Sreći nije bilo kraja. Goran Ivanišević, kojeg je Novak Đoković pozvao uoči Wimbledona da mu pomogne kao trener na tom turniru – odahnuo je. Stigli su do kraja puta.
Teškom mukom, satima je trajao epski finale, no trofej je – u kućici, kako on voli reći. Nije bio tamo, gledao je na TV–u iz Umaga. I nije mu bilo lako satima sjediti pred ekranom i čupati živce.
Sve ono što je nacija prolazila gledajući finale Wimbledona kad je on bio s reketom u ruci, s druge strane malog ekrana, prošao je sada on sam.
Zec se dobro iživcirao
– Sidija sam u teniskoj Akademiji, u kafiću, i – guzica me boli! Bolje da nisam bio tamo na tribini jer ovdje sam mogao beštimat, a tamo moraš biti tih – smijući se kaže Goran nakon petosatnog finala Federer – Đoković.
Trenerske muke...
– Bio sam već u tim situacijama (kao trener Marina Čilića, nap. a.) i nije lako biti trener i to gledati. Eto što ti je sport, ovo finale bilo je perfektan primjer. J... onog koji je bolji ako na kraju ne dobiješ meč. Eto, Federer je bio briljantan, bio je bolji u svakom segmentu teniske igre osim što nije dobija meč. I vidiš koliko je Novak u glavi jak. Odigrao je tri tie-breaka za k..., kad je trebalo, stisnuo je. To je glava! Odigraš ni blizu najboljeg što možeš, Federer igra fenomenalno taktički i sve, i na kraju Novak opet dobije meč.
Kako se sada osjeća Federer? Izgubio je finale Wimbledona. I po tom je pitanju Goran autoritet.
– Federeru će biti teško od ovoga se sada oporaviti, to nije lako. To je šok za sve.
Usporedio je Švicarac to s porazom od Nadala 2008.
– Može on to usporediti s čime god hoće, ali već je Federer vidio 21. trofej Grand Slama u kućici. A Đokoviću je, nakon ovog finala, to vjetar u leđa! Jako će ga teško nakon ovoga tko dobiti.
A vaši živci? Je l’ to bio meč koji je bilo najteže gledati?
– Uh, iživcirao sam se. Ali, već sam to prošao. Evo, na meču Federer – Čilić, ubija me taj meč, ali, eto, sad se vratilo. Nije prije meča u Londonu o tome mnogo govorio, no strah ga je bilo da ne urekne Đokovića ako sjedne na tribinu. I to je jedan od razloga zašto je finale pratio u Umagu.
Jer, Ivana Ljubičića, kao trener, nikad nije pobijedio. Sada jest.
– Razmišljao sam malo o tome kad sam vidio Ljubičića na tribini, njegovo lice tijekom meča. I kad je Marin igrao s Federerom, i tada je Ljubo bio s druge strane, kao njegov trener. Sad se možda vratilo. Nevjerojatno.
U trenerskoj loži vidjeli smo i – Marija Ančića.
– Tako je, on i Đoković super su prijatelji, nije to ništa čudno. Ali, Roger Federer, kako je odigrao... To je bila taktička rapsodija tenisa. I opet ga Novak dobije. Vidi se zašto je Đoković broj jedan u tenisu. Na kraju, j... ljepotu, važno je dobit!
I vaše je ime tamo na toj tabli zapisano.
– I moje je tamo zapisano. Pa nije ni moj meč bija lip, ali sam ga ja dobija. Pa ti vidi... Ha, ha...
Računate li ovo kao drugi trenerski Grand Slam?
Trofej ima kao trener i igrač
– A to sam ja baš htio pitati, je l’ ja to smijem računat kao svoj drugi Grand Slam ili ne? Pa ja mislim da smijem! Od sedam pobjeda bio sam tamo na tri. Bio sam prisutan i na treninzima.
Je l’ računamo ili ne?
– Računamo! Neću biti bahat, ali ja ću ga staviti u kućicu, kao jedan od trenera koji ima trofej Wimbledona i kao igrač i kao trener. Nema ih baš puno
– Boris Becker sigurno, mislim i Stefan Edberg. Stavit ću ja i ovaj wimbledonski trofej u svoju kućicu osvojenih pa neka mi ga netko miče ako hoće!
Koliko je kava popijeno tijekom nedjeljnog finala?
– Bolio me trbuh, nisam mogao ništa ni piti. Ali, kažem, puno je lakše tu gledati, jer možeš se malo dignuti, prošetati, otići na WC. A ono u loži, kamere, svi gledaju kakva je ti faca, kamo gledaš...
Ovih dana bili ste na liniji i s Mariánom Vajdom, Đokovićevim prvim trenerom. Kako je reagirao?
– Rekao mi je: ‘Gorane, ne znam gdje mi je srce...’.
