Božja Riječ danas nam nudi tri glagola koji nas kao kršćane i pastire u Europi izazivaju: razmišljati, obnoviti, vidjeti. Razmišljanje je ono na što nas prije svega Gospodin poziva da učinimo preko proroka Hagaja: 'Razmotrite svoje putove!', dvaput ponavlja svom narodu (Hag 1,5.7). O kojim bi aspektima svog ponašanja trebao razmisliti Božji narod? Poslušajmo što Gospodin govori: 'A vama je vrijeme da stanujete u pokrivenim kućama, dok je ovaj Dom razvaljen?' (r. 4). Narod se, nakon što se vratio iz izbjeglištva, pobrinuo da preuredi svoje domove. A sada je zadovoljan što mu je ugodno i tiho kod kuće, dok je Božji hram u ruševinama i nitko ga ne obnavlja. Ovaj poziv na razmišljanje izaziva nas: zapravo, čak i danas u Europi mi kršćani u iskušenju smo osjećati se ugodno u svojim strukturama, u svojim domovima i u svojim crkvama, u izvjesnostima koje daju tradicije, u ispunjavanju određenog konsenzusa, dok je sve oko hramova prazno i Isus je sve zaboravljeniji.

Razmislimo: koliko ljudi više nije gladno i žedno za Bogom! Ne zato što su loši, ne, već zato što nema nikoga tko bi im izazvao apetit za vjerom i ponovno razbuktao tu žeđ koja je u srcu čovjeka: onu 'stvorenu i vječnu žeđ' o kojoj govori Dante Alighieri (Paradiso, II, 19 ) i koju laka, ali gušeća diktatura konzumerizma pokušava ugasiti. Mnogi su natjerani da osjećaju samo materijalne potrebe, a ne nedostatak Boga. Lako je suditi onima koji ne vjeruju, lako je navesti razloge sekularizacije, relativizma i mnogih drugih izama, ali na kraju je sterilno. Božja nas Riječ navodi na razmišljanje o sebi: osjećamo li naklonost i suosjećanje prema onima koji nisu imali radost upoznati Isusa ili su ju izgubili? Jesmo li mirni jer nam u osnovi ne nedostaje ništa za život ili smo nestrpljivi vidjeti toliko braće i sestara daleko od Isusove radosti?

S druge strane, Gospodin preko proroka Hagaja traži od svog naroda da razmisli. On kaže: 'Sijete mnogo, malo dovozite; jedete, a niste siti; pijete, a napojit’ se ne možete; odijevate se, a nije vam toplo. Poslenik zarađuje plaću, a stavlja je u prodrt tobolac!’' (r. 6). Ukratko, narod je imao što je htio, ali nije bio sretan. Što mu je nedostajalo? Isus nam to predlaže riječima koje kao da podsjećaju na Hagajeve: 'Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; (…) gol i ne zaogrnuste me…' (Mt 25,42-43). Nedostatak ljubavi uzrokuje nesreću, jer samo ljubav (za)siti srce. Zatvoreni u interesu svojih stvari, stanovnici Jeruzalema izgubili su okus besplatnosti. Naš problem također može biti: koncentriranje na različite položaje u Crkvi, na rasprave, agende i strategije, te gubljenje iz vida stvarnog programa, programa Evanđelja: zamah ljubavi, žar besplatnosti. Izlaz iz problema i zatvorenosti uvijek je besplatni dar. Nema drugog. Razmislimo o tome.

Nakon razmišljanja, slijedi drugi korak: obnova. 'Podignite opet Dom', traži Bog od proroka (Ag 1,8). I narod obnavlja hram. Prestao se zadovoljavati mirnom sadašnjošću i radi za budućnost. To je ono što je potrebno izgradnji zajedničkog europskog doma: ostaviti neposredne pogodnosti i vratiti se dalekovidnoj viziji očeva utemeljitelja, proročkoj viziji i cjelokupnoj viziji, jer oni nisu tražili konsenzus trenutka, već su sanjali o budućnosti sviju. Tako su izgrađeni zidovi europske kuće i samo se na taj način mogu ojačati. To se odnosi i na Crkvu, Božji dom. Da bi bila lijepa i gostoljubiva, potrebno je zajedno gledati u ono što dolazi, a ne se sjećati prošlosti. Naravno, moramo ponovno krenuti od temelja, jer odande se obnavlja: iz žive tradicije Crkve koja se temelji na bitnom, na Radosnoj vijesti, na bliskosti i na svjedočenju. Otud kreće obnova, iz temelja iskonske Crkve i, uvijek, iz klanjanja Bogu i iz ljubavi prema bližnjemu, a ne iz vlastitih osobnih ukusa.

Draga braćo, želio bih vam zahvaliti na ovom teškom poslu obnove koji obavljate s milošću Božjom. Hvala vam na ovih prvih 50 godina u službi Crkve i Europe. Ohrabrimo jedni druge, i nikada se nemojmo obeshrabriti i odustati: Gospodin nas poziva na predivno djelo, na rad, kako bi njegov dom bio sve ugodniji, kako bi svi mogli ući i živjeti tamo, kako bi Crkva imala uvijek otvorena vrata za sve te da se nitko ne usredotoči samo na gledanje brave i kako bi ih promijenili.

Izraelski narod obnovio je hram vlastitim rukama. To su učinili i veliki obnovitelji vjere kontinenta. Oni su svoju malenost stavili na kocku, uzdajući se u Boga. Mislim na svetce, poput Martina, Franje, Dominika, Pija kojeg se danas sjećamo; zaštitnicima poput Benedikta, Ćirila i Metoda, Brigite, Katarine Sijenske, Terezije Benedikte od Križa. Počeli su sami, mijenjajući svoje živote, prihvaćajući Božju milost, nisu se brinuli zbog mračnih vremena, nedaća i nekih podjela, koje su oduvijek postojale. Nisu gubili vrijeme na kritiziranje i okrivljavanje. Živjeli su Evanđelje, bez obzira na relevantnost i politiku. Tako su blagom snagom Božje ljubavi utjelovili Njegov stil bliskosti, suosjećanja i nježnosti te izgradili samostane, obnovili su, obratili zemlje, vratili dušu ljudima i zemljama: nema društvenog programa, samo Evanđelje.