U rano jutro, 22. lipnja 1972. godine, zbio se događaj koji je, ako je vjerovati nekima od aktera, mogao radikalno izmijeniti tijek povijesti u ovim našim krajevima, a o čemu je pisao beogradski tjednik “Nedeljnik” u posljednjem broju svoga izdanja od 30. lipnja 2022. godine.
Naime, nakon što je čuvena Bugojanska skupina, sastavljena od 19 gerilaca, pripadnika HRB-a (Hrvatskog revolucionarnog bratstva), 20. lipnja prešla austrijsko-jugoslavensku granicu kod Sv. Lovrenca, neka 3-4 km od sela Muta kod graničnog kamena XIV/52, zaputila se prema cesti Dravograd Maribor.
Dva dana nakon prelaska ove granice, ako je vjerovati izjavama kasnijega general-bojnika JNA Marijana Kranjca, 22. lipnja ujutro HRB-ovci su se doslovno našli oči u oči s Titom. Kranjc u svojim izjavama tvrdi kako je tadašnji predsjednik SFRJ Josip Broz Tito bio u lovu u okolici Maribora te da se odatle uputio prema svojoj rezidenciji koja se nalazila na Brdu kod Kranja. Ovu zanimljivu i do sada nepoznatu tvrdnju general-bojnik Kranjc dao je u jednoj od svojih knjiga o spriječenim atentatima na Tita.
Marijan Kranjc detaljno opisuje kako su se članovi Bugojanske skupine pritajili uz neku lokalnu seosku cestu kada je počelo svitati toga jutra, 22. lipnja 1972.
- Oko podne su, ne vjerujući svojim očima, ugledali kako im se približava poznata Titova limuzina - luksuzni Mercedes. Mislili su da sanjaju. Maršal se vraćao iz lova, u lovačkoj odori, bez pratnje. Samo s uniformiranim vozačem. Limuzina je brzo nestala u daljini i prije nego što su shvatili što vide - navodi u svojoj knjizi Kranjc.
Iako novinari beogradskog tjednika u Arhivu Jugoslavije nisu pronašli ni jedan dokument koji bi potkrijepio riječi general-bojnika Kranjca, to ne znači da se taj događaj nije zbio.
Knjiga Marijana Kranjca
Važno je napomenuti i to kako je Marijan Kranjc u vrijeme ovih događanja imao 37 godina, bio je pripadnik vojne tajne službe na području Hercegovine, vjerojatno u rangu kapetana ili bojnika, a kasnije je napredovao u službi do ranga general-bojnika. Nesumnjivo je kako je na toj poziciji i dužnosti mogao imati uvid u ovakve informacije i podatke.
Ipak, važno je napomenuti, dok se u potpunosti ne otvore arhivi o ovom događaju, ne može se s apsolutnom sigurnošću tvrditi da su se Tito i HRB-ovci sreli na slovenskoj seoskoj cesti.
Inače, kako u temi broja opisuju iz Nedeljnika, rijetko je koji događaj imao toliki utjecaj na zbivanja u bivšoj državi, ali i na događaje u sadašnjem vremenu kao što je to bio upad skupine HRB-ovih gerilaca 1972., poznatih u javnosti kao Bugojanska skupina. Kako opisuju, bila je riječ o pravom malom ratu koji se mjesec dana vodio po hercegovačkom kršu i gudurama.
Ove godine navršilo se točno 50 godina od ovog događaja, a kolika je njegova povijesna važnost, govori i činjenica kako je u Srbiji realizirano i trogodišnje istraživanje o tome što je u današnjoj percepciji poznato kao akcija Bugojanske skupine ili operacija “Feniks ‘72.”. Ovo istraživanje urađeno je, između ostaloga, i za potrebe nove serije redatelja Nemanje Ćipranića i scenarista Strahinje Madžarevića.
Iako se u te tri godine tijekom intenzivnog istraživanja došlo do mnoštva različitih podataka, ipak su mnogi detalji ove opsežne akcije pod gustim velom tajne, tako da još mnogo detalja može isplivati u javnost u nekom budućem razdoblju ako se oznaka tajnosti u budućnosti makne s ove dokumentacije.
Naime, Arhiv Srbije postavlja jaka ograničenja za pristup dokumentima koje su tajne službe, prije svega BIA (Bezbjednosno-informativna agencija), kao nasljednica nekadašnje UDBA-e, predale u arhivsku građu, iako bi poslije određenog broja godina taj materijal trebao biti dostupan. Uvid u dosjee i zbirke dokumenata koje je predala BIA omogućen je trenutačno samo za potrebe znanstvenih istraživanja, čime je široj javnosti praktično onemogućen pristup ovim detaljnim informacijama.
Ono što je do sada poznato jest kako je u rano jutro 18. lipnja u logoru u austrijskoj šumi Garanas 19 mladića u odorama i pod naoružanjem poziralo za jedinu poznatu skupnu fotografiju gerilaca koji će u povijest ući pod nazivom Bugojanska skupina. Time je počela gerilsko-diverzantska akcija “Feniks ‘72.” koja je postala jedan od najkontroverznijih događaja u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Cilj im je bio izdržati tri mjeseca, podići oružanu borbu u Jugoslaviji za oslobođenje Hrvatske, pri čemu su računali kako će im se pridružiti još najmanje dvije skupine te da će u Jugoslaviji zbog toga nastati kaos. Akcija “Feniks ‘72.” djelo je stožera HRB-a iz australske države Victorije, koji je vodio Adolf Andrić s najbližim suradnicima - bratom Ambrozom te Pavom Vegarom, Ilijom Glavašem, Đurom Horvatom, Vejsilom Keškićem, Franjom Peričićem i Markom Mudronjom.
