Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kultura

U krizi kultura prva nastrada

Mislim da ima nade za mostarsko kazalište, jer ovaj grad je i danas, kako bi kazao moj cijenjeni profesor Josip Lešić “grad opsjednut kazalištem”
10. lipnja 2012. u 13:36 0 komentara 616 prikaza
Šerif Aljić
Foto: Stojan Lasić

Nakon završene Srednje medicinske škole u Doboju, Šerif Aljić odlazi na studij u Sarajevo gdje 1977. godine diplomira na Filozofskom fakultetu-Odsjek gluma. Bio je angažiran, najprije u Kamernom teatru 55 iz Sarajeva, zatim u Crnogorskom narodnom pozorištu u Podgorici, potom u Narodnom pozorištu Mostar i Hrvatskom narodnom kazalištu Mostar. Dobitnik je nagrade za najbolju režiju 1979. , i to za režiju televizijskog scenarija “Čep koji ne propušta vodu“ Branka Reljića.

Prije nešto više od dva mjeseca završio je vaš dvostruki mandat na čelu Narodnog pozorišta Mostar. Za to vrijeme NP je prolazio kroz turbulentno razdoblje. Kad danas podvučete crtu kako biste ocijenili Vaš rad?

Uradio sam što sam mogao i na to sam ponosan. Nisam se nimalo štedio, 24 sata sam bio na raspolaganju i sve što sam mogao učiniti učinio sam. Da sam znao što me čeka ozbiljno bih razmislio bih li prihvatio i drugi mandat. I da imam prava ne bih se više kandidirao. Tu sam proveo osam godina i četiri mjeseca, i to je dosta. Za moga mandata imali smo oko 16 premijera, a najznačajnije su mi praizvedbe poput “Kulina”, “Fundamentalista” i “Hanibala podzemnog”, koje nitko ranije nije postavio na scenu u BiH. Tu su predstave i “Derviš i smrt”, “Djelidba”, “Let iznad kukavičjeg gnijezda”...

Institucionalna kultura u Mostaru na niskim je granama. Novac, i ako ga ima, curi na kapaljku. Kako to objašnjavate?

Žao mi je što nisam uspio NP Mostar ugurati u sustav proračuna, da ne ovisimo o grantovima. U Mostaru imamo paradoksalnu situaciju, s jedne strane politika umjesto da Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) da osnivačka prava, pokušava ista oduzeti NP-u Mostar. Tako je u kulturi uopće, a kazališta su prava na udaru.

Kakav Vam je trenutačno status u NP Mostar?

Pored toga što sam glumac, ukazano mi je povjerenje od novog direktora Šemsudina Gegića, da budem i savjetnik za program i repertoar.

Svojedobno je Vaš profesor Josip Lešić kazao da je “Mostar grad opsjednut kazalištem“. Ima li nade za mostarske teatre?

Mostar jeste grad opsjednut kazalištem, iako sve manje i manje. Ali uvijek je pet posto stanovništva bilo zainteresirano za odlazak u kazalište, i tako je to svugdje u svijetu. A da ima nade. Ima. Mi uopće nemamo velike prohtjeve, ali tražimo standard za kulturu, bio on svjetski, europski, afrički, bilo kakav. Svugdje se iz proračuna za kulturu izdvaja tri posto, to je neki minimum. Međutim, ovdje je spalo ispod jedan posto.

Talent za glumu

Na kazališnoj sceni ste više od 30 godina, sjećate li se prvog izlaska na javnu scenu?

