Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Vijesti

Katedrala je svjedok prisutnosti Hrvata u Sarajevu

Jedna od posljedica Domovinskog rata je odljev pučanstva iz BiH, danas u 8 župa u Gradu Sarajevu ima 8827 vjernika u 3108 obitelji
08. prosinca 2019. u 16:31 1 komentara 571 prikaza
Pogledajte galeriju 1/4

Katedrala Srca Isusova u Sarajevu, nacionalni spomenik višestruke, i to ne samo kulturno-povijesne važnosti za cijelu BiH, ove godine obilježava 130. od posvećenja. O njezinoj gradnji, povijesni prilikama, iseljavanju, maćehinskom odnosu države prema prvostolnici, ali i katedrali kao svjedoku prisutnosti Hrvata katolika u Sarajevu, u intervjuu za Večernji list BiH govori rektor i prepošt/predstojnik katedrale mons. Ante Meštrović.

Uskoro će, točnije 18. prosinca, četiri godine da ste potvrđeni za prepošta Stolnog kaptola vrhbosanskog. Što je vaša uloga kao prepošta te rektora katedrale Srca Isusova u Sarajevu? Važan datum za katedralu je i 8. prosinca.

Ove godine 8. prosinca navršava se 101. godina od smrti sluge Božjega Josipa Stadlera (1843. - 1918.) graditelja/poručitelja katedrale. Kao vrhbosanski nadbiskup morao je iz ničega, na “goloj ledini” organizirati Crkvu nakon stoljetne turske vladavine. Njemu, uz katedralu, dugujemo zahvalnost za zgradu travničkog sjemeništa, Kaptola, Bogoslovije te mnogih crkava i drugih objekata na području Nadbiskupije. Ulagao je mnogo u školstvo. Nadbiskup Stadler bio je socijalno osjetljiv, a, osim gradnje, bavio se pisanjem, prevođenjem i svekolikom obnovom Vrhbosanske nadbiskupije. Na njegovu grobu molila su dvojica papa u katedrali. Arhitekt pl. Josip Vancaš (1859. - 1937.) zaslužan je za podizanje katedrale u Sarajevu. Rođen je u Beču, gdje se i školovao. Povjeren mu je zadatak izraditi projekt za katedralu u Sarajevu, što je i učinio tijekom zime 1883./84. Tako je nastalo prekrasno djelo arhitekture u stilu nove gotike vrlo jednostavna vanjskog izgleda od golog kamena i skladno složenog interijera.

Zakonik kanonskog prava u kan. 503 kaže da je “stolni kaptol zbor svećenika čija je zadaća vršiti svečanije bogoslužne obrede u stolnoj crkvi (katedrali); osim toga, dužnost je stolnog kaptola da obavlja zadaće koje mu povjeri pravo ili dijecezanski biskup”. Apostolskim pismom pape Leona XIII. “Ex hac augusta” (s ove uzvišene Stolice) od 5. srpnja 1881. uspostavljena je Vrhbosanska crkvena pokrajina s nadbiskupskim sjedištem u Sarajevu. U pismu je određeno da u Vrhbosanskoj nadbiskupiji bude podignut Kaptol, a u Mostaru i Banjoj Luci “čim to dopuste vremenske i stvarne okolnosti”. Svaki kaptol treba imati svoj Statut poštujući uvijek odredbe utemeljenja, uređenje kaptola i broj kanonika. Kanon 507 propisuje da jedan od kanonika bude predstojnik (prepošt) kaptola. On po Statutu Kaptola Vrhbosanskog biva biran od kanonika i predložen nadbiskupu vrhbosanskom, a on ga dekretom potvrđuje. Prepošt u svim imovinskim i pravnim poslovima zastupa Kaptol vrhbosanski. Vodi korespondenciju, potpisuje spise. Ne odlučuje o važnim problemima Kaptola prije nego se dogovori s ostalim kanonicima. Radi toga saziva sjednice i njima predsjeda. Rektor katedrale ne mora biti prepošt kaptola. Može to bilo koji od četvorice kanonika. Prema Statutu Kaptola vrhbosanskog dužnosti su rektora katedrale: brinuti se za raspored liturgijskih službi u katedrali, za red, čistoću i popravke u katedrali, voditi blagajnički dnevnik katedrale, koordinirati posao sakristanke u katedrali. Također, treba održavati stalnu vezu sa župnikom katedrale i usklađivati kaptolske dužnosti u katedrali s pastoralnim potrebama župne zajednice. Osnovne smjernice župnik - Kaptol nalaze se u Zakoniku kanonskog prava, kan. 510. Međutim, u novim vremenima pojavile su se i druge obveze. Radi boljeg informiranja turista i posjetitelja katedrali, katedrala ima svoju stranicu: www. katedrala-sarajevo.com, gdje se nalaze informacije slavljenja sv. misa, vrijeme posjeta, važnije najave i više informacija vezanih za katedralu te neki događaji i posjeti, vijesti. Omogućene su informacije na više jezika. Stranica se može pratiti preko Facebooka.

