Loše vijesti putuju brzo, a vijest o iznenadnoj smrti Mladen Žižovića, nekadašnjeg nogometaša i trenera je šokirala regiju. Nećemo se u ovom tekstu baviti okolnostima kako je do toga došlo, puno toga je već ispisano, reći ćemo samo kako je Žižović bio nogometni radnik iza kojeg je ostalo puno i to je činjenica kada je u pitanju bio popularni Žile.
Sjajan nogometaš u svoje vrijeme bio je Mladen Žižović. Kao junior, igrao je za momčad Mladosti iz Rogatice. Godine 1998. prelazi u Radnik za kojeg je nastupio 75 puta (zabio 17 golova). Godine 2002. potpisuje za ugljevički Rudar u kojem se zadržao do 2005., kada prelazi u HŠK Zrinjski. U mostarskom klubu Žižović je ostvario svoje najveće igračke uspjehe. Sa Zrinjskim je osvojio Premijer ligu BiH u sezoni 2008/09 te Kup BiH 2007/08. Nakon Zrinjskog pravi prvi inozemni transfer u albansku Tiranu. Braneći boje toga kluba i u toj zemlji je kao igrač osvojio Kup. U Zrinjski se vratio 2011. godine i tu se zadržao kratko. Od 2012. do 2015. igrao je za banjalučki Borac. Karijeru je u sezoni 2015/2016 završio u Radniku iz Bijeljine. Već sezonu kasnije Radnik je osvojio Kup BiH, a Žižović je tada bio pomoćni trener Slavku Petroviću, tadašnjem glavnom treneru. Nakon toga je taj klub vodio i kao glavni trener, dok je 2019. godine stigao u Zrinjski kao šef stručnog stožera. Nakon Zrinjskog vodio je Slobodu, Al-Kholood, Škupi, Borac dok je karijeru uslijed iznenadne smrti završio u Radničkom.
Žižović je najdublji trag u svakom smislu ostavio u Zrinjskom. Kao mladi igrač bio je sklon zezancijama izvan terena, uvijek spreman na šalu. Mostarom se u njegovo vrijeme u jednom trenutku proširila poštapalica "igrat ćemo oštro i bezveze" a upravo je on i bio autor te fraze, fraze koju su brojni dugo nakon toga koristili. Ipak, onog trenutka kada bi se pojavio na lijevom krilu bio je ubitačan dribler, igrač s pravim mentalitetom, ozbiljan i suprotnost svemu onome što je bio izvan terena. Nije Žižović bio pravo krilo, bio je više desetka koja se voljela izvlačiti na stranu, imao sjajnu tehniku i odličan pregled igre. Najbolje se nadopunjavao na terenu s Veliborom Đurićem, čovjekom koji mu je bio dugogodišnji prijatelj i kum. Đurić je još jedan od nekadašnjih igrača Zrinjskog koji je ostavio veliki pečat, a Žižoviću je u Radničkom, njegovom zadnjem klubu, bio i pomoćnik. Kao trener je bio miran, susretljiv i uvijek spreman na razgovor s igračima i medijima. Od Žižovića su se biranim riječima oprostili svi njegovi bivši klubovi, brojni suigrači i navijači, što dovoljno govori i o ljudskoj dimenziji ovog nekada odličnog nogometaša, čovjeka koji je obožavao nogomet i čovjeka koji je ustavom svoj život završio uz zeleni teren.