Početak nogometnog puta nije bio nimalo jednostavan za tada malenog Marija iz Kaštel Gomilice. Njegov otac Ivan je inače iz sela Sarajlije u Bosni i Hercegovini, a majka Slavica iz Vrlike u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Malo je poznata činjenica da je Marijev otac bio nogometaš, pa je i sin krenuo tim stopama te ispunio sve svoje nogometne snove. Nakon početka u rodnom GOŠK-u iz Gomilice, Mario je već s 11 godina došao u nogometnu školu Hajduka.
Tamo je bio fenomenalan u svim mlađim kategorijama, no prije dolaska u seniorski rang doživio je jednu prilično tešku situaciju. U kadetskoj dobi Pašalić je s juniorskom momčadi otišao na turnire po Njemačkoj i Belgiji i od tamo se vratio bolestan. Liječnici u prvi tren nisu ni znali o čemu se točno radi, sumnjalo se na mononukleozu, pa čak i hepatitis, a na kraju se ispostavilo da se radi o trovanju krvi, otkrili su bakteriju stafilokok. Tada mladom nogometašu liječnici su preporučili strogo mirovanje, oporavak je tražio izbjegavanje bilo kakvih napora. Pašalić se nije smio niti zatrčati, a kamoli igrati nogomet. Najteža fizička aktivnost koju je mogao upražnjavati bila je šetnja. Neki su liječnici čak procjenjivali da više nikad neće moći igrati. Bio je to ogroman šok za njega, ali imao je veliku podršku obitelji, oca Ivana, majke Slavice i brata Tonija, bio je odlučan da će uspjeti i da će se vratiti nogometu bez obzira na to koliko pauza potrajala.
Nakon pola godine Pašalić se uspio vratiti igrama i vrlo brzo je popunio sve naslovnice brojnih medija kad je sa samo 18 godina u derbiju protiv Dinama postigao dva pogotka za pobjedu Hajduka. Mario je u dresu Hajduka svoju prvu punu seniorsku sezonu odradio senzacionalno. Kao tinejdžer, i to veznjak, ubilježio je 11 pogodaka i pet asistencija u HNL-u u bijelom dresu te je to itekako prepoznato u nogometnom svijetu.
Ta situacija donijela je Pašaliću ponudu engleskog velikana Chelseaja već nakon šest mjeseci seniorskog nogometa. Zanimljivo, iako je pred sobom imao ponudu velikog kluba koja je bila iznimno unosna za njega i obitelj, Mario nije htio ići u Chelsea. Htio je ostati u Hajduku i polagano graditi svoju karijeru. Međutim, iz Splita mu je došla jasna poruka "ako ne potpišeš ugovor, možemo staviti ključ u bravu", i Mario nije imao izbora nego spasiti svoj voljeni Hajduk izlaznim transferom, iako nije smatrao da bi taj transfer bio dobar za njegovu karijeru. Nije Mario to nikad zamjerao Hajduku, oduvijek je isticao da je shvaćao koliko je u tim trenucima njegova prodaja bila važna za klub.
Nakon potpisa za Chelsea Mario je ostao još šest mjeseci u Hajduku završiti tu svoju prvu seniorsku sezonu, a onda je uslijedila inozemna avantura. I sam je transferom u Chelsea bio svjestan što ga čeka; selidbe po posudbama i pokušavanje izgradnje karijere na taj način. Chelsea je jako poznat po dovođenju velikog broja mladih igrača, a da ih pritom kontinuirano šalje na posudbe, pa Pašalićeva sudbina nije bila ništa drukčija. Službeno gledano, Pašalić je bio igrač Chelseaja od 2014. do 2020. godine, a nije za plavce odigrao niti jednu natjecateljsku utakmicu. Jednom je pred novinarima komentirao i je li mu žao što nije nastupio za londonski klub.