Moj prvi javni nastup bio je u osnovnoj vjerskoj školi u 3. razredu osnovne škole. Dobio sam zadatak od hodže da za jednu prigodnu svečanost izrecitiram pjesmu vjerskog sadržaja. Zanimljivo je da sam ja eto još kao dijete dobivajući prvi zadatak, u rezervi pripremio još jednu pjesmu sličnog sadržaja da se nađe za svake slučaj, možda netko zaželi da još recitiram. I tako vođen nekom intuicijom ispalo je dobro što sam spremio rezervu jer je hodža, ne vodeći računa o tom, istu pjesmu dao drugome mladiću da je recitira. Meni nije preostalo ništa drugo nego recitirati alternativnu pjesmu jer mi je bilo glupo recitirati istu. Sjećam se, bila je grobna tišina kada sam recitirao: “Zemlja nije vječna, kratko živi tijelo, bijeli ‘ćefin’ čeka smrtničko odijelo. Kad u carstvo vječno mora da se ide, ostaviti treba sve što oči vide...” To iskustvo mi i danas koristi. Čovjek mora biti spreman na različite situacije u životu.

Već u ranim danima pokazivali ste sklonost prema glumi i imitaciji?

Na satu socijalne medicine odgovarajući za ocjenu primijetio sam da me profesor ne sluša i počeo sam prenositi utakmicu između Dinama i Sarajeva. Nisam imitirao pok. Ivana Tomića, iako sam i to radio, nego sam u istom tonu i ritmu govorio ‘da je lopta s desne strane nabačena na rub kaznenog prostora gdje je Josip Gucmirtl podbacio svoja junačka prsa, spustio loptu na koljeno i vrhom kopačke proturio do Zambate, sudac nije svirao zaleđe i Zambata je odapeo svojom ljevicom i lopta je prošla zamalo, zamalo pored desne vratnice“... i to je trajalo dok se neki od učenika nisu počeli smijati. Profesor se pribrao počeo je klimati glavom odobravajući moje znanje iz zadane lekcije, ali mu nije bilo jasno čemu se drugi učenici smiju. Onda bi se opet zamislio i isključio, a ja bih primijetivši to ponovno se prebacio na utakmicu i tako nekoliko puta, dok nije rekao dosta, hvala i upisao mi u dnevnik peticu.

Srednja škola, studentski dani..., kako je došlo do toga da upišete glumu, a ne medicinu što ste oduvijek željeli?

U srednjoj medicinskoj školi slučajno sam upao u dramsku sekciju na zamolbu jednoga kolege da ga zamijenim. Bila je to predstava “Pokondirena tikva” Jovana Sterije Popovića. Preko noći sam naučio tekst i otišao na probu da bi mi rekli “pa što ako kolega nije došao, ne trebaš nam ni ti“. Kazao sam im da sam sve spremio, i to za jednu noć i da me provjere. I tako sam se izborio za ulogu. A prijelomna odluka da upišem glumu bila je kad sam upoznao glumca Faruka Arnautovića koji je vodio dramski studio u Doboju. Još kao školarac pročitao sam dosta djela od Shakespearea, Čehova i Molierea. Zanimalo me. Naučio sam napamet govoriti “Hamletov govor glumcima” i s tim sam izašao na prijamni ispit. U međuvremenu sam se zaposlio kao medicinski tehničar u Doboju, pa sam stalno putovao na relaciji Doboj - Sarajevo kako bih mogao stići na probe. Na klasi Aleksandra Džuverovića nas je bilo osmero, uz ostale bili su tu Sanda Krgo i Mirza Tanović, a profesori su bili Miroslav Avram, Josip Lešić, Michael Boonstra, Kaća Dorić a, najdraža mi je bila profesorica - balerina Nevenka Nena Petrović koja je vodila scenski pokret - ritmiku.

Kako su roditelji reagirali na Vašu odluku da upišete glumu, a ne neki “ozbiljniji“ fakultet?

Majka je željela da se što prije zaposlim, a otac mi je rekao “što ti to treba moj sine, može li se od toga živjeti. Ne znam što će ti gluma, možeš ‘cirkuzati’ i bez fakulteta, ako si već od toga“. To za njega nije bila ozbiljna stvar. Ali nisam ga slušao, bio sam tvrdoglav, iako sam se dvoumio između medicine i glume.

Nakon studija niste dugo čekali na angažman u profesionalnom kazalištu?