Katedrala u Sarajevu proslavlja 130. obljetnicu posvećenja, a 2005. proglašena je nacionalnim spomenikom. Kolika je važnost prvostolnice za katolički puk, ali i cijelu BiH? U čemu se ogleda njezina povijesna i umjetnička vrijednost?

Katedrala u Sarajevu završena je i posvećena 14. rujna 1889. Toga dana bilo je nazočno 12 biskupa, oko 120 svećenika i oko 8000 vjernika. Mnogi vjernici bili su u narodnim nošnjama. “Među njima je bilo hrabrih Krajišnika, čilih Livljana, junačkih Hercegovaca, vitkih Posavljaka, radišnih Travničana i pobožnih Ramljaka” (A. Jagatić). Ove godine svečanije smo obilježili godišnjicu posvete. Lijepo je to vrijeme postojanja jednog značajnog vjerskog i kulturnog objekta u glavnom gradu BiH kao što je katedrala, 130 godina. Vrhbosanski kaptol izdao je vodič kroz sarajevsku katedralu “Katedrala u Sarajevu” na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku. Moderno je opremljen i dobio je pohvale. U njemu je ukratko puno rečeno o sarajevskoj katedrali. Stara katedrala sv. Petra u Vrhbosni iz prve polovine XIII. stoljeća, arhitekt pl. Josip Vancaš (1859. - 1937.), gradnja katedrale (1884. - 1889.), umjetnička opremljenost katedrale, obnove katedrale: 1935., 1989., obnova vitraja (2000. - 2003.), posljednja unutarnja obnova (2010. - 2011.), obnova orgulja (2014. - 2017), pape i katedrala, nadbiskup Josip Stadler i postupak za njegovo proglašenje blaženim. Rješenjem gradskog Zavoda za zaštitu i uređenje spomenika kulture u Sarajevu br. AB-824/75, od 30.12. 1975. godine katedrala je proglašena spomenikom kulture. Odluku potpisuje ravnatelj Alija Bejtić, dip. ing. arh. (Arhiv Vrhbosanske nadbiskupije, br. 2174/75, 31.12.1975). Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika na sjednici održanoj od 25. do 31. siječnja 2005. donijelo je odluku da se povijesna građevina – katedrala (katedrala - crkva Srca Isusova) u Sarajevu proglašava nacionalnim spomenikom BiH. Na nacionalni spomenik primjenjuju se mjere zaštite utvrđene Zakonom o provođenju odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika uspostavljene prema aneksu 8. Općega okvirnog sporazuma za mir u BiH (Službene novine Federacije BiH br. 2/02, 27/02 i 6/04). Odluku potpisuje predsjedateljica Povjerenstva Amra Hadžimuhamedović 25. siječnja 2005., br.: 06.1-2-285/04-4. Katedrala u Sarajevu ima veliko značenje za vjernike katolike ne samo što je biskupova crkva nego i zbog toga što od samog početka upečatljivo svjedoči prisutnost Hrvata katolika u Sarajevu, identitet i njihovu kulturu, a to čini i danas. Katedrala je na takvoj poziciji u Sarajevu da ju je teško zaobići i ne posjetiti. A velik je broj turista koji dolaze iz svijeta i posjećuju katedralu. Ona je za žitelje Sarajeva bez obzira na sve i danas kultno mjesto. Tu se ljudi po dogovoru nalaze i susreću, tu je tramvajska, autobusna, taksi-postaja – katedrala. Trg ispred katedrala i spomenik svetog pape Ivana Pavla II. prekrasno je mjesto za susret. Umjetnička vrijednost ove neogotičke građevine nemjerljiva je te svojom skladnošću i ljepotom kako izvana tako i unutarnjom dekoracijom plijeni. Njezin graditelj nadbiskup Josip Stadler pronašao je najbolje umjetnike tog vremena za uređenje interijera. Vitraji su veličanstveni, glavni oltar, prezbiterij, sporedni oltari, freske, propovjedaonica, orgulje, rozeta, a sve natkriljuje ornamentika i dekoracija s mnoštvom raznih biljnih listova i cvjetova u skladnim i živopisnim bojama.

