čak je i New York, koji se dugo smatrao sigurnim mjestom za židovski život, svjedočio prosvjedima ispred sinagoga, gdje su prosvjednici uzvikivali: “Podržavamo Hamas”. Ne ispred izraelskih veleposlanstava. Ne ispred konzulata. Ispred sinagoga. Kao da je samo biti Židov postalo neprihvatljivo. Povijest bi nas zbog ovoga trebala duboko uznemiriti. Istodobno, milijuni Iranaca riskiraju svoje živote tražeći osnovna ljudska prava. Deseci tisuća ubijeni su, zatvoreni ili mučeni od vlastitog radikalnog režima. Ipak, ulice svijeta uglavnom šute.
Još je uznemirujuće to što neki otvoreno priznaju da ne podržavaju iranski narod, ne zato što sumnjaju u nepravdu koju trpe, već zato što Iranci ne napadaju Izrael. Ovakav moralni preokret trebao bi nas proganjati. Međunarodni dan sjećanja na holokaust nije ustanovljen samo kako bi se oplakivale židovske žrtve. Njegova je svrha bila univerzalno upozorenje – što se događa kada se mržnja normalizira, kada se nasilje opravdava i kada svijet okreće glavu. Holokaust nije počeo plinskim komorama. Počeo je riječima. Ravnodušnošću. Ako ovaj dan treba imati ikakvo značenje, ako treba biti više od praznog rituala, moramo donijeti jasan moralni izbor. Moramo odbaciti selektivnu empatiju. Moramo odbiti opravdavati antisemitizam, bez obzira na jezik kojim se prikriva. I moramo dosljedno braniti ljudsko dostojanstvo.
Na osobnoj razini prije šest tjedana izgubila sam oca. Bio je preživjeli holokausta. Svoja sjećanja nije nosio kao lekcije iz povijesti, već kao osobno iskustvo – strah, gubitak, preživljavanje i snagu. Preživjeli holokausta polako odlaze. Uskoro više neće biti nikoga tko može reći: “Bio sam tamo. Vidio sam. Proživio sam.” U njihovo ime i zbog budućih generacija moramo nastaviti pričati njihove priče. Moramo čuvati njihovo nasljeđe ne samo sjećajući se kako su Židovi umirali već i braneći kako danas žive.
Sjećanje na holokaust nije priča o prošlosti.
To je pitanje tko biramo biti danas.
Otvori KEKS Pay
