Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Vijesti

Grabovica: paradigma zločina uime “građanske” BiH

Zašto Grabovica? Ako se ima u vidu da su konjički i jablanički kraj u međuvremenu već bili temeljito etnički (pr)očišćeni od nemuslimanskog stanovništva, Grabovica je kao hrvatsko naselje bila jednostavno prva na redu za etničko čišćenje u dolini Neretve
28. rujna 2022. u 16:52 1 komentara 563 prikaza

”Građanska republika ili građanski rat” - poznati je predratni ultimatum Alije Izetbegovića, svojedobno odaslan s jednoga predizbornog skupa Stranke demokratske akcije. Premda u osnovi tipičan oksimoron (građansko društvo kao rezultat prijetnji građanskim ratom u jednoj višenacionalnoj zemlji, bilo bi nešto kao “ostvarena nemogućnost”), ovaj je predizborni slogan bio zlokobna najava, u stvari najeksplicitnije izrečena prijetnja ratom na prostoru raspadajuće Jugoslavije.

Na stranu sada što je precizno najavio kakav će tip rata izbiti u Bosni i Hercegovini ako se ne pristane na njegov zahtjev o “građanskoj”, Izetbegovićev ultimatum je zapravo najavio ratnu opciju kao jedini mogući ishod političke krize jer je u svojoj osnovnoj zamisli bio posve na tragu već viđenoga političko-propagandnog manevra (“jedan čovjek - jedan glas”) kojim se u jugoslavenskoj višenacionalnoj državnoj zajednici htjela osigurati majorizacija jednoga naroda nad ostalima.

Drugim riječima, građansko uređenje u višenacionalnoj BiH uvjetovao je politički lider jedne od triju nacionalnih zajednica baš u vrijeme kada je istovjetan zahtjev s druge strane već gurao višenacionalnu Jugoslaviju do ruba njezina (ras)pada. Inače, o njegovu poimanju “građanske i građanskoga” dovoljno govori to što je takav koncept javno zastupao isti onaj autor koji je nešto ranije izveo zaključak “o nespojivosti islama i neislamskih sustava” i utvrdio da “nema mira ni koegzistencije između ‘islamske vjere’ i neislamskih društvenih i političkih institucija” te da “islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku nego i izgraditi novu islamsku vlast”, sa znakovitim upozorenjem sljedbenicima da “preuraniti ovdje je jednako opasno kao i zakasniti”.