Isticali ste da se država maćehinski odnosi prema katedrali te da nekad jedino pomognu dvije sarajevske općine. Primjerice, naglasili ste da je to jedina bogomolja u glavnom gradu BiH koja nema vanjsko osvjetljenje. Zašto je takav odnos prema prvostolnici, jeste li se ikome obraćali za pomoć? Kako, uopće, katedrala opstaje?

Jedna od posljedica Domovinskog rata je odljev pučanstva iz BiH. Prema najnovijim podacima kanonske vizitacije koju sam u svibnju i lipnju obavio kao fojnički arhiđakon po ovlasti vrhbosanskog nadbiskupa, u Sarajevskom dekanatu u osam župa u Gradu Sarajevu ima 8827 vjernika u 3108 obitelji. Bez pomoći dobrih ljudi i donatora nemoguće je održavati vjerske objekte u svih osam župa Sarajeva, a pogotovo katedralu. Takvo je stanje na području cijelog Sarajevskog dekanata. Za očekivati je da država pomogne nacionalni spomenik kulture BiH, katedralu. Sigurno ima ljudi s dobrom voljom, ali to nije stavljeno u okvire i otvoreno je pitanje da se vrijednosti procjenjuju i što je i po kojim kriterijima za pojedince i strukture vrijednost. No, zahvalni smo svima pa i institucijama kad barem nešto, mrvicu pomognu. Sve je na dobroj volji. Velike su stavke grijanje, unutarnje osvjetljenje, čišćenje kao i nadzor nad turistima i posjetiteljima katedrale. Stranim donatorima nije prihvatljivo pomagati projekte ovakvog tipa. Teško im je razumjeti da lokalna zajednica ne pokriva te potrebe. Grad Sarajevo i gradonačelnik manjim donacijama kao i Općina Stari Grad podupru neke potrebe katedrale. Ali to je kap u moru. Katedrala ima vanjsko osvjetljenje i dobila ga je davno, ali vapi za rekonstrukcijom te redovitim popravcima i održavanjem. To spada u domenu “javne rasvjete“.

Katedrala je stradala u posljednjem ratu. Prilikom obnove, jednom ste iznijeli podatak, da ste izbrojili oko 600 rupa nastalih od gelera. U kakvom je stanju katedrala sada, treba li dodatne, možda restauratorske radove?

Bogu hvala, katedrala tijekom rata nije ni jednom izravno pogođena. Tijekom rata svakog su dana slavljene mise u katedrali. Nitko nije ranjen ni poginuo ulazeći u katedralu. Rupe na bakrenom krovu katedrale kao na zidovima i vitrajima nastale su kao posljedica eksplodiranih granata i gelera. Krov je saniran odmah poslije rata, ali u rujnu 2013. ukazala se potreba za ponovnim zahvatom i tom prilikom je uočeno 558 rupa od gelera i granata. Taj popravak platila je Općina Stari Grad. Vitraji koji su stradali u ratu obnovljeni su od 2000. do 2003. u Innsbrucku, gdje su rađeni i originali u 19. stoljeću u tvornici Tiroler Glasmalerei Anstalt. Unutarnja obnova katedrale (27. rujna 2010. - 15. listopada 2011.) urađena je zahvaljujući počasnom kanoniku Stolnog kaptola vrhbosanskog mons. Heribertu Augustu iz Aachena. U obnovu spada i unutarnja rasvjeta kao i novi lusteri postavljeni u studenom 2012. Mons. Heribertu zahvaljujemo na temeljitoj obnovi orgulja od siječnja 2014. do lipnja 2017.. Obnovu orgulja izveo je orguljar iz Njemačke Hans-Peter Klein koji je cijeli život proveo u radionici orgulja u Njemačkoj. Trenutačno je katedrala u dobrom stanju i treba je samo održavati. Vidljiva oštećenja na vanjskim zidovima prema mišljenju stručnjaka su bezopasna.