Čim sam diplomirao, te 1977. godine odmah sam otišao raditi u Podgoricu, bez obzira što sam bio stipendist Kamernog teatra 55. U Podgorici sam bio dvije godine i tu sam odigrao sedam premijera. Igrao sam s velikim glumcima kao što su Slobodan Aligrudić i Petar Božović. Ali daleko mi je bilo putovati iz Podgorice do Sarajeva i Doboja. Kad vam kažem, znao sam putovati od Sarajeva uskim kolosijekom do Priboja čekajući vlak Beograd - Bar..., jednostavno bilo mi je daleko, a želio sam biti češće kod roditelja.

I izabrali ste Mostar, koji također nije baš blizu Doboju?

U Mostar sam došao 1979. godine, kad je Narodno pozorište raspisalo natječaj za glumce. Ravnatelj je bio Ante Karačić. Želio sam doći u Mostar jer mi je stric, (ja ga zovem amidžom) koji je tu služio vojsku, pričao kako je to lijep grad. Ne mogu se ne sjetiti Starog mosta kad sam ga prvi put ugledao i umjetnika što je klesao skulpture u kamenu i drvetu Milivoja Bokića pa Safeta Begovića u bijelim haljinama... To me je dojmilo. Stariji kolege glumci znali su govoriti da glumcu ne valja vezati se samo za jedan grad, jer se promjenom stječe bolje iskustvo. Prva uloga bila mi je u predstavi Ahmeda Obradovića “Ljudi s juga”. Igrali su sa mnom još Velimir Pšeničnik Njirić, Toni Pehar, Milan Komljenović, Ante Vican, Vaso Zorkić i dr. Bila je to dobra ekipa, zlatno doba mostarskog kazališta koje je počelo još sa Safetom Čišićem.

I tako ste do dana današnjeg ostali u Mostaru?

Volim ovaj grad. Mogao sam ga napustiti u više navrata, ali eto ostao sam ovdje, čak i u ratu. Ovi tzv. problemi koje imamo u gradu to meni djeluje kao izazov. Dobar teren za onoga koji hoće nešto raditi. A što je više zapreka to je veći izazov za onoga koji ima volju uhvatiti se u koštac s problemima. Ja sam po prirodi optimist. Evo, primjerice, problem otpada u gradu riješio bih vrlo jednostavno. Ukinuo bih sve kontejnere i korpe za otpatke po gradu. Da ih nema nikako. Onda bi svatko držao svoj otpad na balkonu i u određeno vrijeme (koje bi bilo na oglasnoj ploči u svakoj zgradi), kada naiđe kamion koji odvozi smeće, izašao bi i lijepo ubacio svoju vreću sa smećem u kamion.

Koji Vam je pisac najdraži i postoji li neka uloga koju biste voljeli utjeloviti, a niste imali prigodu?

Još kao student maštao sam igrati Trepljova u Čehovljevu “Galebu“, i ta mi se želja ostvarila već na početku karijere, u Podgorici. Čehov mi je najomiljeniji pisac i volio bih zaista režirati “Galeba“, jer je to po meni jedno od najboljih dramskih dijela uopće, poslije Shakespeareova Hamleta. Uz to, Čehov mi se jako sviđa jer je i sam bio liječnik i genije, jer je za osam-devet dana napisao to djelo. Volio bih također uraditi i “Sokratovu obranu“ od Platona. Od naših glumaca igrali su je Ljuba Tadić kao monodramu i Ante Vican u predstavi sa više glumaca.

Koje kolege glumce najviše cijenite. Jeste li imali uzora?

Nemam posebnih uzora, ali mi se gluma Rade Šerbedžije oduvijek sviđala. Svaki glumac ima svoje posebnosti, nije to skakanje u vis da bi se tako vrednovale stvari. To je ipak umjetnost, dijapazon je širok i ovisi o kojem je području riječ. Primjerice, Dragan Šaković je, kad se radi o ulogama čudaka, bio najmoćniji, a kad treba proniknuti u nešto što je i pisac zaboravio tu je majstor bio Ante Vican. Pokojni Toni Pehar bio je izvorni glumac. Bio je moj dugogodišnji kolega i sjajan glumac.

