Iako vlasti već mjesecima pokušavaju zaustaviti rast cijena osnovnih proizvoda, građani BiH i dalje svakodnevno osjećaju pritisak na kućne proračune. Mjere kontrole cijena trebale su zaštititi potrošače od novih poskupljenja, no pitanje koje se sve češće postavlja jest koliko takve mjere zaista mijenjaju životni standard građana, piše Večernji list BiH.
Uvedene mjere
U FBiH uvedene su mjere neposredne kontrole cijena za osnovne životne namirnice i druge proizvode, a Vlada FBiH njihovo je trajanje produljivala uz obrazloženje da trebaju zaštititi građane od naglih promjena cijena. Posebna mjera odnosi se i na cijenu pšeničnog kruha, kojoj je određen najviši maloprodajni iznos. No i kada pojedini proizvodi imaju ograničenu cijenu, ukupni troškovi života ostaju visoki. Sindikalna potrošačka košarica za četveročlanu obitelj u svibnju ove godine iznosila je čak 3436,70 KM. Istina, prosječna plaća u FBiH raste. Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, prosječna plaća u svibnju iznosila je 1698 KM, dok je prosjek za razdoblje od ožujka do svibnja bio 1702 KM. Na prvi pogled, rast plaća mogao bi sugerirati da građani lakše podnose visoke cijene. Međutim, prosječna plaća i potrošačka košarica pokazuju potpuno drukčiju sliku. Jedna prosječna plaća pokriva tek oko polovine iznosa potrebnog četveročlanoj obitelji za osnovne mjesečne potrebe. Još je teža situacija za radnike koji primaju minimalnu plaću. Ona u FBiH iznosi 1027 KM, što znači da je za pokrivanje sindikalne potrošačke košarice potrebna više od tri puta veća svota od minimalne plaće. Drugim riječima, obitelj u kojoj jedan član radi za minimalac ne može ni približno pokriti sve troškove koje sindikati ubrajaju u osnovne životne potrebe. Ako je u kućanstvu samo jedna plaća, nakon hrane, stanovanja, režija i prijevoza vrlo malo ostaje za odjeću, lijekove, obrazovanje, popravke, godišnji odmor ili bilo kakav neplanirani trošak.
Stvarna slika
Problem je dodatno izražen zato što prosjek često skriva stvarnu sliku. Plaća od 1698 KM jest službeni prosjek, ali velik broj zaposlenih prima znatno manje. Istodobno, cijene se ne kreću jednako u svim kategorijama. Građani posebno osjećaju poskupljenja proizvoda koje kupuju svakodnevno, pa čak i relativno malo povećanje cijene kruha, mlijeka, mesa, jaja ili povrća tijekom mjeseca stvara ozbiljan dodatni trošak. Zbog toga mjere poput ograničavanja cijena mogu kratkoročno usporiti rast pojedinih troškova, ali same po sebi ne mogu riješiti problem niske kupovne moći. Ako plaće rastu sporije od ukupnih potreba kućanstva, građani će i dalje imati osjećaj da žive sve skuplje, bez obzira na to što je dio proizvoda formalno pod kontrolom. Poseban problem predstavljaju troškovi koji nisu obuhvaćeni ograničenim cijenama. Stanovanje, najamnine, gorivo, održavanje automobila, usluge, obrazovanje i brojni drugi izdaci mogu značajno opteretiti kućni proračun. Upravo zato građani često ne osjećaju učinak pojedinačne mjere kontrole cijena onoliko koliko bi vlasti očekivale. U međuvremenu država pokušava pronaći ravnotežu između zaštite potrošača i interesa trgovaca i proizvođača.
Federalno ministarstvo trgovine kontinuirano objavljuje podatke o kretanju potrošačkih cijena i prati stanje na tržištu. Za građane, međutim, najvažnije pitanje nije koliko je proizvoda na papiru obuhvaćeno mjerama kontrole, nego koliko novca ostaje u novčaniku nakon odlaska u trgovinu. A upravo tu nastaje najveći paradoks. Plaće su danas znatno veće nego prije nekoliko godina, ali su istodobno porasli i troškovi gotovo svega što čini svakodnevni život. Nominalno veća plaća ne znači automatski i veći životni standard. Ako jedna prosječna plaća pokriva tek oko polovine sindikalne potrošačke košarice, jasno je zašto mnoge obitelji moraju imati dva prihoda kako bi normalno funkcionirale. Za one s jednom plaćom, minimalcem ili neredovitim primanjima svaki novi rast cijena znači novo odricanje. Zato će se stvarni uspjeh politike kontrole cijena moći mjeriti tek kada građani osjete promjenu u vlastitim kućnim proračunima. Do tada ostaje činjenica da je između prosječne plaće i troškova života i dalje ogroman jaz – a njega građani svaki mjesec moraju nadoknađivati vlastitim odricanjima.
Otvori KEKS Pay