Koliko, uopće, vjernika dolazi na mise? Osjeti li se odlazak brojnih bh. građana iz svoje domovine? Koliko Crkvu pogađa iseljavanje stanovništva?

Prema ovogodišnjim podacima prigodom kanonske vizitacije, u župama grada Sarajeva nedjeljnu misu pohađa 1952 vjernika, a kad se pridodaju male župe oko Sarajeva, a pripadaju Sarajevskom dekanatu, onda je brojka pohađanja nedjeljnih misa 2005 vjernika. Tu nisu ubrojeni vjernici koji pohađaju mise u samostanskim crkvama i kapelicama. U samom gradu Sarajevu je osam, a u sarajevskom dekanatu 13 župa.

Iseljavanje pučanstva ne pogađa samo Crkvu, nego i državu BiH. To se odražava na školstvo, zdravstvo, gospodarstvo, mirovine... Potrebni su timovi, duhovni kapacitet, ekonomska moć, volja, udružene sile kako bi se krenulo u dobrom smjeru. Potrebna je otvorenost, povjerenje, praštanje, poštivanje, jednakopravnost pa hrabro krenuti u budućnost. Snagom svog poslanja Crkva može dati duhovni i moralni zamah, ali i puno učiniti na socijalnom i karitativnom području. No, ona ne može preuzeti ulogu države i državnih institucija.

Više se puta u posljednje vrijeme ističe da je nastupila kriza duhovnih zvanja. Prema vašem mišljenju, zašto je to tako?

Ako u svim sarajevskim župama imate oko tri tisuće obitelji, a prije rata više je imala sama župa u Novom Sarajevu, onda je jasan prvi pokazatelj. Smanjen je broj vjernika, a u obiteljima broj djece. Ako se brojne škole zatvaraju na području cijele države zbog malog broja djece, zar može biti drukčije u travničkom sjemeništu i na KBF-u u Sarajevu ili teologiji u Nedžarićima? Tu su i brojni drugi uzroci poput velike otvorenosti materijalizmu, komotnosti, odsutnosti iskrenog duhovnog života, molitve, sakramentalnog života i svekolikog javnog poticaja da su tjelesni užici i materijalna dobra jedine i prave vrijednosti. Svakako tome pridonose i pojedine same duhovne osobe svojim životom koji odudara od autentičnosti, a onda to mediji obilato koriste u javnom prostoru manje ili nikako ističući velik broj predanih i odgovornih duhovnih osoba.

Jesu li se ljudi otuđili od Crkve i vjere?

Ponekad, nažalost, postaje važno što želimo vidjeti ili s kojom namjerom promatramo neku pojavu. Svakako, ostaje pitanje kako biti ne pristran? Ne može se zanijekati činjenica da u svijetu raste broj onih koji se krste i broj mučenika i svjedoka vjere kao i broj obraćenika na kršćanstvo. Ne može se zanemariti činjenica da se velik broj mladi zanima za vjeru. No, nepobitna je istina da postoje česti otpadi od vjere. U nekim europskim državama na tisuće godišnje. Ne mogu se zatvarati oči pred medijskom kampanjom na strukture Crkve, vjernike i njihov život. Takvi su veoma grlati, dobivaju puno prostora. Treba računati s tim da je vjera Božji dar i slobodno ljudsko prihvaćanje. Dar vjere može se izmoliti. Nakon mog dugogodišnjeg svećeničkog iskustva smatram da kroz krize, kušnje, patnje, izazove, vjera jača i Crkva, koja je Božje djelo, preporađa se i obnavlja.

