Zamislite da živite u gradu u kojem je zakonom zabranjeno umrijeti. Zvuči kao zaplet kakve komedije ili apsurdna odluka lokalnih vlasti, no takva su pravila doista proglašavana na nekoliko mjesta diljem svijeta. Naravno, nitko ne može zaustaviti smrt niti kazniti pokojnika zbog kršenja propisa, ali iza tih neobičnih zabrana kriju se sasvim stvarni problemi: od nedostatka grobnih mjesta i opasnosti koje donosi vječno smrznuto tlo do drevnih vjerskih običaja. Neke su zabrane bile simboličan prosvjed, dok su druge stoljećima oblikovale život lokalnog stanovništva, otkriva Unilad.
Udaljeni arktički gradić Longyearbyen, na norveškom otočju Svalbard, jedno je od najpoznatijih mjesta povezanih sa zabranom umiranja. Ondje se još od 1950-ih ne obavljaju uobičajeni ukopi u zemlju, a razlog su iznimno niske temperature i trajno smrznuto tlo, poznato kao permafrost. Zbog takvih uvjeta tijela se razgrađuju vrlo sporo, što je otvorilo i pitanja očuvanja mikroorganizama u posmrtnim ostacima.
Posebnu pozornost privukla su istraživanja posmrtnih ostataka žrtava pandemije španjolske gripe iz 1918. godine, koja su pokazala koliko hladnoća može očuvati biološki materijal. Zato se osobe koje trebaju složeniju medicinsku skrb često prevoze na norveško kopno, a ondje se organizira i pokop mnogih preminulih stanovnika. Ipak, nije doslovno zabranjeno umrijeti. Riječ je prije svega o ograničenjima pokapanja u specifičnim arktičkim uvjetima.
U talijanskom gradiću Sellia 2015. godine donesena je jedna od najneobičnijih lokalnih odluka. Gradonačelnik je stanovnicima simbolično zabranio da se razbole ili umru, a iza svega se krila ozbiljna demografska zabrinutost. Naime, velik dio stanovništva činile su starije osobe, pa je svaka smrt dodatno ugrožavala opstanak mjesta. Kako bi potaknuo stanovnike na brigu o zdravlju, gradonačelnik je uveo obvezu preventivnih liječničkih pregleda. Oni koji bi ih izbjegavali mogli su biti kažnjeni s deset eura. Zabrana smrti tako je zapravo bila neobična javnozdravstvena kampanja, kojom su lokalne vlasti željele potaknuti stanovnike da što dulje ostanu zdravi.
Slična, ali znatno drukčije motivirana odluka donesena je 2012. godine u talijanskom mjestu Falciano del Massico. Ondje je gradonačelnik proglasio zabranu umiranja zbog spora sa susjednim gradom Mondragoneom oko korištenja groblja. Lokalne vlasti nisu imale odgovarajući prostor za pokapanje pokojnika, a dogovor sa susjedima nije bio postignut. Kako bi upozorio na apsurdnu situaciju, gradonačelnik je odlučio odgovoriti još apsurdnijom mjerom, zabranom smrti. Stanovnici su, naravno, nastavili živjeti i umirati kao i prije, ali je neobična odluka privukla pozornost medija i javnosti.
Za razliku od suvremenih administrativnih zabrana, grčki otok Delos povezan je s mnogo starijim vjerovanjima. U antičkoj Grčkoj Delos je smatran svetim mjestom, posebno povezanim s bogovima Apolonom i Artemidom. U 6. stoljeću prije Krista započelo je vjersko pročišćavanje otoka, tijekom kojeg su uklanjani grobovi. Kasnije je uvedeno i pravilo prema kojem se na Delosu nije smjelo rađati niti umirati. Trudnice i osobe koje su bile na samrti morale su napustiti otok, a pokojnici su pokapani na susjednom otoku Rineji. Takva pravila nisu proizlazila iz praktičnih razloga, nego iz uvjerenja da rođenje i smrt narušavaju obrednu čistoću svetog prostora.
U francuskom gradu Cugnauxu 2007. godine lokalne su vlasti proglasile zabranu umiranja nakon što su nadležne institucije odbile planove za proširenje groblja. Gradonačelnik je neobičnom odlukom želio upozoriti na ozbiljan nedostatak grobnih mjesta. Slična priča dogodila se već sljedeće godine u francuskom mjestu Sarpourenx, gdje je gradonačelnik također zabranio umiranje. Ondje je simboličnoj zabrani dodana čak i prijetnja kažnjavanjem onih koji je prekrše. Budući da pokojnika nije moguće kazniti, bilo je jasno da je riječ o provokaciji kojom se željelo privući pozornost javnosti i potaknuti rješavanje problema.
Još prije francuskih i talijanskih primjera, slična se ideja pojavila u španjolskom gradiću Lanjarónu. Godine 1999. lokalne su vlasti simbolično zabranile stanovnicima da umiru jer je na mjesnom groblju ponestajalo prostora. Stanovnicima je praktički poručeno da se suzdrže od umiranja dok se ne pronađe rješenje za nedostatak grobnih mjesta. Naravno, nitko nije očekivao da će se takva odluka doslovno poštovati. Bila je to svojevrsna satira na račun administrativnih poteškoća, ali i način da se ozbiljan komunalni problem pretvori u vijest koja će privući pozornost.
Jedno od najneobičnijih mjesta povezanih sa zabranama rođenja i smrti jest japanski otok Itsukushima, poznat i kao Miyajima. Otok je svjetski poznat po veličanstvenim crvenim vratima torii, koja za vrijeme plime izgledaju kao da plutaju na vodi. U šintoističkoj tradiciji smrt se povezuje s obrednom nečistoćom, zbog čega su se na ovom svetom otoku stoljećima nastojali izbjeći porođaji i smrti. Prema povijesnim običajima, trudnice i teško bolesne osobe premještane su na kopno kako bi se očuvala svetost prostora. Takva ograničenja danas treba promatrati prvenstveno u povijesnom i vjerskom kontekstu, a ne kao doslovnu suvremenu zabranu umiranja.
Otvori KEKS Pay
