Naslovnica Svijet

S Plenkovićem bih se malo mučio, nema te jake dinaridske crte, lakše bih naslikao Milanovića, ima tvrđu facu...

14. travnja 2019. u 09:40 0 komentara 227 prikaza
Pogledajte galeriju 1/4

Ne, ne, ta nije moja! Ta je neka iz muzeja. Sličan je koncept i ruka, ali nije moja. Ove tu su moje, ove masline i cvijeće... – pokazuje nam Radimir Čačić (70) malu izložbu na zidu svog ureda u Županijskoj palači u Varaždinu.

Tih pet, šest slika tek je desetina cjelokupnog likovnog opusa župana i predsjednika Narodne stranke – Reformista, bivšeg potpredsjednika Vlade i ministra, kojeg je, valja priznati, pomalo nadrealno slušati kako umjesto o stečaju i restrukturiranju Uljanika, podršci Andreju Plenkoviću i spuštanju Predragu Štromaru, govori o odsjaju kasnog popodnevnog sunca na kori tisućljetne istarske masline ili o rascvjetalim laticama crvenih tulipana. Dakle, Radimir Čačić je i slikar. I već je i izlagao. 
– Nisam ni prvi ni jedini takav među ljudima iz politike. Meni osobno najdraži, daleko najdraži, čovjek u politici i povijesti politike je Winston Churchill. Osim što je dobio Nobelovu nagradu za književnost, on je i slikao, i to ozbiljno i dobro. No, to je radio u intervalima kad nije bio aktivan u politici. Nije to tako rijetko da čovjek koji ima sklonosti prema likovnoj umjetnosti ili umjetnosti općenito, i kad ima malo više mira i mogućnosti da se fokusira, stvara. Nije poanta u vremenu jer relativno brzo možete nešto naslikati ako imate takvu vrstu ruke i tehniku. Evo, ja nisam od onih koji potroše tri mjeseca na studioznu i minucioznu analizu, poput nekih hiperrealista. Moji su relativno širokim potezima kista i olovke i sve to ide brzo. Trebaju mi tri, četiri ili pet dana za ulje, nekih par sati za akvarel. Što hoću reći? Nije stvar u vremenu, nego u mirnoći. Treba postići mirnoću i opustiti se da biste prenijeli neka svoja raspoloženja i osjećaje - pojašnjava. 
Kista se nije uhvatio punih 40 godina. Toliko je, naime, prošlo od diplome 1973. na Arhitektonskom fakultetu, gdje je posljednji put nešto naslikao, pa do odsluženja zatvorske kazne u Valturi 2013., kad je ponovno osjetio ljubav prema bojama. Moglo bi se reći – silom prilika. Čačić je u kaznionici u Valturi odslužio kaznu za izazivanje prometne nesreće s poginulim osobama u Mađarskoj. 
– Istina, četrdesetak godina nisam slikao, pa ni crtao, osim naravno kao arhitekt. Kako sam uvijek imao želju nastaviti slikati, unaprijediti tehnike i ući u ulje, kad sam se javio na izdržavanje kazne nabavio sam literaturu. Tamo sam, s obzirom na to da zakon daje tu mogućnost, zatražio i da pohađam slikarske tečajeve koje je vodila akademska slikarica. Ponovno sam počeo slikati i prešao s gradskih veduta na neke tehnike i teme koje prije nisam radio, na primjer cvijeće i portrete.

Morate imati mirnoću i fokus

Napravio sam 30 do 40 portreta prijatelja, poznanika i članova obitelji. I svoj sam tamo naslikao. Ne držim ga na zidu, tu je u susjednoj sobi. Idem po njega... – kaže i vrati se sa slikom na kojoj je neki mračan, suhonjav tip.

– To je iz faze kad sam imao 30 kilograma manje. U kaznionici sam se stigao pozabaviti teretanom i brzim hodanjem i skinuo sam 30 kilograma koje sam brzo nakon toga uspješno vratio. Autoportrete je najlakše raditi kad si u zatvoru, ima ti tko pozirati – šali se. 
Priznaje da na slici izgleda mračno, no to nije bilo njegovo stanje duha. 