Ako se ne varam, još od posljednjeg rata u katedrali se služe i mise na engleskom jeziku?

U vrijeme rata u Sarajevu bilo je stranaca katolika u raznim službama. Neki su imali svoje svećenike, pogotovo vojnici u mirovnim misijama. Ali nisu imali svi. Tako se počelo s misnim slavljima u katedrali na engleskom jeziku nedjeljom u 12 sati za strance i diplomate. To je nastavljeno do danas. Godinama je organizirao i tim misnim slavljima predsjedao mons. dr. Mato Zovkić, kanonik i generalni vikar koji je danas u mirovini. Nakon mons. Zovkića odredbom vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića nastavio je preč. dr. Darko Tomašević, kanonik i trenutačni dekan KBF-a u Sarajevu. Uz tu misu povezane su i druge pastoralne aktivnosti sa strancima: krštenja, prva pričest, krizma, ispovijed, vjenčanja... To je poseban pastoralni rad kojim se pokazuje majčinska otvorenost Crkve prema svim narodima.

Dvojica papa, Ivan Pavao II. i Franjo, pohodila su sarajevsku prvostolnicu. Godine 2015. upravo u katedrali dočekali ste papu Franju. Čega se posebno sjećate iz tog susreta sa Svetim Ocem?

Katedralu Srca Isusova u Sarajevu danas sveti papa Ivan Pavao II. posjetio je 12. travnja 1997., a papa Franjo 6. lipnja 2015. U poslijepodnevnim satima toga 6. lipnja kao rektor katedrale, uz katedralnog župnika vlč. Marka Majstorovića, dočekao sam papu Franju na vratima sarajevske katedrale. Rijetkima se događa takva prilika u životu. Kad Papa dolazi u jednu državu, grad, crkvu, u tim prilikama sve je posebno. Mnoštvo ljudi, protokol, ljudska znatiželja, kao i želja što bliže doći Papi i dotaknuti ga, pozdraviti. A Papa ponizno, jednostavno dođe pred vas, pred katedralu, pružite mu raspelo, poljubi ga, uzima svetu vodu i poškropi narod, pruži vam ruku i gledate se u oči dok mu želite dobrodošlicu u katedralu Srca Isusova u Sarajevu. Te osjećaje nemoguće je opisati. Povezuju vas s Božjim planom otkupljenja čovjeka, Nazaretom, Marijom, Betlehemom, javnim Isusovim nastupom, odabirom i slanjem učenika, pa s Golgotom, Isusovim križem, smrću i uskrsnućem, apostolom Petrom, papinstvom i Petrom naših dana u liku pape Franje. Trgnete se. Kristov namjesnik, Argentinac, Papa Franjo, poglavar Katoličke crkve, ulazi u sarajevsku katedralu. Njegova jednostavnost i klicanje dobrodošlice duhovnih osoba u prepunoj katedrali. Jedinstveno, neponovljivo i nezaboravno.

Zanimaju li se turisti za posjete katedrali? Tu, svakako, moramo spomenuti i jedinstveni spomenik papi Ivanu Pavlu II.

Mnogi turisti, i domaći i strani, sve više posjećuju katedralu. Povećava se broj turista iz arapskog svijeta, ali i sa svih kontinenata. Po izrazu njihovih lica osjeti se zadovoljstvo onim što su vidjeli u katedrali. Njezina unutarnja skladnost i harmonija plijene svojom ljepotom, ali i snažan dojam ostavlja njezina stamena vanjština. Mnoge škole ne samo iz Sarajeva nego iz cijele BiH posjećuju organizirano sarajevsku katedralu obilazeći vjerske objekte drugih religija. Neke skupine hodočasnika najave slavljenje mise sa svojim svećenikom koji ih vodi. U zimskom razdoblju svega toga je manje. U vrijeme turističke sezone oko spomenika svetom papi Ivanu Pavlu II. pred katedralom uvijek je živo. Tu se ljudi rado fotografiraju, to je i omiljeno mjesto sastanaka, ali i simpatična igra male djece. Neki tu znaju ostaviti cvijeće i pomoliti se.