Erotsko iskustvo

Sjećate li se svoje prve profesionalne uloge?

Nedavno, za snimanja igranog filma “Obrana i zaštita” glumica Nada Đurevska prisjetila se dogodovštine kad smo zajedno debitirali u Sablasnoj sonati od Strindberga, u Kamernom teatru 55. Imali smo veliku tremu, a trebali smo samo kao mrtvaci prijeći preko scene, ništa drugo. Ona mi kaže da sam je tada jako uštinuo, a ja se eto tog detalja ne mogu sjetiti. Pa, gdje ću štipati suprugu direktora i profesora Miroslava Avrama, ne pada mi na pamet (smijeh).

Vašu karijeru obilježila je i kontroverzna uloga u prvom erotskom filmu na ovim prostorima Oazi?

To je bio jedan avanturistički izlet. Bio sam mlad i o tome se pisalo više nego što zaslužuje, a ni ja to nisam nešto posebno krio. Bio je to svojevrsni prosvjed. Kad sam čuo da je zabranjena prva verzija tog filma, onda sam kazao da, ako je tako, ja ću igrati. U demokraciji i slobodi ne bih se nikad odlučio na takav potez. Sviđa mi se komentar velikog redatelja i glumca Antuna Vrdoljaka kad su ga novinari pitali je li gledao takve filmove on je kazao: “Da, ali šta se tu ima gledati više od 5 minuta.”

Kakva iskustva nosite sa snimanja filma “Obrana i zaštita“ Bobe Jelčića?

Jedno lijepo iskustvo. Bobu Jelčića znam još kad smo u Mostaru radili predstavu “Tena” Josipa Kozarca. S radošću sam prihvatio ulogu kad me je pozvao. Bobo to jako dobro radi, precizno i mislim da je i temu pogodio i da će ispasti dobar film. Davao sam sugestije oko snimanja vjerskog obreda jer sam nekad davno trebao ići za hodžu. Bit će mi drago ako sam svojom ulogom Đulaginog brata doprinio kvaliteti filma u čiji uspjeh vjerujem.

Je li Vam žao što niste više igrali u filmovima i serijama?

Dosta sam odbijao filmove. Jedino mi je žao što sam odbio Živka Nikolića. Kao mlad i nadobudan glumac mislio sam da zaslužujem veću ulogu. Ali kad sam poslije čuo da je Nikolić, ostavljen od svih, umro u bijedi, pokajao sam se. Tražio sam dvostruko više novaca nego što su oni mogli ponuditi. U razgovoru s Nikolićem, kazao mi je da toliko koliko ja tražim ne košta ni Ljubiša Samardžić, na što sam mu ja rekao da onda uzme njega. Žao mi je što nisam više igrao na filmu, ali nikad nije kasno. Ostale su mi uloge djedova i očeva.

Status glumca prije rata i danas?

Prije je standard glumaca bio bolji. Ugovori su se potpisivali i svako repriziranje bilo je honorirano. Još kao student III. godine igrao sam u seriji “Odlikaši”, pa kad sam dobio honorar pola kuće smo preuredili, krov, vrata, prozore promijenili, verandu napravili i kupili TV u boji. Danas je to nezamislivo. Ugovori su bili povoljniji za glumce. Ovdje, kod nas kad snimaš dobiješ samo jedan honorar i to je to, nema više.

Danas kad se osvrnete na sve jeste li požalili što ste izabrali ovu profesiju?

Naravno da vam nitko neće odgovoriti kako je pogriješio u životnom odabiru. Ali kakav sam ja to glumac kad me poslije 35 godina rada, od toga 33 u Mostaru koje bih trebao obilježiti godišnjicu s ulogom poput Shakespearova Kralja Lira, ili Platonovog Sokrata, upravo u Mostaru, stariji ljudi i žene (koji očigledno ne dolaze u kazalište niti gledaju televiziju) ozbiljno pitaju – Kad će biti mirovine, misleći da sam – poštar jer idem na probu s crnom torbom.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.