– Nisam tip koji bi bio depresivan. Imate ljude koji su uvijek loše raspoloženi bez obzira kako im dobro bilo, imate ljude koji su uvijek dobro, čak i kad to nisu, a imate i neke normalne. Ja spadam u one koji su dobro. Autoportret je tako ispao jer sam bio vidno mršaviji. Nije teško naslikati portret. Istina, kod nekih ljudi je to jednostavnije, imate one s nešto markantnijom facom ili brkovima, tada ide puno lakše. Djecu, na primjer, nikad nisam slikao. Ljudi koji su se profesionalno bavili slikarstvom i završili umjetničke akademije rekli su da su portreti djece vrlo zahtjevni zbog fizionomije. Nisam nikad došao do te razine hrabrosti da radim dječji portret – priznaje.

A bi li, zanima nas, imao problema s portretiranjem premijera Plenkovića?

– Plenkovića bi bilo malo teže nacrtati jer nije baš tako jednostavan. Nema te jake dinaridske crte. Lakše bih nacrtao Zorana Milanovića, koji ima tvrdu facu. Bernardića? Njega bi se moglo. Gledajte, nisu to baš neke baby face pa da se ne mogu prenijeti na platno – kaže.

Teže je, smatra, od muškarca naslikati portret žene. Od kolega je naslikao Zlatka Koračevića, Ankicu Mamić, Jakšu Marasovića, bivšeg saborskog zastupnika, sada člana uprave JANAF-a... 
– Njega je bilo krajnje lako naslikati, on ima dinaridsku fizionomiju, s brčinom – napominje Čačić, iza kojeg je izložba u Vinkovcima i još nekoliko skupnih, jedna čak i u Bratislavi, u sklopu umjetničke kolonije “World Art Games” 2015. 
– Pozvali su me i odazvao sam se. Nakon toga se, na žalost, nisam, pretjerano razvijao u smjeru slikarstva. Ali budem, još sam mlad, hahaha...

Nije razmišljao o učlanjenju u likovnu udrugu jer to traži vrijeme i angažman. Okupiran je politikom koja mu zauzima cijeli fokus. 
– Od djetinjstva nas zasipaju bljeskovi, od crtića, TV reklama i spotova. Imate danas nekoliko minuta do pola sata da pročitate neki dokument i uđete u neku temu. Malo je ljudi, barem u mom poslu, u stanju pročitati tjedno jedan roman od 200 do 300 stranica, i to ne zato što ne bi stigli, nego zbog fokusa. Strašno volim čitati, ali čitam kad se dočepam godišnjeg odmora, i to ne odmah prvi dan. U tih sedam ili osam dana pročitam jednu knjigu dnevno. Dan prije završetka godišnjeg prestajem čitati knjige i prelazim na novine. U slikarstvu je ista priča, ako nemate mirnoću i fokus, ne ide. Kad bi mi netko rekao da ima hobi, ja ga ne bih nikad zaposlio! Ako tebi tvoj posao nije hobi i strast, nisi dovoljno dobar. Ljudima koji stvarno postižu rezultate njihov hobi je njihov posao. Tako je u svakom poslu, a u politici naročito. Netko je jednom rekao da nitko nikad nije uspio zapaliti vatru u drugome ako sam u njoj ne gori. Drugim riječima, morate imate neku strast da biste potaknuli nekog drugog. Slično je i u slikarstvu – smatra. 
Nema omiljene slikare jer vjeruje da mu nedostaje još temelja i znanja o slikarstvu.


– Volim impresioniste i ekspresioniste, to je međuprostor koji je meni blizak. Nikako apstrakcija, za koju treba imati još više znanja i zrelosti. Ono što ja radim na razini je realizma i na tragu ekspresionizma. Osjeti se moja struka, ne možete pobjeći od arhitekture. Na fakultetu mi je predavao Josip Vaništa, koji je živio slikarstvo, a ne profesuru na arhitekturi.

Tehnika špahtl

Tu je dobivao plaću i imao egzistencijalnu sigurnost, ali primarno je bio slikar. To nije nikakva kritika – kaže.