Zeleno svjetlo za zločin

Iako izrečena tijekom predizborne kampanje, teza o “građanskoj” postala je smrtno ozbiljna onoga trenutka kada je jedan predizborni politički slogan doista prerastao u vojni cilj jedne od triju zaraćenih strana u BiH. Takvim ga je javnosti predstavio tadašnji načelnik Glavnoga štaba Armije BiH Sefer Halilović koji u listopadu 1992. na skupštini “istupa”, kako kaže, “u ime Armije Republike BiH” i naglašava da “nama vojnicima slijede sasvim precizni vojni ciljevi” iz jasno postavljenih političkih ciljeva o “demokratskoj državi građana”. A kako su ti vojni ciljevi u praksi izgledali, pogledajmo na primjeru jedne ambiciozno zamišljene ratne operacije u rujnu 1993., za koju je uoči njezina početka upravo Halilović utvrdio da je to “naša prva ofanziva” i da do tada “nije bilo veće operacije od početka rata.” Glavni udar je trebao ići na prostore naseljene Hrvatima, u konačnici sve do Neuma, Ploča i Makarske (dakle, i na teritorij Republike Hrvatske!). Ta je ideja nastala mnogo prije, što pokazuje jedan dopis zapovjednika 3. korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića koji već 20. siječnja 1993. piše da tada još nije bilo sve spremno za “sukob u svim gradovima HZ Herceg Bosna”, ali da je “ta opcija predviđena”. Jedan od oficira Armije BiH Ivan Slaviček izjavio je pak kako je “plan prodora muslimanskih jedinica do Makarske” postojao još od 1992. Budući da je zacrtani prostor planiranog osvajanja prema jugu gotovo u potpunosti naseljen hrvatsko-katoličkim življem, koje je Armiju BiH smatralo i doživljavalo muslimanskom i neprijateljskom, a postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) svojom vojskom, jasno je bilo da se tako široko planirana operacija u slučaju uspješnoga vojnog prodora A BiH protiv snaga HVO-a nije mogla realizirati bez masovnoga progona hrvatskoga stanovništva. S tim se, dakle, moralo unaprijed računati. Prema tvrdnjama načelnika Glavnoga štaba A BiH, plan operacije pod nazivom “Neretva-93”, dobio je i “zeleno svjetlo od Predsjednika” (Izetbegovića), a dogovoren je na sastanku u Zenici (21. i 22. kolovoza 1993.) na kojemu su sudjelovali najviše rangirani oficiri, sam vojni vrh Armije BiH. Pripreme na terenu za početak operacije i smještaj jedinica “u rejonu Jablanice” počele su 1. rujna 1993., nota bene istoga dana kada je u Međugorju bio dogovoren “prekid vatre” između “hrvatske i muslimanske strane”. Ubrzo će se na terenu pojaviti i politički dužnosnici, i to na inicijativu Rusmira Mahmutćehajića, jednoga od poznatijih ideologa i promotora ideje bosnizacije hrvatskoga i srpskoga stanovništva u BiH. Tu je bio i Safet Ćibo, predsjednik ratnoga Predsjedništva za općinu Konjic, koji je nešto ranije, nekoliko dana prije pokolja nad hrvatskim stanovništvom u konjičkom selu Trusina javno (na Radio Konjicu) poručio da u “Bosni i Hercegovini živi samo jedan narod - to su Bosanci, i to Bosanci islamske, katoličke i pravoslavne vjeroispovjesti.”

