Na raspravi o zakonu o Hrvatima izvan Hrvatske u Hrvatskom saboru zastupnik Vedran Rožić podsjetio je na brojne uspjehe sportaša rođenih izvan Hrvatske, prvenstveno iz BiH, te time istaknuo njihov doprinos Republici Hrvatskoj. Iako je Rožić hajdukovac, možda ga je na ovo podsjetio i posljednji uspjeh hercegovačkih sportaša, Ivana Krstanovića koji je večer prije s Dinamom ‘razmontirao’ Neftči. On je samo posljednji u nizu koji se pridružio velikoj plejadi sportaša iz BiH koji igraju glavne uloge u hrvatskom sportu.
San je igrati za Hrvatsku
- Mi smo ti koji hrvatskom sportu dajemo dimenziju više. Mi ga dižemo iznad prosjeka, kazao je Mirko Alilović, koji je nekada igrao i za reprezentaciju BiH, ali je ostvario svoj san nastupom za Hrvatsku. Kao i Ivan Dodig, tenisač koji je također svoje snove ostvario tek nastupom za Davis cup reprezentaciju Hrvatske, gdje su ga dočekali još jedan Hercegovac Marin Čilić i Bosanac Ivan Ljubičić.
- Igranjem za Hrvatsku, ostvario mi se san. To sam oduvijek želio, a odmah su došli i bolji rezultati. U Hrvatskoj se puno više ulaže u razvoj mladih sportaša, za razliku od BiH, kazao je Ivan Dodig.
Zdrava sredina
Brojni se čude tako velikim uspjesima Hercegovaca i Bosanaca i hrvatskim reprezentacijama. Ali teško mogu odgonetnuti razloge.
- Djeca u Hercegovini imaju sve fizičke predispozicije za uspjeh. A u ovom kraju još uvijek se zdravo živi, pa ljeti djeca idu na plivanje ili nogomet, dok drugdje igraju videoigrice, pokušao nam je jednom otkriti tajnu uspjeha Pero Šarić, dugogodišnji nogometni djelatnik, a danas povjerenik HNS-a za iseljeništvo, također podrijetlom iz ovih krajeva, iz Posušja.
- A puno nam pomaže i vjera u Boga i Gospu, reći će Marin Čilić. Većina sportaša često i dolazi u upravo u Međugorje na duhovnu obnovu. Jedne prilike o ovom fenomenu progovorio je i predsjednik HNS-a Vlatko Marković.
- Oni su podrijetlom dinaroidi, djeca gastarbajtera koja plaču dok igraju za Hrvatsku, kazao je Marković, a dok se nastavi ovakav odnos BiH prema bosanskohercegovačkim Hrvatim, sve više njih igrat će za Hrvatsku, kako bi pobjede proslavili ogrnuti kockicama, umjesto ljiljanima.
Mnogi primjeri u posljednje vrijeme sugeriraju kako su Hrvatskoj Hrvati u drugim državama, posebice Hrvati u BiH, postali nužno zlo, o kojima se ne vodi briga na način kako majka brine o djetetu, nego sve više kao maćeha o pastorčetu! Nekima se ovakva procjena može učiniti neobjektivnom. Zašto je to tako, za duboke je i opširne analize, ali se odmah nameće dojam kako mnogima iz svih područja javnoga života odgovara držati Hrvate u BiH u statusu trinaestog praseta. Nije to od jučer, nego od prvih dana stvaranja samostalne Hrvatske.
Još tada su Tuđmanu pojedini “dobronamjernici” prigovarali kako se okružio s previše Hrvata Bosanaca, osobito Hercegovaca, ne propuštajući redovito nešto iščačkati o njihovim sumnjivim, najčešće kriminalnim namjerama. To su lopovi, prevaranti, kriminalci muljatori u privatizaciji, šverceri i općenito – veliki neprijatelji Lijepe Naše! Prebrojavaju im se krvna zrnca, nabraja koliko su rodbine dovukli i zaposlili u Zagrebu i drugim krajevima, ili ih dovukli na školovanje. Prije desetak godina takve su iz svih oružja tukli “lijevi” političari, intelektualci i mediji, u posljednje vrijeme čine to i “desni”.
Ako ih već ne napadaju, onda su indiferentni za njih i njihove probleme. Što je drugo nego indiferentnost i nezainteresiranost poluprazna dvorana Sabora kod glasovanja o Prijedlogu zakona o Hrvatima izvan Hrvatske? Čini se kako je status Hrvata dodatno zanemaren nakon posljednjih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj. Kad je već riječ o predsjednicima, sjetimo se ponašanja bivšeg predsjednika Mesića koji nikada u deset godina svoga mandata nije došao u neko većinsko hrvatsko mjesto u BiH, a bezbroj puta izjavio kako Hrvati nemaju što očekivati od Zagreba, nego da svoja prava traže u Sarajevu. Hajde de, samo zašto im barem u tom segmentu nije dao podršku?
Ni on ni njegovi istomišljenici! Ili, sjetimo se poruke iz one ružne HSS-ove predizborne reklame u kojoj Hrvat iz BiH izlazi s vrećicom iz livanjskog autobusa. Hrvati iz BiH prvi su u velikom broju stali u obranu u Domovinskom ratu, mnogi dali živote, mnogi izgubili dijelove tijela. Dojam je da njihov tretman danas nije isti kao “domicilnih” Hrvata. Kad se samo mrko pogleda u kakva stanovnika Hrvatske srpske, židovske, bošnjačke, kineske ili tko zna koje nacionalnosti, odmah se u njegovu zaštitu stave razne udruge, odbori, društva i pojedinci, organiziraju TV sjedeljke, osvanu novinski komentari kako bi ga zaštitili. U redu, ali kad se na isti način ogadi Hercegovac, svega toga nema.
Kad netko napravi kriminal, onda mu se uz ime u novinama u pravilu navodi podrijetlo – ako je iz BiH, dok se o podrijetlu šuti ako je iz nekoga drugog kraja! Ili, ako kakav sportaš, glazbenik, pisac tko drugi na međunarodnoj pozornici osvoji medalju, zabije pogodak, postigne koš ili dobije neko priznanje, onda se, barem je takav dojam, ne navodi da je podrijetlom iz BiH - ako to već jeste. Kad se Hrvatima u BiH dodijeli neka donacija ili pomoć, redovito se pojave komentari kako Hrvatsku opet sisaju hercegovački paraziti. Nisu ovo pojedinačni slučajevi, ovo je moda, trend, “in”... Kad netko na stadionu psuje majku srpsku, četničku, balijsku, rusku ili mongolsku – onda je to fašizam, šovinizam i najgori nacionalizam, a ako “odvali” hercegovačku – koga briga.
Pa će jednog dana nastati nacionalni i međunarodni problem neslućenih razmjera ako kakav balavac na zagrebačkoj ulici opali psa nogom u stražnjicu, ali ako na isti način zvekne Hercegovca, to će se tretirati kao nestašluk. Barem se čini kako će tako biti – stvari se kreću baš u tom smjeru...
Meni nije jasno , a kako čujem i mnogim drugima, kako je moguće da netko ne voli svoju vlastitu domovinu? Kakvi su to ljudi? Ide igrati za Hrvatsku, san mu je igrati za stranu državu , a svoju domovinu gdje se vijekovima rađaju njegovi preci i on osobno , preziru.