Biti osoba na koju se drugi uvijek mogu osloniti obično se smatra vrlinom. Pomažete članovima obitelji, slušate prijatelje, preuzimate dodatne obveze na poslu i nastojite razumjeti tuđe probleme. Pritom vlastiti umor, pogreške i potrebe često stavljate na kraj popisa.

Takva briga za druge može izgledati nesebično, ali nova studija pokazuje da sama po sebi možda nije dovoljna za psihološku dobrobit. Najbolje rezultate bilježe ljudi koji suosjećanje ne usmjeravaju samo prema drugima, nego ga pokazuju i prema sebi.

Istraživanje znanstvenika sa Sveučilišta McGill u Kanadi obuhvatilo je više od 1200 sudionika. Na temelju odgovora u upitnicima istraživači su analizirali njihove razine suosjećanja prema sebi, drugim ljudima i životinjama te ih svrstali u različite „profile suosjećanja“.

Rezultati sugeriraju da je uravnoteženo suosjećanje povezano s boljim mentalnim zdravljem, većom emocionalnom otpornošću i boljim društvenim funkcioniranjem. Nasuprot tome, briga o drugima bez suosjećanja prema sebi bila je povezana s nepovoljnijim pokazateljima dobrobiti.

Nije isto što i sebičnost

Suosjećanje prema sebi ne znači vjerovati da smo uvijek u pravu, izbjegavati odgovornost ili vlastite potrebe stavljati ispred svih drugih. Riječ je o sposobnosti da u teškim trenucima prema sebi postupamo s razumijevanjem koje bismo pokazali bliskoj osobi.

Umjesto misli: „Kako sam mogla tako pogriješiti?“, suosjećajniji pristup glasio bi: „Pogriješila sam, ali mogu razumjeti zašto se to dogodilo i razmisliti što sada mogu učiniti.“

Takav odnos prema sebi može pomoći u reguliranju neugodnih emocija, ublažavanju pretjerane samokritičnosti i stvaranju osjećaja unutarnje sigurnosti, objašnjava glavni autor studije Bassam Khoury.

To ne znači umanjivati problem ili ignorirati posljedice svojih odluka. Naprotiv, kada nas ne preplavljuju krivnja i samokritika, lakše možemo sagledati situaciju, prihvatiti odgovornost i pronaći konstruktivno rješenje.

Skrivena cijena pomaganja

Neravnoteža između brige za druge i odnosa prema sebi može biti posebno izražena kod roditelja, njegovatelja, nastavnika, zdravstvenih djelatnika i aktivista. Riječ je o ljudima koji velik dio vremena i emocionalne energije posvećuju tuđim potrebama, dok prema sebi mogu biti strogi ili zanemarivati vlastite granice.

Prema autorima studije, takav obrazac može biti povezan s višim razinama stresa i anksioznosti. Niska razina suosjećanja prema sebi povezana je i s manjim zadovoljstvom životom te većom društvenom izoliranošću.

Važno je pritom naglasiti da je riječ o povezanostima utvrđenima istraživanjem. Rezultati ne znače da nedostatak suosjećanja prema sebi nužno uzrokuje psihičke teškoće, ali pokazuju da način na koji se odnosimo prema sebi čini važan dio šire slike mentalnog zdravlja.

Briga koja može trajati

Najpovoljnije rezultate ostvarili su sudionici koji su pokazivali visoke razine suosjećanja prema sebi, drugim ljudima i životinjama. Istraživači su takav obrazac povezali s najprilagodljivijim psihološkim funkcioniranjem, odnosno kombinacijom emocionalne otpornosti, mentalne stabilnosti i kvalitetnijih društvenih odnosa.

Nalazi tako dovode u pitanje uvriježenu predodžbu da je briga za sebe suprotna nesebičnosti. Ako stalno pomažemo drugima, a ignoriramo vlastiti umor i potrebe, takav odnos dugoročno može postati teško održiv. Suosjećanje prema sebi tada nije odustajanje od drugih, nego osnova koja nam omogućuje da im budemo podrška bez potpunog emocionalnog iscrpljivanja.

Kako razvijati suosjećanje prema sebi?

Za početak nisu potrebne velike promjene. Možete obratiti pozornost na način na koji razgovarate sa sobom nakon pogreške ili neuspjeha. Biste li istim riječima kritizirali prijateljicu koja prolazi kroz sličnu situaciju?

Pomoći mogu i male, konkretne navike:

• priznati da vam je teško, bez umanjivanja vlastitih osjećaja
• odmor promatrati kao potrebu, a ne kao nagradu
• postaviti granicu kada više nemate kapaciteta za pomaganje
• zamijeniti automatsku samokritiku realističnijim unutarnjim razgovorom
• potražiti podršku umjesto da svaki problem pokušavate riješiti sami

Briga za druge ne gubi vrijednost kada počnemo brinuti i o sebi. Upravo suprotno: tek kada suosjećanje uključuje obje strane, ono može postati zdravije, stabilnije i dugoročno održivo.

‘Ja imam najveću objavljenu plaću u Hrvatskoj i na to sam ponosan, no nitko nije izračunao koliko je doprinosa i poreza iz te plaće otišlo državi’