Već smo se niz puta uvjerili da hercegovačka sela kriju zanimljive ljude i ljude sa stavom čija su životna svjedočanstva pravi eseji. Jednu od takvih priča zabilježili smo u prostorno najvećem ljubuškom selu Klobuku, gdje je prvi traktor stigao prije više od šest desetljeća, točnije 1963. godine, piše Večernji list BiH.
Kako je nekada bilo
Nabavila ga je obitelj Boras iz zaselka Brdo: - Tako je! Nikola je otišao brzo u Njemačku kako bi zaradio novac da kupi traktor. Da olakšam rad. To je bio moj cilj. Zetor! Naručili smo ga iz Češke, vlakom je stigao u Čapljinu. Kad smo ga dovezli kući, to je bilo čudo, dolazili su ljudi izdaleka da ga vide, zagledaju, pitaju. Čudo, o yes! - izgovara Nikola svoju omiljenu poštapalicu. U to vrijeme imati traktor bilo je baš čudo - kaže.
- Čuli smo da ste s devetnaest godina otišli u Njemačku - upitali smo ga. - Da, da! I evo ga i sad - Nikola pokazuje miljenika, svoj traktor kojemu je dao ime Zetor. - Treba ga samo potegnuti možda dva, tri metra da se probudi. Ne palim ga, nemam sada što orati. Kad se ujutro probudim, prvo mi je na umu pogledati traktor. Kažem mu: “Gdje si, stari? Eto mene!” On nešto klapa, pas ispod njega. Čuva mi moj stari traktor. Svako jutro malo porazgovaramo. Nemam s kim, žena umrla, djeca otišla, pa ja pričam sa svojim Zetorom. Sjetim se koliko smo toga prošli. Nekad mu je trebala i pomoć, kad bi mu se pod teretom na zadnjem dijelu, koliko je prevozio ili radio, dizali prvi kotači. Ni mom Zetoru nije bilo lako uz ove naše strane. Trebala bi mu pomoć jer može otići unatrag, može svašta biti. Strmine. - Kad ste dovezli traktor, kako su vas cure gledale? - Uh! Bilo je cura moje generacije, pitaju mogu li sjesti pa sjednu na blatobran da se provozaju. Trebalo se držati. Ako bi pale, što bih ja (smijeh). Pitamo ga kako je nekada bilo kada se orala i svoja i tuđa zemlja.
- To je radio najstariji brat Jerko. Bilo nas je osmero braće i jedna sestra. Oralo se polje od Šipovače pa sve do Ljubuškog. Sijalo se žito, osobito kukuruz. Posla je bilo, moglo se i dobro zaraditi. Ljudi traže, zovu, kad ćeš meni, kad ćeš u mene doći traktorom… Kad dođe sezona sijanja pšenice, ječma, kukuruza..., tada je posebno bilo posla preko glave. Imali smo dosta i svoje zemlje, petnaest duluma u komadu, u Kerdovini, tako se zove taj dio. I sad svaki dio znam. Bilo je nekada posla, ujesen i proljeće oranje, ljeti žigaj zemlju - to je ono duboko oranje da se trava uništi, vozi žito sebi i drugom, ujesen kukuruz. Pitamo ga što se radilo nekada ovdje na Brdu. - Duhan, smokve, loza. Znao sam iz Njemačke trčati brže kući da polijem lozu. Mi smo u ovim njivama brali grožđa po vagon. Ovo je duboka zemlja, metar zakopaj, eto voda. Kamion sam bio tada nabavio, jedan pa drugi, tako se živjelo i radilo.
Ostao u rodnom kraju
Godinama smo držali i gostionicu u Klobuku. I na kraju od nas devetero svi se razišli i ostao sam sam. Dođu mi sin ili nevjesta gotovo svaki dan. Oni žive u Ljubuškom, a sada je došlo takvo vrijeme zemlja se ne isplati raditi. Šteta - sjetno će Nikola milujući svoj Zetor. - Tko napravi put uz Brdo? Trebalo se popeti na 450 metara sa stotinjak metara iznad mora - pitamo ga. - Bilo je to pedesetih godina, mještani krenuli u akciju, pomogla nam tadašnja Općina Ljubuški i naši ljudi iz Amerike, Vid i Rade Artuković iz Los Angelesa. Moj djed je također bio u Americi dvadeset godina, i to u Los Angelesu. Naši su većinom bili u Los Angelesu zato što su ljudi povlačili jedan drugog, prijatelj, kum... Tada su pitali jedan drugog: “Mogu li doći u Ameriku?” i tako se išlo… Konstatiramo kako su mladi sada pak otišli u Njemačku i pitamo Nikolu je li služio vojsku.
- Naravno, bilo nas je puno braće pa su mi mladom dali “papire”. U vojsku sam otišao nešto kasnije. Tri godine mornarice, poslije skratili na dvije. Puno smo plovili. Pratili smo i Titov brod. Bio sam kormilar. Bila nas je regata od šest, sedam brodova, kako kada, i krenemo iz Splita, Rijeke, Dubrovnika… na plovidbu. Mogao sam ostati ploviti. Kolege Dalmatinci govorili su mi da idem s njima navigavati. Nisam htio, mislim se - nema meni bez mog Brda. Braća su se nakon toga razišla, mogao sam i ja, ali nisam htio - kaže Nikola. Vjeran rodnom kraju, Nikola živi od mirovine koju je zaradio tijekom 25 godina rada u Njemačkoj. Gleda traktor, sluša ptice, drago mu je što se masline sade jer dok se sade, dolazit će na Brdo i ljudi.
