“Smrt Americi”, “Smrt Izraelu”, uzvikivalo je jučer nekoliko desetaka tisuća pristaša iranske vlasti koji su se okupili u više gradova kako bi osudili “nemire” koji ovih dana potresaju Iran. Noseći transparente s natpisima protiv “poticatelja nereda”, prosvjednici su izvikivali slogane potpore vrhovnom vođi, ajatolahu Ali Hamneiju. Zapovjednik iranske revolucionarne garde objavio je kasno sinoć da su protuvladini prosvjedi diljem države završili.
“Možemo reći da je danas kraj urote iz 1396.”, istaknuo je Mohamed Ali Džafari referirajući se na aktualnu godinu po iranskom kalendaru. Naglasio je da su “sigurnosna pripremljenost i oprez ljudi” doveli do pobjede nad neprijateljem koji je pokušavao zaprijetiti islamskom Iranu na kulturnom, ekonomskom i sigurnosnom polju. Urotnici su uhićeni i protiv njih bit će poduzete “oštre akcije”, kaže Ali Džafari.
Tri scenarija
Unatoč tome što vlast u Iranu tvrdi kako su to spontani prosvjedi potpore, analitičari su uvjereni da tim prosvjedima vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei želi pokazati svoju moć konzervativnim snagama, ne samo reformistima na čelu s predsjednikom Hasanom Rohanijem već i SAD-u, Izraelu i Saudijskoj Arabiji, koji pozivaju na rušenje režima u Iranu. Nema sumnje da vrhovni vođa Hamnei uživa izuzetnu potporu u Iranu u što sam se i osobno uvjerio.
Naime, lani sam bio pozvan na obilježavanje godišnjice smrti imama Homeinija, osnivača Islamske Republike Irana, na čijem je skupu govor držao upravo Hamnei. Skupu je nazočilo nekoliko milijuna ljudi. Isto tako, pozvan sam bio i na obilježavanje godišnjice Islamske revolucije gdje je govor držao predsjednik Irana Hasan Rohani. Iako je to izuzetno bitan dan za Irance, jer je tada srušen Reza Pahlavi, na Trgu slobode okupilo se nekoliko desetaka tisuća ljudi. Odaziv na tim skupovima zapravo je pokazatelj snage konzervativaca i reformista u Iranu.
U 39 godina sankcija nad Iranom bilo je mnogo pokušaja rušenja režima, ali neuspješnih. Analitičari su uvjereni da je jedina prilika za to bila kada je svijet gurao Sadama Huseina u rat s Iranom 1980. pružajući mu svu potporu, financijsku i u naoružanju. Iran je tada bio izuzetno slaba i neorganizirana zemlja, bez vojske i revolucionarne garde.
Pitanje koje se danas postavlja jest imaju li Trump, Izrael, S. Arabija moralno pravo tražiti pad vlade u državi s 82 milijuna stanovnika (kao Njemačka) i površinski većoj od Francuske, Njemačke i Španjolske zajedno, koja uz to razvija i nuklearno oružje? Tri su scenarija koja bi se u idućim danima mogla dogoditi u Iranu. Nakon što vide moć konzervativaca, protuvladini prosvjednici imaju dvije mogućnosti: ili se povući ili svojim prosvjedima izazvati eskalaciju sukoba u kojem bi slučaju zasigurno intervenirala iranska revolucionarna garda koja bi ugušila pobunu kao i 2009. Jedan od najvjerojatnijih scenarija koji bi se mogao dogoditi jest pad vlade predsjednika Hasana Rohanija.
“Amsterdam Perzije”
Prvi masovni iranski prosvjedi i štrajkovi počeli su u siječnju 1978. i zbog njih je monarh Reza Pahlavi pobjegao iz zemlje, a nekoliko dana kasnije Homeini se iz progonstva vratio u Teheran gdje su ga dočekali milijuni ljudi. Monarhija je službeno okončana 11. veljače 1979. Pahlavi je srušen zbog modernizacije koju je provodio i koju je karakteriziralo isključivanje pripadnika elita koje su legitimirale tradicionalni režim; ponajprije klera, trgovačke klase i vjerskih masa. Sve je to stvorilo duboki jaz između vlasti, koja nikome nije polagala račune, i širokih slojeva marginaliziranog društva koje je ostavljeno bez mogućnosti izbora. Kada je zapuhao vjetar revolucije, za sve šahove poteze već je bilo kasno. Postojeći režim izgubio je vjerodostojnost, a kao izlaz iz duboke društvene krize nametalo se okretanje islamu iako je do tada Iran bio potpuno otvorena zemlja u kojoj se pio alkohol, kockalo do zore, djevojke su nosile minice... Teheran su u vrijeme Pahlavija uspoređivali s Amsterdamom zbog velikog broja javnih kuća. Iako se na referendumu 1979. čak 98,2% Iranaca izjasnilo za Islamsku Republiku Iran, Iranci se šerijatskih zakona drže isključivo u Iranu. Bilo je zanimljivo gledati Iranke koje su na ulasku u zrakoplov na sebi imale čador, a pri slijetanju u neku drugu zemlju već su bile bez marame i u dekolteima.