Jedan od definiranih zadataka operacije “Neretva-93” bio je i zauzimanje sela Vrdi radi “deblokade puta Jablanica - Mostar.” U dolini Neretve, upravo na prometnici Jablanica - Mostar, smještena je Grabovica. Početkom operacije, Grabovica je bila izvan bojišnice i ratnih sukoba. Naime, ovo mjesto s isključivo hrvatskim stanovništvom, vojno su zauzeli pripadnici Armije BiH već 10. svibnja, i od tada su u naselju ostali samo civili. Tu su, prema potpisanim izjavama nekolicine izbjeglih mještana, svaki dan dolazili “muslimanski vojnici iz Jablanice”, a isto tako i “muslimanske izbjeglice” iz Hercegovine, da bi u sljedećih nekoliko mjeseci mještani Grabovice bili izloženi maltretiranjima, odvođenjima u zatvor u Jablanicu, zastrašivanjima i pljačkama (stoke, kućanskih uređaja i namještaja, automobila, građevinskoga materijala, odjeće i hrane). A onda je nekoliko mjeseci potom, u sklopu navedene operacije, 8./9. rujna uslijedio masakr nad civilnim stanovništvom u Grabovici. Pripadnici postrojbi Armije BiH zašli su u selo i na krajnje svirep način mučili i usmrtili 32 osobe, ne štedeći starce, žene i djecu. Do danas posmrtni ostaci većine ubijenih nisu pronađeni. Nije se radilo o “sporadičnom incidentu” ni o nekontroliranom djelovanju razularene skupine vojnika, nego je napad bio planiran (izvršile su ga podstožerne postrojbe Armije BiH iz Sarajeva), o čemu postoje dokazi. Evidentirano je upozorenje prije početka napada M. Mariću kojega je osobno zvao prijatelj A. S. da bježi iz Grabovice. Isto tako prije napada su spašene dvije starije osobe (I. Pranjić i S. Pranjić) koje je (budući da su roditelji njegove punice) na vrijeme uspio izvući zet N. M. (Bošnjak). Zašto Grabovica? Ako se ima u vidu da su konjički i jablanički kraj u međuvremenu već bili temeljito etnički (pr)očišćeni od nemuslimanskoga stanovništva, Grabovica je kao hrvatsko naselje bila jednostavno prva na redu za etničko čišćenje u dolini Neretve. Da je plan o zatiranju mještana s nepoćudnim identitetskim predznakom (u ovom slučaju hrvatskim) bio temeljito obavljen, potvrđuje izjava jednoga pripadnika Armije BiH da u Grabovici “ujutro više nije bilo Hrvata u selu. Vidio sam njihove leševe u Neretvi.” Operacija “Neretva-93” implicirala je etničko čišćenje, što se potvrdilo šest dana nakon Grabovice, tijekom napada postrojbi Armije BiH na selo Uzdol. To je, kako stoji u jednom analitičkom izvješću, bio dio plana “šire akcije napadnog djelovanja na prostore pod kontrolom HVO-a u području općine Prozor.” Uoči napada, 13. rujna poslijepodne, načelnik Glavnoga štaba Armije BiH, Sefer Halilović, postrojio je vojsku na Dobrom Polju i održao govor o značaju napada na Uzdol. Tijekom napada koji je počeo 14. rujna oko 5.30, ubijeno je na okrutan način 29 civila i 12 pripadnika HVO-a, zapaljeno 50-ak kuća. Važno je imati u vidu da se zločin u Uzdolu dogodio istoga 14. rujna 1993. kada je potpisan “tajni sporazum” Tuđman - Izetbegović o spajanju “bosansko-muslimanske i hrvatske republike u okviru Unije BiH” koja istodobno stupa “u konfederalni odnos s Republikom Hrvatskom”. Dva dana poslije zločina u Uzdolu, pripadnici Armije BiH ubili su 16. rujna 22 zarobljena pripadnika HVO-a u naselju Hudutsko (Prozor-Rama). I ovdje je važno napomenuti da se ovaj zločin dogodio istoga dana kada je Izetbegović potpisao s predstavnikom Republike Srpske deklaraciju koja predviđa da “nakon teritorijalnog razgraničenja triju republika koje će činiti Uniju” Republika Srpska može za dvije godine, nakon provedenoga referenduma, izaći iz Unije BiH, s tim da u tom slučaju sva prava Unije “bit će automatski prenesena na republiku s pretežito muslimanskim stanovništvom.” Očigledno je, dakle, da su vojne operacije Armije BiH u tom trenutku usmjerene na teritorijalna osvajanja na račun malobrojnijega (hrvatskoga) naroda kako bi se osvojilo što više prostora prije eventualnoga razgraničenja triju republika u Uniji BiH.

”Borci za vjeru”