U vremenu smo adventa. Kako se katedrala priprema za dolazak Božića?

Pastoral u katedrali vodi župa Srca Isusova – katedrala i katedralni župnik. Kaptol vrhbosanski slavi radnim danima misu ujutro u 8 sati, a nedjeljom i svetkovinama u 9 sati i ima obvezu pomoći u nekim terminima za ispovijedanje. Katedrala je i biskupova crkva te ordinarij glavnim svetkovinama i na neke važnije događaje (ređenja, posveta ulja...) predvodi misu u 10.30 ili po koji put navečer u 18 sati. Sve ostalo je u organizaciji trenutačnog župnika preč. Mate Majića koji je i sarajevski dekan. Tradicionalno su u katedrali u adventu mise zornice u 6.30. Organizira se velika ispovijed, ali u katedrali se veći broj vjernika ispovijeda pred Božić i Uskrs nedjeljama. Rektor katedrale odgovoran je za božićne borove i jaslice. Župnik organizira duhovne obnove pred Božić i Uskrs. Općenito, u Sarajevu je puno božićnih koncerata u župama i raznim redovničkim zajednicama kao i božićni bazar u KŠC-u te humanitarni koncert sestara Malog Isusa. Puno je događanja.

Mise u katedrali su radnim danom ujutro u 8 i navečer u 18 sati. Nedjeljom i svetkovinama u 8, 9, 10.30, u 12 na engleskom i u 18 sati.

Jedno ste vrijeme obnašali i dužnost ravnatelja KŠC-a u Sarajevu. Što su posebnosti te ustanove, u kakvom je ona danas stanju?

Dužnost ravnatelja Katoličkog školskog centra “Sv. Josip” u Sarajevu Škole za Europu obnašao sam od svibnja 1998. do kolovoza 2006. godine. Kao svećenik obnašao sam više službi, ali mi ovo razdoblje ravnatelja u školi čini vrlo lijepim u duhovnom, ljudskom, svećeničkom i društvenom pogledu važnim i korisnim. Katolički školski centar “Sv. Josip” u Sarajevu osnovan je u ratnom razdoblju i otvoren je 19. studenog 1994. godine. Vrhbosanska nadbiskupija snagom svog poslanja željela je u vremenu mraka i svakolikog razaranja na raznim područjima pomoći ljudima kojima je poslana. Htjela je potaknuti ostanak i povratak katolika Hrvata u Sarajevo. Stoga osniva školu koja će čuvati vjerski i nacionalni identitet hrvatskog naroda, ali istodobno biti otvorena prema drugima s istim ciljem. Tim potezom Katolička crkva očitovala je svoju privrženost zemlji u kojoj smo rođeni, kao i spremnost u njoj ostati živjeti s drugima bez odricanja katoličkoga i hrvatskoga. Nakon Sarajeva, KŠC je otvoren u Zenici, Tuzli, Travniku, Žepču te na području Banjolučke biskupije u Banjoj Luci i Bihaću.

KŠC “Sv. Josip” u Sarajevu 19. studenog 2019. proslavio je 25 godina djelovanja. U tom razdoblju kroz sve KŠC-ove u BiH je prošlo 15.000 učenika, a u ovoj školskoj godini u svim KŠC-ovima trenutačno je oko 4000 učenika, u KŠC-u Sarajevo oko 1200 i tako je u Sarajevu tijekom četvrt stoljeća. U Sarajevu se priča pozitivna priča o KŠC-u bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Duša ovih škola i projekta katoličkih škola za Europu sada je već u miru pomoćni vrhbosanski biskup mons. dr. Pero Sudar. Brojni roditelji, djeca i djelatnici zahvaljuju biskupu Sudaru, kao i mnogi ljudi u BiH i Europi. Želja je da se hod ovog uspješnog projekta i dalje nastavi. Posebnost sustava škola za Europu je, osim stjecanja znanja, rad na odgoju. Učenik je na prvom mjestu, njegovo obrazovanje i odgoj. Himna katoličkih školskih centara zanosno kliče: “Iz srca naših, u najljepšoj zemlji našim centrima pjevamo sad. Odjekuje pjesma kroz šume i doli, rijekama plavim, kroz selo i grad. Mi želimo saznati mnogo, mi želimo postići više, onima koji slijede svoj cilj, budućnost tragove ne briše...”. Stjecanje znanja i dobar odgoj želja je roditelja za njihovu djecu, a djeca to prihvaćaju i ove centre nazivaju svojim “drugim domom”. Dobro obrazovanje djece i mladi te dobar odgoj, nije li to potrebno svakom narodu i zemlji?