- Ne mogu reći da mi je žao što nikad nisam dobio pravu priliku jer, realno, nisam nikad bio blizu. Odigrao sam tih nekoliko prijateljskih utakmica na raznim turnejama po svijetu, bio svako ljeto na pripremama... U tom su razdoblju treneri bili Mourinho, Conte i Sarri, tako da sam nešto zanimljivoga prošao i osjetio na treninzima. Chelsea je tih godina imao fantastične momčadi, bili su prejaki, trošili su veliki novac na transfere, dva puta su osvojili Premiership, a ja sam kao mladi igrač išao na kaljenje u razne klubove. Trudio sam se napredovati i svojim kvalitetama i igrama na terenu pokušati pronaći izlaz iz Chelsea i sreću u nekom drugom klubu.
U tih šest godina Mario je selio po posudbama. Igrao je u Elcheu, Monacu, Milanu, Spartaku iz Moskve te na kraju u Atalanti koja je i otkupila njegov ugovor. Događalo se tu puno zanimljivih situacija, od recimo Milana gdje je u Superkupu u raspucavanju zabio ključni jedanaesterac legendarnom Gianluigiju Buffonu za osvajanje trofeja, pa sve do Spartaka kad je putovao na sibirska gostovanja gdje se smrzavao na minus 20 stupnjeva. Nije bilo u tom periodu najlakše uspostaviti neki kontinuitet života i karijere kad je svake godine morao mijenjati sredinu.
– Svakako da je bilo teško. Svjestan si da ideš godinu dana na posudbu, gdje je upitno kako ćeš biti dočekan i tretiran s obzirom na to da nisi njihov igrač. A očekivanja javnosti su sigurno velika, jer dolazi igrač Chelsea. Svake sezone morao sam isto prolaziti iznova, nova država, novi jezik, prilagodba na nove ljude, svlačionicu... Ni sam ne znam broj igrača s kojima sam dijelio svlačionicu, a uz sve to, jedino sam u Monacu imao svog čovjeka, Hrvata, bio je tu Danijel Subašić koji mi je puno pomogao. U svim drugim klubovima to je malo teže išlo, čak bih brzo naučio i jezik, onoliko koliko je dovoljno da se mogu sporazumijevati, međutim taman kad se malo zbližiš s ekipom, pohvataš malo mentalitet i razmišljanja, dolazi kraj sezone i moraš ići dalje...
Međutim, 2018. godine Mario je otišao u Atalantu, prvo na posudbu, a potom i za stalno. Sad je već šest godina u momčadi sa sjevera Italije i jedan je od najvažnijih faktora kluba koji prolazi svoje zlatne dane i koja će prvi put u klupskoj povijesti imati priliku boriti se za europski trofej u finalu Europske lige. U proteklih šest godina Pašalić je za Atalantu odigrao 245 utakmica te upisao 34 pogotka i 21 asistenciju, a igrao je na svim pozicijama od zadnjeg veznog pa do centarfora. U nekoliko intervjua istaknuo je da često igra i na po tri-četiri različite pozicije unutar jedne utakmice, ali da se već navikao na činjenicu da se momčad oslanja na njegovu polivalentnost. Trener Gian Piero Gasperini smatra ga najpouzdanijim igračem Atalante.
Isto kako je pouzdan u Atalanti, pouzdan je i u reprezentaciji. Nije Mario uvijek bio prvi izbor kod izbornika Zlatka Dalića, ali je uvijek bio iznimno zahvalan igrač, odradio svoju rolu koja god to bila te pridonosio u važnim trenucima. U 62 nastupa za vatrene postigao je deset pogodaka, a mnogi se sjećaju onog izjednačujućeg protiv Španjolske na Europskom prvenstvu 2021. godine kad smo se od 3:1 vratili na 3:3. Bili su tu još i važni golovi u Ligi nacija, protiv Danske za 1:0 pobjedu te posebice onaj u polufinalu protiv Nizozemske. Pored zvijezda poput Modrića, Perišića, Rakitića i Brozovića gotovo nikad nije bio u prvom planu, ali definitivno je jedan od najvažnijih hrvatskih igrača u ovoj generaciji.
Jedan je od rijetkih vatrenih koji u posljednjih pet-šest godina drži kontinuitet i formu te će definitivno biti važna karika uoči nadolazećeg Europskog prvenstva, a tko zna, možda na taj turnir dođe i kao igrač s europskim trofejem, trofejem koji njegova Atalanta čeka čak 61 godinu.
Otvori KEKS Pay