Dakle, u nepunih desetak rujanskih dana 1993. vojska koja se tobože borila za “građansku BiH” izvršila je masakr nad hrvatskim civilnim stanovništvom i vojnim zarobljenicima u tri naselja. No, to je samo jedan dio procesa etničkoga čišćenja koji je Armija BiH već provodila u središnjoj Bosni i nastavljala provoditi jer se radilo o planu osvajanja što više teritorija “na račun Hrvata”, kako je u to vrijeme glasio poticaj iz međunarodnih diplomatskih krugova. Naime, nakon što su postrojbe Vojske Republike Srpske (VRS) etnički očistile prostore od muslimanskoga stanovništva, britanski mirovni posrednik David Owen na sastanku s muslimanskim izaslanstvom 26. srpnja 1993. kazao je da je očito kako oni ne mogu vojno vratiti te teritorije i da mu je jasno kako muslimanska strana ne može biti zadovoljna s onim što su u teritorijalnom pogledu dobili Srbi, “ali da se stvar može ispraviti na taj način da se muslimanska strana namiri na račun Hrvata.” Višestruko brojnije snage Armije BiH u odnosu na HVO uspijevale su u teritorijalnom namirivanju “na račun Hrvata”, tako da je izvješću iz veljače 1994. načelnik Generalštaba Armije BiH Rasim Delić mogao obradovati predsjednika Izetbegovića da je “HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku.” Da je pritom došlo do ubijanja i proganjanja hrvatskog civilnog stanovništva, u tome se izvješću naravno ne spominje. Progoni i etnička čišćenja civilnoga stanovništva činile su sve tri zaraćene strane na prostorima pod svojom kontrolom (o zločinima VRS-a i HVO-a je “gotovo sve poznato”), ali je nužno, s jedne strane, zbog pijeteta prema svim žrtvama, a druge strane zbog današnje (neupućene) bosansko-bošnjačke javnosti češće govoriti i pisati o zločinima Armije BiH. U tom kontekstu vrijedi navesti sljedeće promišljanje nedavno preminuloga Željka Raguža: “Neprihvatljivo je zbog nužnog i jednakog poštovanja svih žrtava, s bošnjačke strane isticati i naglašavati zločine HVO-a u Ahmićima i Stupnom Dolu, a šutjeti o zločinima koje su počinili vojnici muslimanske vojske Armije RBiH u Trusini, Maljinama, Doljanima, Stipića livadama, Grabovici, Uzdolu, Buhinim Kućama, Križančevu Selu. Također je neprihvatljivo s bošnjačke strane naglašavati logore HVO-a Dretelj i Gabelu, a šutjeti o 331 logoru i zatvoru u kojima su pripadnici muslimanske vojske Armije RBiH zatvorili 14.444 Hrvata i to 10.346 civila i 4.098 vojnika HVO-a. Od toga su broja 632 logoraša Hrvata ubijena, a njih 50 je okrutno pogubljeno na ritualan način”. Armija BiH - u čijemu su sastavu bili i mudžahedini (“borci za vjeru”) koji su prema njihovim riječima došli “ovamo poginuti u službi islama” za “muslimansku zemlju” - djelovala je pod egidom stvaranja “građanske” države. A kako je uistinu namjeravao realizirati “građansku”, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović objasnio je kada se u studenome 1993. našao među svojim “građanima”, među pripadnicima svoga naroda, rekavši da BiH kao zajednička “srpsko-hrvatsko-muslimanska” država nije moguća, “ali će po njemu biti moguća jedna nova i drugačija BiH koja će se realizirati u dvije etape: vojno i politički”. Najprije će se vojno zauzeti prostori “u kojima je većinski muslimanski narod” kao i prostori “koji su nekad bili muslimanski”, pri tome, priznaje Izetbegović, neće se moći vojnim sredstvima osvajati “Drvar, Banjaluku, Trebinje”, dakle, većinski srpski krajevi, sugerirajući valjda da će ciljevi osvajanja biti prostori naseljeni Hrvatima. U drugoj fazi će se, nastavlja Izetbegović, za BiH voditi borba političkim sredstvima. U budućnosti će, prema Izetbegoviću, BiH biti “muslimanska” država “via facti” jer će u njoj “biti 80% Muslimana”, a “njih će (Srba i Hrvata, nap. I. Š.) biti još po 10 procenata jednih i drugih unutra.” Izetbegović je u jednom razgovoru s generalom Jacquesom Paulom Kleinom utvrdio “da za njega Hrvati nastavljaju biti glavna blokada pri stvaranju bosanske države i da bi bez njih mogao naći kompromis sa Srbima.” A kako se odnositi prema onima koji “blokiraju” stvaranje “bosanske države” i kako “ispravno” razumijevati pojam “građanskoga”, to je savršeno jasno bilo i vojniku Enesu Šakraku koji je pucao na četverogodišnju Mladenku Z. i njezinu majku u Grabovici prije 29 godina, kao što je jasno i onom nesretnom prosvjedniku u Sarajevu koji bi danas (po)trpao preostale Hrvate u vagone - sve uime “građanske” BiH.