Iza njega je bila turobna noć, Igor Štimac povukao se u svoj stan na splitskom Trsteniku, pokušavao je analizirati kako je to Otmmar Hitzfeld upropastio njegovu premijeru na klupi hrvatske reprezentacije.
Švicarska je "ubila" Štimca, sve njegove zamisli bacila je u vodu. Sto je puta izvrtio film, tražio dobre stvari. Jedini plus je povratak Eduarda da Silve. Sve drugo Štimac može baciti u vodu.
Nedostaje nadogradnja
- A što ću govoriti, sve sam rekao nakon utakmice. Neće me to pokolebati, znate me, neću pasti u depresiju – kaže Štimac.
Imat će vremena za razmišljanje idućih dana. Najprije mora popričati sa stožerom, Alen Bokšić, Kruno Jurčić i Igor Tudor moraju mu reći svoje mišljenje, kazati što nije valjalo. Ali, najvažnije je da Štimac popriča sa samim sobom. Kao prvo, ne smije biti opterećen Slavenom Bilićem, nije nužno da Štimac mora promijeniti sve. Uostalom, nije preuzeo pedesetu momčad svijeta da bi sad morao sve mijenjati, ima reprezentaciju iz prvih deset na svijetu i treba mu samo lagana nadogradnja. Na ovaj način, s velikim promjenama, učinit će dva-tri koraka unatrag.
Nije u toj priči bitna Švicarska, nikada nismo bili prvaci svijeta u tim prijateljskim utakmicama. Igrači nisu igrali angažirano kako bi trebali kada nastupaju za reprezentaciju. Pa ne mora Štimac (ili bilo koji izbornik) narediti Mandžukiću da trči, da se trudi. To bi se trebalo podrazumijevati, pa Mandžukić je zbog svoje lude trke i angažmana i završio u Bayernu. Baš na njemu, na njegovu angažmanu i visokom pritisku, Štimac puno toga gradi. Da se razumijemo, nije Mandžukić jedini, njega smo izdvojili, jer on je, nakon Luke Modrića, prva hrvatska zvijezda. Ovaj put "nije došao" na utakmicu. Kao i ostali. Pranjićeva je nemoć evidentna, jasno je da Kranjčar ne može sam voditi igru...
Nova pravila igre
No, nije ni izbornik bio u formi. Kada je dolazio na klupu, govorilo se da mu je najjači adut to što zna motivirati igrače. A u igri protiv Švicarske najviše je nedostajalo upravo motivacije. I premda je želio skriti neke ideje, posebno kad je riječ o prekidima, mora shvatiti da Hrvatska nikada nije igrala dobro kad je napadala. Jedina je iznimka ona opjevana utakmica s Turskom u Istanbulu, tada su Olić i Mandžukić igrali napadačku obranu kakva se rijetko ponavlja.
I Bilić je znao eksperimentirati, filozofirati i uvijek se vraćati na onih 4-4-2. Sadašnja momčad najjača je kada igra na kontru i polukontru, a kada treba nametnuti pritisak, stvaraju se rupe u svim linijama. Štimac će morati razmisliti o tome, ta ofenzivna formacija 4-3-3 nekako nam i ne odgovara. A nastavi li inzistirati na tome, morat će imati prave vojnike u sredini terena, poput Vukojevića.
Štimcu trebaju terijeri, koji grizu, treba mu raspoloženi Luka Modrić, koji će biti vođa, treba mu Mandžukić i njegova sumanuta trka. Treba mu igra u kojoj će igrači u fazi obrane biti iza lopte. Izborniku treba vremena, a trebat će vremena i igračima da se naviknu na drugačiji ritam nego što su ga imali s Bilićem.
Štimac im neće biti prijatelj, kod njega vrijede neka druga pravila. Ovo što sada imamo nešto je sasvim drugo u odnosu na proteklih šest godina. A vremena nema, kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Brazilu su pred vratima!
Preuzeto sa www.vecernji.hr
