U Domu za starije i nemoćne osobe u Brnjacima u Kiseljaku u 101. godini života jučer (utorak, 27. siječnja) preminuo je Vinko Vidović, najstariji korisnik te ustanove. Bit će pokopan u četvrtak, 29. siječnja, na gradskom groblju u Kiseljaku, gdje je godinama i đživio i proveo svoje posljednje dane života.
Život Vinka Vidovića započinje rođenjem u Fojnici 21. lipnja 1925. godine. Odrastajući uz oca Tadiju, austrugarskog vojnika, koji je držao kavanu u blizini rudnika zlata u fojničkom naselju Bakovići, Vinko je kao desetogodišnjak upamtio rudnik zlata. Pomažući ocu nosio bi kavu Englezima koji su imali koncesiju nad rudnikom. Iz tog je vremena sačuvao bočice sa zlatnim talogom koje nam je pokazao podijelivši s Večeranjakom prije 15-ak godina priču o svojim sjećanjima na rudnik zlata, a u povodu najava da bi rudnik mogao ponovno otvoren. Čuvao ih je kao uspomenu na vlastitu potragu za zlatom u rijeci Željeznici.
I ostatak života Vinka Vidovića bio je prožet različitim zgodama. 1943. godine postaje sudionikom partizanskog otpora. Zarobljen je i poslan u logor Dachau, kasnije prebačen u Beč, a oslobođen je 13. travnja 1945. ulaskom Crvene armije u Beč. Umjesto povratka kući, pridružuje se Rusima u lovu na preostale pripadnike Gestapoa. Po povratku u rodnu Fojnicu završava šumarski tečaj te postaje jedan od prvih šumara na ovim prostorima da bi napredovao do poslovođe u tadašnjoj drvnoj industriji. Bio je i strastveni lovac, a u njegovoj privatnoj zbirci skupio se uz mnoštvo lovačkih trofeja te zbirki numizmatike, znački, kapa i kravata koje je sakupljao i brojnih priznanja i medalja.
Dobio je Vinko za života priznanje od Josipa Broza Tita, ali i zapovjednika UNPROFOR-a u BiH francuskog generala Philippea Morillona, koji je u proteklom ratu bio smješten u njegovoj vili, tik uz hotel Dalmaciju u kojemu su bile stacionirane međunarodne mirovne snage. Sve ih je Vidović na svoj način zadužio te su mu odali počast.
Sa suprugom Zorom s kojom se vjenčao 1946. godine imao je pet sinova. Trojica su preminula, a preostala dvojica zajedno s sa svojim obiteljima, unučadima i praunučadima, brojnim poznanicima i prijateljima ispratit će najdugovječnijeg žitelja ovih prostora na vječni počinak. Stoljeće života Vinka Vidovića, a u drugo je stoljeće zagazio prije sedam mjeseci, prožet je brojnim pričama i zgodama te bi mogao bez sumnje poslužiti kao inspiracija za filmski scenarij o čovjeku koji život započinje uz rudnik zlata kojim su gospodarili Englezi, nastavlja kao pripadnik partizanske vojske koji je Rusima tragao za pripadnicima zloglasnog Gestapoa da bi život nastavio u rodnom kraju, gdje je dočekao i ugostio pripadnike mirovnih snaga koje su u proteklom ratu bile stacionirane u Kiseljaku.
Uza sve navedeno, Vinko bi nalazio vremena i za harmoniku, ples i društvena okupljanja, a tajnu dugovječnosti i oštroumnosti i u poznim godinama dugovao je vedrini duha i svestranosti. Nisu ga napustile ni u posljednjim godinama života u kojima je bio bolestan, ali i dalje vedar i s jasnim sjećanjima na život kojeg vrijedi pamtiti, ali i zabilježiti.