Rođeni ste u župi Prozor. Koliko je često posjećujete i kakvo je, uopće, stanje danas u tom kraju što se tiče brojnosti vjernika?

Mojim odlaskom u dubrovačko sjemenište u rujnu 1963. godine kao kandidata za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije bitno je ograničen i smanjen boravak i dolazak u rodnu župu. Obavljajući razne službe po potrebi Nadbiskupije, ponekad sam bio prilično udaljen od mjesta rođenja. Sve je to još pojačano nakon smrti pokojnog oca 2003. Teško je pratiti život i događanja gdje trajno ne boravite. Međutim, Prozor i Rama u novije vrijeme doživljavaju sudbinu hrvatskog naroda istu kao i ostali krajevi u BiH. Rođen sam nakon II. svjetskog rata i nisam doživio i mogao pratiti tragične prizore kada su Ramom uglavnom hodile brojne udovice s crnim rupcima/maramama na glavi i brojna nejaka siročad. Muškarci u snazi su se rijetko sretali. Kao dječaku, ostalo mi je u sjećanju da su se ljudi žilavo borili i teško preživljavali od škrte zemlje radeći od “zvizde do zvizde”. Šapatom se govorilo o nekim temama, pogotovo o onim muškarcima koji se nisu iz rata vratili ili o onima koji su preko noći odvedeni i gubio im se trag. U tom teškom vremenu narodu je vjera u Boga bila iznad svega. Nakon tragedije II. svjetskog rata, Rama je ipak preživjela, opstala ponosna na svome i u svome unatoč raseljavanju zbog akumulacijskog jezera. Oni koji su morali otići, zadržali su Ramu u srcu. Nažalost, nakon Domovinskog rata i najhrabriji pokleknuše i ramski kraj lagano “kopni“.

Rijetko koji kraj je bez svojih uzora i hrabrih junaka. Oni su nadahnuće i poticaj u vjerskom, nacionalnom i moralnom životu. A Rama i ramski kraj teško se mogu zamisliti bez Dive Grabovčeve, hrabre svjedokinje vjere i katoličkog identiteta, Mijata Tomića, žilavog znaka otpora, tragično poklane i spaljene Rame u krvavom četničkom nasilju u II. svjetskom ratu, bez fra Stjepana Barišića, žrtve partizanske mržnje prema vjeri, bez nevino pobijenih uzdolskih žrtava u Domovinskom ratu. Sve to oslikava podneblje i čovjeka, njegovu životnu dramu, njegov duhovni, moralni i ljudski lik. Hoće li najodličnije kćeri i sinovi, potomci ovih izdržljivih i hrabrih ljudi u općoj globalizaciji, koja sve proždire, opstati? I velike, brojne i hrabre narode uz ostale slabosti nesloga je rastočila. Završili su ropotarnici povijesti. A tek kako mogu proći mali narodi poput Hrvata u BiH? Okolnosti u kojima se nalazimo složene su i teške. Možemo li kao narod iz vlastitoga bića izvući potrebni minimum zajedništva glede bitnih interesa opstanka naroda? Može li bonum commune (opće dobro) narodnog bića i njegova opstanka imati prednost pred ideološkim, osobnim i individualnim interesima? Trebali bismo svi progledati i osvijestiti se.•

  • NePl:

    Katedrala je svjedok prisutnosti ne Hrvata, nego Bosnjaka katolika u Sarajevu. Dovoljno je pogledati njene vitraze. Oni ne lazu. https://www.mreza-mira.net/vijesti/razno/ridanovic-kojim-jezikom-se-govori-u-bih-drugi-dio/