Kad je upisivao arhitekturu, mislio je da će na prijamnom briljirati u matematici. Zato se iznenadio kad ga je dekan pozvao u ured i čestitao mu kao jedinom studentu koji je 100 posto riješio ispit iz – opće kulture. Slikati je počeo u osnovnoj školi, gdje je učiteljica prepoznala talent. 
–Trener Branko Ivanković mi je jednom rekao: “Čuj, dovedi mi sto klinaca i svaki trener u svakom sportu će nakon dva sata prepoznati pet koji imaju neki temelj da naprave pomak.” Tenisač Francesco Ricci Bitti, koji je bio i predsjednik teniske federacije, rekao je da, kad je prvi put vidio Marina Čilića, odmah je znao da će taj dečko završiti među top 10. Tako i učitelji u školi vrlo brzo prepoznaju tko ima smisla za nešto. Neke su moje slike slali na izložbe u Zagreb i inozemstvo. Poslije u gimnaziji, vidite čuda, nije bilo crtanja i slikanja u sklopu nastave likovne kulture, već samo teorija. Da ne povjeruješ! Imao sam sreću da sam imao jednu od dosad najboljih profesorica, Jadranku Damjanov, koja je poslije predavala na Likovnoj akademiji i pisala knjige. Ona me usmjeravala i upisao sam arhitekturu, a u odluci mi je pomogla i činjenica da sam volio povijest, zbog koje sam poslije i završio u politici. Nisam imao neke specijalne talente za nešto, a neki kao da su se rodili sa spoznajom da će biti veterinari. I da, usmjerila me još jedna važna stvar, a to je da nisam želio imati šefa. Kao klinac sam to već znao. A samo dvije struke su u ono vrijeme bile bez šefova, odvjetnici i arhitekti, slobodne profesije u kojima ste u socijalizmu jedino mogli biti sami sebi šef. I to je bio jedan od razloga zašto sam završio kao arhić – otkriva. 


No, vratimo se mi slikarstvu. Pokazuje nam maslinik koji je uhvatio oko pet popodne, i jednu tisućljetnu maslinu. Maslinu? 


– Možda ne izgleda kao maslina, čovjek bi rekao da je apstrakcija, ali nije, to je ekspresija. Prvo ulje koje sam napravio bilo je cvijeće u vazi. U kaznionici sam si mogao priuštiti da stavim vazu s cvijećem na stol i slikam. Pogledajte ovu kompoziciju volumena istarskog gradića. Ovo tu je posebna tehnika špahtl, kao da na plosnati nož za ribu staviš direktno boju iz tube i razmazuješ kao sa zidarskom žlicom. Dobiju se zanimljivi odnosi boja, sjena i sunca. Najdraži motivi su mi gradski zato što osjećam taj urbani prostor. Naš Miljenko Stančić je tu majstor, on vas vuče i povuče. On je zarazan, a i Varaždin je takav grad sa svojom ljepotom. Ja imam drukčiji pristup, puno jači kolorit. Kod njega je ključna ta igra svjetla i sjene, dok kod mene to nije naglašeno. No, važno je dati sebe i pokazati svoju dimenziju, ne samo u slikarstvu – ističe. 
Ima i kolekciju slika drugih autora. Ništa spektakularno, veli. Ima Josipa Vaništu, iz poštovanja kao profesoru, Mladena Vežu, malog Stančića iz vremena kad je ovaj išao u peti razred i jednog njegova Kraljevića Marka iz mladenačke faze, kad još nije završio akademiju, Vaska Lipovca... 
– Imam i domaće varaždinske umjetnike. Kad sam bio poduzetnik, bio sam i mecena, pomagali smo mladim umjetnicima u izdavanju mapa. Jedan je sad profesor na akademiji, a mi smo mu izdali mapu kad je bio na zadnjoj godini – kaže Čačić, koji je naslikao između 50 i 60 slika. 
Jednog će ih dana i sve izložiti. Možda se na zidu neke galerije tada nađe i portret njegove supruge koji, iz njemu nepoznatih razloga, ona drži pod embargom i ne želi ga dati na uvid javnom kritičkom sudu. Planira još naslikati nešto ulja na platnu i akvarela, posebno s motivima Varaždina. Tko zna, možda jednog dana razvije novi slikarski pravac, reformizam ili tako nešto... Posvetit će se, veli, opet slikanju kad bude imao više vremena. A kad će to biti, zanima nas?

– Bumo vidli. •

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.