Smrt iranskog vrhovnog vođe ajatolaha Alija Khameneija u ciljanom napadu, koji su izveli Izrael uz podršku Sjedinjenih Država, duboko je uzdrmala Kremlj i pojačala dugogodišnju paranoju Vladimira Putina o vlastitoj sigurnosti i opstanku režima. Manje od devet mjeseci nakon što je Putin izbjegao odgovor na hipotetsko pitanje o mogućoj smrti Khamneija u napadu, kada je rekao da ni ne želi raspravljati o tome, sada je bio prisiljen reagirati. U kratkoj, ali oštroj izjavi Kremlja, ruski predsjednik osudio je ubojstvo kao “cinično kršenje svih normi ljudskog morala i međunarodnog prava”, jače nego što je reagirao na uhićenje venezuelskog predsjednika Nicolása Madura. Putin nije izravno imenovao SAD ni Izrael kao odgovorne. U ruskim političkim krugovima smrt ajatolaha odmah je uspoređena sa svrgavanjem i ubojstvom libijskog diktatora Muamera Gaddafija 2011. godine. Snimke Gadafijeva linčovanja ostavile su Putina 'apoplektičnim', kako je opisao poznati ruski novinar Mihail Zygar. “Pokazali su cijelom svijetu kako je ubijen, prekriven krvlju. Je li to demokracija?”, pitao se tada Putin na konferenciji za novinare.
Analitičari smatraju da je upravo Gadafijeva smrt bila prekretnica koja je oblikovala Putinovu vanjsku i unutarnju politiku nakon povratka na predsjedničku dužnost. Bivši KGB-ovac doživio je intervenciju Zapada u Libiji kao “vrhunac izdaje” i dokaz da se globalni vođe mogu eliminirati ako izgube moć. S godinama je Putinova izolacija postajala sve ekstremnija, od pandemijskih mjera s distancom od nekoliko metara do pažljivo koreografiranih javnih nastupa. Oporbeni vođa Aleksej Navaljni prozvao ga je “djedom u bunkeru”, aludirajući na raskošnu palaču s podzemnim tunelima dubokim 50 metara, piše Politico u analizi.
Posljednji događaji, pad Madura i sada Khamneija, samo su pojačali tu paranoju. Prokremljski propagandisti poput Dmitrija Medvedeva, Vladimira Solovjova i Aleksandra Dugina otvoreno optužuju Trumpa i Washington da "jednog po jednog eliminiraju saveznike Rusije". Medvedev je napisao da je napad na Iran otkrio Trumpovo "pravo lice", Solovjov je SAD nazvao “grabežljivcem”, a Dugin upozorio: "Jasno je tko je sljedeći". Kremlj, međutim, zadržava diplomatski ton. Glasnogovornik Dmitrij Peskov izrazio je "duboko razočaranje" propalim pregovorima SAD-a s Iranom, ali i "duboku zahvalnost" američkim naporima u posredovanju mira u Ukrajini.
Stručnjaci poput Sama Greena s King's Collegea u Londonu ističu da je Putin pragmatičar. "Njegovo najveće oružje u tom sukobu bila je spremnost i sposobnost Trumpove administracije da izvrši pritisak na Ukrajince i Europljane", rekao Greene. "Stoga nema apsolutno nikakvog razloga da se odrekne tog oružja", kazao je.
Što god ruski predsjednik osobno osjećao, njegovi postupci pokazuju da je pragmatičar, dodaje. "Putin neće riskirati svoju osobnu sigurnost, sigurnost svog režima ili svoju viziju ruske nacionalne sigurnosti kako bi riskirao pomoć Irancima, Sjevernoj Koreji, Kini ili bilo kome drugome“, rekao je Greene.
Za Moskvu, iranska kriza ima razne prednosti, među kojima su izgledi za više cijene nafte, neslaganje između Europe i SAD-a oko načina suočavanja s posljedicama te odvraćanje pozornosti Washingtona od rata u Ukrajini. Trumpovi postupci također pomažu u jačanju njegove domaće i međunarodne naracije o opasnostima zapadne hegemonije. Štoviše, Putin ima sredstvo odvraćanja koje ni Gadafi ni Khamenei nisu imali, a to je najveći svjetski nuklearni arsenal. Ali nuklearno oružje ne nudi zaštitu od prijetnji iznutra. Ako pad savezničkih moćnika pojača Putinove strahove, vjerojatno će se manje usredotočiti na NATO-ove projektile, a više na intrige.
"Ruski predsjednik zna kao i svi ostali, da diktatori koji skupe toliko moći i ostanu na vlasti koliko Putin, obično napuštaju dužnost na jedan od dva načina, ili sami odu, ili ih netko ukloni", rekao je Greene.
Otvori KEKS Pay