Sve je počelo 1968. kada su od Glavnog stana HRB-a zatražili i dobili odobrenje da organiziraju novu diverzantsko-gerilsku akciju u Jugoslaviji, nakon dviju propalih 1963. i 1967. godine.
Na jugoslavensko-austrijsku granicu stigli su 20. lipnja, gdje su se u šumovitoj okolici blizu ceste Dravograd - Maribor zadržali dva dana. Zaustavili su kamion Radenske s vozačem Francom Nabernikom te se odvezli do bugojanskog sela Gračanica 24. lipnja oko ponoći. Franc je obavijestio policiju 25. o upadu skupine. Gerilci su se ulogorili u šumici kod Gornjih Lužana, a položili su i HRB-ovu zakletvu kod mjesnog groblja. Nailaze i zarobljavaju bugojanske lovce, koje puštaju. Lovci ih prijavljuju policiji. Tek tada, pet dana od prelaska granice, pokreće se jugoslavenski sigurnosni i vojni aparat, shvativši što se događa. Za to vrijeme gerilci nastavljaju put prema vrhu Raduše i krajnjem cilju - vrhu Vran planine. Ujutro, 26. lipnja, dolazi do prvog okršaja u kojem ginu kapetan JNA Miloš Popović, policajac Branko Blečić te jedan od vođa gerilaca Adolf Andrić. Dan poslije, 27. lipnja, gerilac Ivan Prlić biva zarobljen oko 4 sata kod Vilića Gumna, a Vinko Knez i Nikola Antonac uhvaćeni su oko 16.20 u blizini mjesta Ploča kod Uskoplja. Tog dana u 16 sati događa se i drugi okršaj gerilaca s Teritorijalnom obranom gdje gine osam pripadnika TO-a, a zarobljavaju gerilca Vilima Eršega. Do 2. srpnja zarobljeni su i Ilija Lovrić, Vejsil Keškić i Đuro Horvat (ranjen), a ubijen je Viktor Kancijanić.
Akcija u dva smjera
HRB-ovci se razdvajaju u dvije skupine poznate kao Glavaševa i Andrić-Vegarova skupina. Od 7. srpnja u nekoliko sukoba s policijom i vojskom biva eliminirana Glavaševa skupina. Stradavaju Vlado Miletić, Ilija Glavaš, Stipe Ljubas i Filip Bešlić, a zarobljeni su Ludvig Pavlović i Petar Bakula (poslije je priopćeno kako je i on poginuo). Andrić-Vegarova skupina eliminirana je zarobljavanjem zadnjeg člana Mirka Vlasnovića 27. srpnja 1972., koji se predaje u rodnom Zemuniku Gornjem.
Već sutradan službeno je objavljeno da je završeno hvatanje ubačene skupine.
Epilog ove akcije je taj da je u prosincu 1972. prvostupanjski Vojni sud u Sarajevu osudio Đuru Horvata, Vejsila Keškića, Mirka Vlasnovića i Ludviga Pavlovića na kaznu smrti, koju su kasnije potvrdili Vrhovni vojni sud i Vrhovni sud Jugoslavije.
Predsjedništvo SFRJ odbija molbe Horvata, Keškića i Vlasnovića te su strijeljani 17. ožujka 1973. godine. Pavloviću je žalba usvojena te mu je smrtna kazna preinačena u strogi zatvor u trajanju od 20 godina.
Trojica gerilaca osuđenih na smrt strijeljana su pod okriljem noći 17. ožujka 1973. u sarajevskom naselju Rakovici pokraj policijskog skladišta.
Ova akcija hrvatskih gerilaca u mnogočemu je utjecala na mnogo toga u bivšoj državi. Za početak, potpuno je reorganiziran sigurnosni sektor. Utvrdili su se propusti, pa je formirana nova tajna služba - Služba za istraživanje i dokumentaciju (SID) pri Ministarstvu inozemnih poslova, a u ondašnjoj je miliciji u godinama koje slijede formirana i Specijalna antiteroristička jedinica (SAJ).
Zaključak priče je kako je ova akcija 19 gerilaca Bugojanske skupine, o kojoj se malo znalo u nekadašnjoj Jugoslaviji, upozorila na sve manjkavosti u sustavu sigurnosti koji je imala, kao i mnoge druge propuste. Posredno, ovaj događaj imao je utjecaja i na percepciju da “strane sile rasturaju Jugoslaviju”, ali i donošenje političkih odluka koje mnogi smatraju pretečom raspada Jugoslavije.
Zato je znakovito pitanje s kraja teksta u Nedeljniku:
”Na kraju, kada se zbroji što je sve izazvalo ubacivanje HRB-ove skupine u Jugoslaviju, pitanje je - jesu li oni ustvari pobijedili? Iako vjerojatno takvu pobjedu nisu mogli niti pretpostaviti, a kamoli i ostvariti”.
