Dok cijene hrane, stanovanja i drugih osnovnih životnih potreba nastavljaju opterećivati kućne proračune, sve više građana BiH suočava se s istim pitanjem - kako preživjeti mjesec, a ne samo od čega živjeti. Najnoviji podaci o sindikalnoj potrošačkoj košarici pokazuju razmjere problema: za osnovne mjesečne potrebe četveročlane obitelji potrebno je više od 3500 KM, dok prosječna plaća ne pokriva ni polovinu tog iznosa.
Hrana postala luksuz
Prema podacima Saveza samostalnih sindikata BiH, sindikalna potrošačka košarica za rujan iznosila je 3565,70 KM. Istodobno, prosječna plaća u FBiH za kolovoz iznosila je 1708 KM. To znači da je prosječna plaća pokrivala tek 47,90% procijenjenih mjesečnih troškova četveročlane obitelji. Još je teža situacija za radnike koji primaju minimalnu plaću od 1027 KM, kojom se moglo pokriti samo 28,81% vrijednosti košarice. Računica je neumoljiva. Obitelji koja raspolaže jednom prosječnom plaćom za pokrivanje osnovnih troškova nedostaje 1857,70 KM mjesečno. Čak ni dvije prosječne plaće, ukupno 3416 KM, nisu dovoljne za podmirivanje svih procijenjenih potreba. I u tom slučaju nedostaje gotovo 150 KM, i to bez nepredviđenih izdataka koji mogu dodatno poremetiti kućni proračun, piše Večernji list BiH.
Najveći dio sindikalne potrošačke košarice odlazi na prehranu – čak 46,12%, odnosno približno 1644 KM mjesečno. Slijede stanovanje i komunalne usluge s 12,63%, obrazovanje i kultura s 12,62% te odjeća i obuća s 11,22%. Na higijenu i održavanje zdravlja odlazi 7,60%, na održavanje kućanstva 5,61%, a na prijevoz 4,21%. Iza tih postotaka krije se svakodnevica u kojoj se kupnja planira prema akcijama, meso i drugi skuplji proizvodi sve češće izostavljaju iz košarice, a odjeća, izlasci, putovanja i drugi troškovi koji nisu nužni odgađaju se za neka bolja vremena. Kada gotovo polovina procijenjenih troškova odlazi samo na hranu, prostor za štednju i kvalitetniji život postaje iznimno malen. U takvim okolnostima ni plaća od 2000 KM, koja se donedavno mogla smatrati solidnim primanjem, ne jamči financijsku sigurnost.
Za samca koji sam podmiruje stanarinu ili kredit, režije, hranu i prijevoz, velik dio prihoda može nestati već tijekom prve polovine mjeseca. Obitelj s djecom suočava se s još većim troškovima. Neplanirani račun za lijekove, kvar kućanskog uređaja ili veći trošak grijanja može značiti novo zaduživanje ili odricanje od neke druge osnovne potrebe. Problem je i u tome što prosjek ne pokazuje stvarnu sliku svakog kućanstva. Neki građani imaju vlastitu nekretninu i ne plaćaju najam, dok drugi znatan dio plaće izdvajaju za stanovanje. Jednako tako, prosječna plaća ne znači da je većina zaposlenih prima. Za one s najnižim primanjima svakodnevica je još teža.
Rad više ne jamči sigurnost
Da se problem ne zadržava samo na statistici, upozoravaju i iz Crvenog križa. Tajnik Crvenog križa Grada Mostara Alen Kajtaz upozorio je da je problem siromaštva izraženiji nego ranijih godina, kako u Mostaru tako i u ostatku BiH, te da rast troškova života dodatno otežava položaj socijalno ugroženih građana. Ljudi se obraćaju humanitarnim organizacijama zbog hrane, higijenskih potrepština, pelena za odrasle, potrepština za djecu i školskog pribora. Raste i broj korisnika javnih kuhinja, a prema upozorenjima humanitaraca, njihov je broj veći od službeno evidentiranog u centrima za socijalni rad. Posebno zabrinjava činjenica da financijske teškoće nisu ograničene samo na nezaposlene i socijalno ugrožene. Sve više ljudi koji rade i redovito primaju plaću teško podmiruje osnovne potrebe.
To otvara pitanje koliko vrijedi zaposlenost ako primanja ne omogućuju podmirivanje troškova hrane, stanovanja, liječenja i obrazovanja djece. Procjene potrebnih mjesečnih prihoda dodatno pokazuju koliko se troškovi razlikuju ovisno o životnim okolnostima. Prema nekim procjenama, samcu koji plaća najam za samostalan život potrebno je približno od 2000 do 2500 KM, dok obitelji koja plaća najam ili kredit, ima automobil i želi pokriti i nepredviđene izdatke može trebati između 4000 i 4500 KM mjesečno. Riječ je o procjenama, a ne službenim statističkim pokazateljima, ali one ilustriraju zašto sama visina plaće ne govori dovoljno o stvarnoj financijskoj sigurnosti.
Podaci o sindikalnoj košarici zato nisu samo još jedna statistika o poskupljenjima. Oni su upozorenje da se granica između skromnog života i siromaštva sve više briše. Pitanje više nije mogu li građani živjeti bolje, nego koliko će još dugo uspijevati podmirivati ono bez čega se ne može.
Otvori KEKS Pay
